Tugaljivo je bilo gledati Nermina Nikšića, premijera Federacije Bosne i Hercegovine, prošle nedjelje uoči i tokom trajanja Sajma privrede u Mostaru. Čak i u onim prilikama koji se nisu odvijale „na marginama skupa“, nego u službenom programu, Nikšić je djelovao kao marginalac, gurnut negdje u korner dvorane, ili hastala, poput onoga lika „iza kace“ u pripovijetci Petra Kočića. Svojim „govorom tijela“, „koreografijom“   navalentnog epizodiste, Nikšić se, vidljivo je to bilo na fotografijama i snimcima, kada mu se ukaže zgodna prilika pokušavao napadno prišljamčiti bilo kome od uglednih i medijski atraktivnih gostiju: Aleksandra Vučića, Andreja Plenkovića, Miroslava Lajčaka. Oni, pak, teško sakrivaju da im se sa njim i ne razgovara, da je federalni premijer nekako višak, izlišan, ali ga moraju trpjeti radi kućnog reda i uštogljenog protokola. „Ovde u Mostaru se osećamo kao kod kuće, pripremamo se za Vaskršnji sabor u maju“, ozareno je poručio Vučić. Kako li su se onda tek domaćinski, svoji na svome, osjećali hrvatski premijer Plenković i njegov ministar Goran Grlić Radman?! Nikšić je ostavljao dojam isprepadanog podstanara kojeg je gazda strogo upozorio da ne remeti kućni red i mir.

Kada bi se neko od nazočnih novinara smilovao (sažalio) da i njega nešto priupita, premijer Federacije BiH je aktivirao pokvarenu ploču svog govornog aparata koja je iritantno verglala uprazno: „Kompromis, kompromis, relaksacija, relaksacija…“ Evo nasumice odabranog primjera praznog govora karakterističnog za Nermina Nikšića: „Nekada izgleda smiješno i utopistički kada stalno govorite o kompromisu, dogovaranju i razgovorima, a to baš ne ide sa mrtve tačke.“ Obaška to što Nikšić nekada, zapravo vrlo često, ispada smiješan i kada ne govori o „kompromisu“, pogledajmo kako je to njegovo „utopističko traganje“ izgledalo u Mostaru.

Sajam se održavao u danu kada je Tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanskog kantona obustavilo istražne radnje protiv nekoliko „odranije poznatih“  navijačkih huligana koji su dva dana ranije na periferiji Stoca zaustavili automobil sa nogometašima lokalnog nogometnog kluba i krvnički ih pretukli. Po ko zna koji put u posljednjih nekoliko godina, policija i tužiteljstvo ovog kantona su, nikšićevski kazano, „pronašli kompromis“ između premlaćenih žrtava, s jedne, i navijačkih neonacističkih falangi, s druge strane: obustavljanjem istrage sklonili su (i) taj zločin iz polja javne vidljivosti.

Nije, koliko se dalo primijetiti, Nermin Nikšić tokom boravka u Mostaru (kao i nikada prije toga) problematizirao sigurnosne prilike u tom gradu, odnosno njegovom dijelu u kojem je organiziran Sajam; bio je vjerovatno obradovan činjenicom da je imao privilegiju da bude među rijetkim Bošnjacima koji u zadnje vrijeme nisu u tom dijelu grada fasovali težak degenek.

„Na marginama“ sajamskih svečanosti upriličen je radni sastanak na kojem je razgovarano o budućnosti Južne plinske interkonekcije u vezi s kojom su neuporedivo više zainteresiranosti i diplomatske inicijative posljednjih mjeseci ispoljile vlasti Sjedinjenih Američkih Država nego „političko Sarajevo“. O tom su projektu razgovarali Amir Kabiri, gazda „Aluminija“, Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, Andrej Plenković, premijer Hrvatske, i Galit Peleg, ambasadorica Izraela u Bosni i Hercegovini. Gdje je bio neopravdano odsutni Nermin Nikšić dok je ovo autoritativno društvance raspravljalo o temi koja je u nadležnosti njegove Vlade? Vjerovatno je odsutno tumarao po sajamskim hodnicima u potrazi za izgubljenim kompromisom!

Podsjetimo, za razliku od američkih diplomata, u Washingtonu i Sarajevu, koji traže instaliranje jednog  državnog plinskog operatera sa sjedištem u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, Vlada Nermina Nikšića krčka u diskretnoj zavjetrini zakonsko rješenje koje uvodi još jednu firmu sa sjedištem u Mostaru, koja je, uzgred rečeno, odavno formirana i čeka samo zeleno svjetlo iz Sarajeva da se aktivira? Koliko će ta firma iz Mostara koja bi, kao, bila u vlasništvu Federacije BiH i suštinski to biti, koliko će utjecaj Nikšić na nju imati? Onoliko koliko su ga „zarezivali“ tokom održavanja rečenog sastanka u Mostaru! Nimalo, dakle.

Američka filozofkinja i književnica Ayn Rand u knjizi „Kapitalizam: nepoznati ideal“ (na koju sam se već pozivao u nekoj od prethodnih kolumni) jedno poglavlje nazvala je „Anatomija kompromisa“. Ona piše da se ključni problem u „stanju naše kulture može mjeriti NESTANKOM PRINCIPA (podvukao S.A.) iz javnih rasprava svodeći kulturnu atmosferu  na prljavu, sitnu besmislenost cjenkanja… oko banalnosti, izdajući sve vrijednosti i međusobne odnose, prodajući svoju budućnost za nekakvu trivijalnost sadašnjosti“.

Lišeno elementarnih političkih i etičkih principa, kompromiserstvo Nermina Nikšića (i pridruženih mu fanatika kompromisa iz Naroda i pravde i Naše stranke) postalo je samo sebi svrha!

 „Da bude grotesknije“, piše Ayn Rand, „cjenkanje je praćeno histeričnim osjećajem vlastite ispravnosti, ratobornih tvrdnji da se treba tražiti kompromis sa svim i svačim (osim principom kompromisa) i paničnog zahtijevanja tzv. praktičnosti“.

Dan nakon boravka u Mostaru, Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Predrag Kojović su „džematile“ otišli u Lukavicu na poziv Milorada Dodika koji je imao sve karakteristike ucjenjivačkog poniženja. Neposredno pred početak sastanka, Dodik, ili neko od njegovih uhljebljenih anonimusa-pisaca, objavio je gnusne uvrede upućene Kojoviću. „Bošnjački parazit“, „Srbin po profesiji“, „konvertit“, „najobičnija fukara“… sve je to Kojović bio na Dodikovom službenom nalogu. Ništa to državnog zastupnika nije pokolebalo, niti su ga  ljudsko dostojanstvo, elementarna čast i politički integritet omeli da, kao da se ništa nije desilo, traži kompromis sa nekim kome kompromis, dokazano i potvrđeno, „leži u topuzu“!

„U svakom sukobu dvojice ljudi, ili dviju grupa sa istim temeljnim principima, konzistentniji (od njih) pobjeđuje“, piše Ayn Rand i nastavlja: „Kada su suprotni temeljni principi jasno i otvoreno izraženi, to koristi razumnijoj strani. Kada nisu ni jasno ni otvoreno izrečeni, to je prednost nerazumnijoj strani.“

Mašta velike i mudre spisateljice nije mogla „dobaciti“ dotle da razmotri ishod borbe u kojoj jedna strana ima principe, toksične, destruktivne, ali ipak nekakve principe, dok ih druga strana nema! Ako su principi te „nerazumnije strane“ negiranje genocida, disolucija države, gušenje ljudskih prava i sloboda, traženje kompromisa sa njom je alarmantan pokazatelj izostanka bilo kakvih politički odgovornih i promišljenih principa.

Izdižući kompromis na pijedestal vrhunaravne političke zrelosti i nedodirljivosti, vladajuća federalna trojka je beskompromisna samo u jednom: borbi za ostanak na vlasti.

Svoj ogled „Anatomija kompromisa“ Ayn Rand poentirala je citatom iz svojeg najpoznatijeg djela „Ravnodušni Atlas“.

„U kompromisu između hrane i otrova, samo smrt pobjeđuje. U svakom kompromisu između dobra i zla, samo zlo može zaraditi.“

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja