Prošle je sedmice zastupnica Elza Gaković napustila Klub Stranke za BiH (SBiH) u Skupštini Kantona Sarajevo (KS). Ona je već druga zastupnica iz ovog kluba koja je odbacila stranački dres i prešla u kategoriju samostalnih, nakon što je to učinila i njena kolegica Admela Hodžić. Tako je Klub SBiH u Skupštini KS-a spao na troje zastupnika, a vladajuća većina je ojačana s dvije ruke.

Predsjednik SBiH Semir Efendić je optužio svoju bivšu članicu za ucjenu, tvrdeći da je od njega tražila direktorsku poziciju za svog supruga i da razlog raskola leži u tome. Ne možemo znati da li je to tačno ili ne, ali vrijeme bi moglo pokazati ukoliko postoje neki benefiti kojima će Gakovićeva kapitalizirati podršku Kantonalnoj vladi.

A ti benefiti su već javna tajna, pa imamo pojavu da pojedini zastupnici podršku klimavoj skupštinskoj većini naplate pravom da imenuju vlastite ministre. Tako se u javnosti pojavila informacija da će prilikom sve izvjesnije rekonstrukcije Vlade KS-a jedno ministarsko mjesto pripasti upravo onom koga Admela Hodžić bude htjela vidjeti na toj poziciji. Ovo ni u kom slučaju nije tipično samo za Sarajevo, niti je u Sarajevu patentirano, vjerovatno je prvi takav primjer zabilježen u Unsko-sanskom kantonu, u kojem je ministrica privrede u prošlom sazivu Vlade USK-a bila imenovana na zahtjev jednog zastupnika koji je time uslovio svoju podršku.

Nisu samo ministarska imenovanja motivacija ili satisfakcija za zastupničku lojalnost. Negdje se zastupnicima za nju daju čitava javna preduzeća, poput preduzeća Sarajevogas, čiju bi upravu, kako mediji navode, trebao imenovati samostalni zastupnik Redžo Lemezan, koji je u Skupštinu izabran sa liste Naše stranke.

No, sve se zaboravi ukoliko je vlada stabilna, a cijena zastupničke ruke je obrnuto srazmjerna stabilnosti vladajuće većine. Što je ona tješnja i nestabilnija, zastupnicima dionice rastu i veće su prilike za dobar pazar na političkoj pijaci, koja je otvorena prije dvadesetak godina kada je uveden sistem poluotvorenih lista u kombinaciji s niskim izbornim pragom i pripadnošću mandata zastupniku, a ne stranci.

Ovaj sistem je dobro zamišljen i u suštini je imao plemenitu namjeru da niskim izbornim pragom diverzificira i demokratizira političku scenu, da se (polu)otvorenim listama povećaju šanse kandidatima koji su u nemilosti stranačkih šefova, te da neotuđivošću mandata učini izabrane zastupnike nezavisnim u radu i otpornim na stranačke pritiske. U praksi je od njega napravljena politička pijaca, gdje je omogućena strašna disproporcija između nečijeg izbornog legitimiteta i stvarnog učešća u raspodjeli moći i gdje je moguće osnovati stranku, s hiljadu-dvije glasova ući u parlament ili skupštinu te, ukoliko se zvijezde poklope kako treba, držati vladu i sistem javne uprave kao taoce.

Ispod radara

Na lokalnom nivou je ovo i prolazilo ispod radara, iako su u javnost dolazile informacije kako u općinama i gradovima vijećnici mijenjaju stranke i blokove u zamjenu za određene privilegije ili zapošljavanje bliskih osoba u javne institucije i preduzeća. Problem je eskalirao tek u jesen 2014. godine kada je procurio snimak tadašnje premijerke bh. entiteta Republika Srpska, a današnje članice Državnog predsjedništva Željke Cvijanović u kojem ona (navodno?) govori kako će većina u Narodnoj skupštini RS-a biti osigurana kupovinom „dva papka“, kako je nazvala dva konvertibilna zastupnika opozicije koja su bila spremna uz određenu naknadu preći u tabor oko njene stranke – Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).

Već sam odabir naziva „papci“ dovoljno govori o poštovanju koje partneri u toj komercijalnoj transakciji imaju jedni za druge, te o tome na koji nivo je dovedena ona plemenita ideja pluralizacije i demokratizacije naše političke scene. Slučaj „dva papka“ nikad nije rezultirao ni političkim ni pravnim posljedicama, a vremenom je priča o „papcima“ i „preletačima“ ušla u svakodnevni diskurs, pa tako, npr., visoki dužnosnik države BiH i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Marinko Čavara, govoreći o formiranju Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona, kaže kako je trgovina mandatima općepoznata stvar.

No, budući da je ova pojava sve izraženija, vrijeme je da se postavi jedno pitanje – šta će se desiti kada većina zastupnika u nekom predstavničkom tijelu postane svjesna vrijednosti i cijene svoje ruke? Ako smo od početne ideje pluralizacije i demokratizacije uspjeli stići do kvazipluralne demokratije koja sadrži elemente trgovine, koliko smo daleko od situacije u kojoj će funkcioniranje skupština i parlamenata biti apsolutno podređeno zakonima političkog buvljaka?

Koliko ih je na prodaju?

Drugim riječima, koliko smo daleko od situacije kada više nijedna stranka neće moći garantirati za nepotkupljivost svojih zastupnika jer nema tih stranačkih sankcija ili drugih mehanizama koji mogu spriječiti njihove zastupnike da što bolje naplate/prodaju svoj mandat? Je li stvarno daleko trenutak kada će, ako se ovako nastavi, stranačka lojalnost postati stvar historije nakon što velika većina izabranih zastupnika shvati kako se lojalnost i integritet, jednostavno, ne isplate, kada pogledaju „samostalne“ zastupnike i privilegije koje se njima daju.

Uzmimo za primjer aktuelni saziv Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH. Parlamentarna većina u njemu je krajnje nategnuta uz natezanje i domaćih političkih stranaka i međunarodne zajednice. Na kraju je o izboru Vlade FBiH odlučio zastupnik Arnel Isak, koji je glasao za Vladu u kojoj je njegov otac zauzeo ministarsko mjesto, a ovim činom očitog sukoba interesa je već u samom startu torpedirana priča o antikoruptivnoj, reformskoj i progresivnoj prirodi nove Vlade. Nikome se u historiji bh. parlamentarizma zvijezde nisu tako sretno poklopile kao ocu i sinu Isak i niko im nema pravo zamjeriti na tome što su savršeno odigrali karte koje su im bile u rukama. Politika je umijeće mogućeg, politika je i biznis i njima svakako treba čestitati na maksimalizaciji dobiti iz političkog haosa koji je uslijedio nakon drugog oktobra prošle godine.

Ali, postavlja se pitanje koliko dugo će preostali zastupnici strpljivo podnositi propuštanje prilika za uslovljavanje podrške i kapitalizaciju mandata? U spomenutom prošlom sazivu Skupštine USK-a na kraju smo imali situaciju da je „samostalnih zastupnika“ i „preletača“ bilo više od onih koji su mandat započeli i završili u dresu iste političke stranke – ko nam garantuje da se taj trend neće proširiti ili podići na viši nivo?

Ukoliko neko misli da je takva situacija nemoguća, nek se upita zašto se već mjesecima izbjegava testiranje većine u Federalnom parlamentu ozbiljnijim tačkama dnevnog reda i nek se prisjeti kako ni oni koji su željeli našim strankama i kandidatima dati šansu za pluralizam i demokratiju nisu mogli zamisliti kako će njihovi napori rezultirati političkim cirkusom kakvom danas svjedočimo pa se to svejedno događa. No, stiže nam vruća parlamentarna jesen koja će donijeti odgovore na pitanja iz ovog teksta.

Trend koji karakterišu konvertibilni zastupnici i komercijalne ruke je u očitom zamahu, a tako će i ostati dok se god u okviru razgovora o izmjenama izbornog zakona ne bude pričalo o konsolidaciji političke scene, podizanju izbornog praga, kažnjavanju neprincipijelnih političkih transfera, smanjenju prostora za parlamentarnu korupciju i drugim temama o kojima se u kontekstu izbora priča u normalnim državama. Nažalost, kod nas se ove teme niti ne spominju, što znači samo jedno – da trenutno stanje odgovora svima, da su svi sretni kad iz njega uspiju izvući bilo šta za sebe, i da smo pijačna demokratija u kojoj se unaprijed računa s tim da svako ima cijenu.