Kada se govori o prošlosti nerijetko se pravi metodološka greška pri čemu se događaji isključivo interpretiraju s pozicije poznatog ishoda. Dejan Jović u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Uvod u Jugoslaviju“ primjer takve metodološke greške vidi u interpretacijama 8. sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije iz 1987. na kojoj je Slobodan Milošević eliminisao unutarpartijsku opoziciju personaliziranu u Ivanu Stamboliću. Posmatrano s pozicije naknadnog ishoda u vidu raspada Jugoslavije i ratova koji su uslijedili, ta sjednica već odavno ima epitet „čuvene“ ili „historijske“. No, kako pokazuje Jović, u vrijeme kada se sjednica desila bila je to tek usputna vijest koja nije završila na naslovnicama, još jedan unutarpartijski obračun i čistka, vjerovalo se ni prvi ni posljednji.

Pa ipak, nekada je nužno sebi dopustiti taj luksuz posmatranja događaja iz pozicije poznatog ishoda. Na kraju krajeva, to i jeste naša privilegija u odnosu na savremenike nekog događaja. Kako je uočio historičar Yuval Noah Harari, to pitanje zašto se nešto dogodilo baš onako kako se dogodilo je ključno pitanje koje stoji pred historijom kao naukom. Jer, pokušaj odgovora nesumnjivo će nas odvesti, kako kaže Harari, ka tome da su na jednoj historijskoj raskrsnici naši preci krenuli jednim putem. Godinama poslije, nama je teško objasniti zašto su krenuli baš tim putem, mi jasno vidimo niz drugih opcija, koje možda našim precima nisu bile vidljive, kojim su mogli poći, ali eto nisu. To oslobađanje prošlosti determinizma vodilo bi savremenog čovjeka osvješćivanju njegove vlastite odgovornosti za izbor puta i puteva kojim će krenuti društvo.

Dejtonski (ne)sporazum

Pregovori u Daytonu 1995. koji su na kraju rezultirali Općim okvirnim sporazumom za mir (Dejtonski sporazum) bili su izniman događaj i za same savremenike. Vidi se to i po izvještajima dnevnih i sedmičnih novina iz tog perioda. Oslobođenje, Avaz, Slobodna Bosna iz dana u dan na naslovnicama su donosili vijesti o napretku pregovora u Daytonu. Postignuti sporazum bio je za savremenike već tad vanredna vijest, a iz pozicije poznatog ishoda mi danas možemo reći da je, za razliku od nekih ranijih pregovora i dogovora, u Daytonu definitivno okončan rat u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj (Erdutski sporazum), što se često zaboravlja.

Osim vanrednog povijesnog događaja, Dejtonski sporazum od početka prati i glas onih koji su njime razočarani i nezadovoljni. Srpsko Oslobođenje, novine koje su izlazile u dijelu Sarajeva koje je pod kontrolom držala Vojska Republike Srpske, o postignutom mirovnom sporazumu izvijestilo je naslovnicom na kojoj je prikazana baka sa unukom u odlasku dok na leđima nosi skromni zavežljaj. Bio je to izraz nezadovoljstva predstavnika Republike Srpske, posebno onih sa područja Sarajeva koji su trebali pripasti Federaciji BiH. Skrajnuti i bez svojih predstavnika tokom pregovora, uz dominantni osjećaj da ih je Slobodan Milošević prodao i izdao, politički predstavnici iz Republike Srpske u danima nakon potpisivanja sporazuma čak su predlagali i masovno iseljenje Srba iz Sarajeva, i to u američku saveznu državu Ohio u kojoj se i nalazi „gradić Dayton“.

Tako nezadovoljstvo Dejtonskim sporazumom postoji dugo koliko i sam Dejtonski sporazum, s tim da su se pozicije aktera mijenjale. Od iznimnog nezadovoljstva, politički predstavnici iz Republike Srpske došli su u poziciju branitelja „slova i duha“ Dejtonskog sporazuma pa je dan potpisivanja sporazuma u ovom dijelu BiH sada zvanični praznik i neradni dan. Reinterpretirajući Dejtonski sporazum kao nultu tačku, srpska politička elita ne slavi Dejtonski sporazum nužno kao mirovni sporazum kojeg se treba držati kao svetog slova, već kao događaj koji rješava pitanje kontinuiteta odnosno diskontinuiteta. Prema toj interpretaciji BiH je nastala Dejtonskim sporazumom, što znači da je Republika Srpska starija, a „mit o starini“ (antiquitates) jedan je od temeljnih mitova na ovim prostorima iz kojeg se posljedično izvlače „posebna prava“.

Iako je kod bošnjačkih političkih predstavnika dočekan s odobravanjem, s vremenom je Dejtonski mirovni sporazum postao dežurni krivac za sve i svašta. Taj osjećaj nezadovoljstva izražen je i kroz neformalnu grupu AntiDayton pokret, koja se, kako vrijeme prolazi, s krajnjih margina (desnih) sve više pomjera ka političkom mainstreamu. U Hrvatskoj se također glasno prešućuje da je tokom pregovora u Daytonu dogovoren i Erdutski sporazum, potpisan u novembru 1995. Njime je omogućena mirna reintegracija (srpskog) stanovništva i teritorija Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema u ustavni poredak Republike Hrvatske. Slavljenje vojnih operacija „Bljesak“ i „Oluja“ te glasna šutnja o Erdutskom sporazumu ustvari pokazuju da je preferirani model integracija teritorija bez (srpskog) stanovništva, odnosno vojna pobjeda, bez obzira na cijenu, a ne nekakav mirovni sporazum. Dominantni stav prema Dejtonskom sporazumu u Srbiji je također ignorancija ili pak krivo predstavljanje Srbije kao „garanta“, a ne „strane“ u tom sporazumu, što posljedično znači da je tretirana i kao „strana“ u ratovima. To se opet kosi sa zvaničnom politikom Srbije koja u zvaničnom sjećanju tu gradi ustvari jednu veliku rupu.

Mit o zlom Dejtonu

Tek je ratom u Ukrajini Dejtonski sporazum postao omražen u širim okvirima. Kada je u februaru 2024. grupa ukrajinskih novinara boravila u Bosni i Hercegovini, svoja su nadanja i strahove u intervjuu za bh. medije saželi u jednoj rečenici: Nadamo se da Ukrajina neće proći kao Bosna i Hercegovina. Time su „uhvatili“ žicu, osjećaj, koji se mogao upratiti i u bh. medijima i na društvenim mrežama kad su obični građani savjetovali Ukrajince: Samo ne pristajte na Dejton.

Rezigniranost Dejtonskim mirovnim sporazumom ustvari tako dolazi iz dvije dominantne perspektive. Prvu određuje razočaranost u ono što danas živimo u Bosni i Hercegovini, sve probleme na koje nailazimo u svakodnevnici, od lošeg zdravstvenog sistema, preko korupcije, do prekomplikovane i prespore administracije. Kako je prirodna potreba čovjeka da nezadovoljstvo personalizira ili barem projicira u jednoj tačci, Dejtonski sporazum čini se kao sasvim logičan izbor. Kao što svaki mit počiva na nekom zrnu istine kako ne bi bio promptno označen kao laž, tako i takva projekcija nije u potpunosti bez svakog osnova. Ali takva projekcija također polazi od pretpostavke da je BiH unikatan primjer složene države, što je krivo. Usto ne objašnjava zašto susjedne zemlje (Srbija, Crna Gora pa i Hrvatska) koje nisu „ometene u razvoju“ Dejtonskim sporazumom muku muče sa istim strukturnim i društvenim problemima: demografski kolaps, korupcija, pljačkaška privatizacija, loša administracija…

Novo miješanje karti

Napadom Rusije na Ukrajinu, ali i ratom u Izraelu/Palestini, dominantne poruke onih koji su kreirali Dejtonski mirovni sporazum nimalo nisu bile naklonjene bilo kakvim mirovnim sporazumima ili primirju. Prihvatljivo je postalo samo potpuno uništenje neprijatelja; svako primirje vidjelo se kao konačni poraz, a antiratni glasovi (makar osuđivali i Rusiju i Hamas) kao izdaja. Kao u nekom vrzinom kolu, to je dodatno pojačalo osjećaj nezadovoljstva Dejtonskim mirovnim sporazumom kod samih ljudi u Bosni i Hercegovini. Sada se počinje gledati na Dejtonski sporazum kao na poraz koji je onemogućio ostvarivanje ključnih (ratnih) ciljeva.

Iako je donekle razumljiv i takav osjećaj, on je višestruko opasan jer otvara vrata „revizionistima“  koji se nadaju, a ponekad i otvoreno zagovaraju, „novo miješanje karti“. Nadanja u pobjedu Donalda Trumpa u Srbiji ili Republici Srpskoj na sljedećim američkim izborima ili savez sa evropskom desnicom oličenom u Orbanu tek je ustvari bolje pozicioniranje pred očekivano „novo miješanje karti“. U Hrvatskoj treća politička snaga (Domovinski pokret, koji bi mogao postati i dio vlasti) ustvari je stranka koja otvoreno prezire Erdutski sporazum i uzroke svih problema u Hrvatskoj Hrvatskoj vidi u činjenici da „Oluja“ nije dobacila sve do Dunava. „Normaliziranje“ AntiDayton pokreta od strane bošnjačkih političkih predstavnika dio je istog procesa.

Za Ukrajinu je moguće zamisliti i bolje, ali i gore scenarije u odnosu na to kako je prošla BiH, i krajnje je nezahvalno baviti se tim projekcijama. Iz perspektive BiH i poznatog ishoda, Dejtonski mirovni sporazum ustvari je iznimno uspješan mirovni sporazum. Kao američki produkt, njegovo polazište bilo je i ostalo „ravnoteža moći“, ili možda bolje kazano „ravnoteža nemoći“ glavnih aktera ne samo u BiH već i u regionu. Osim tri decenije mira, Dejtonski mirovni sporazum kompromisom je odgovorio na ključne zahtjeve sve tri strane: BiH je opstala kao jedinstvena država koja ipak ima nemale nadležnosti, entiteti i kantoni ustvari omogućavaju političku autonomiju, omogućen je (nažalost, ne i uspješno proveden) povratak izbjeglica, ali i povratak imovine, sloboda kretanja, hiljade osoba je procesuirano za ratne zločine (što po obimu nije viđeno nigdje i nikad, ni prije ni poslije)… Kada god govorimo da li je nešto uspješno ili ne, uvijek su nužna kompariranja, i tu od pomoći uveliko mogu biti riječi palestinskog ambasadora u BiH na prvom protestnom skupu u Sarajevu povodom invazije Izraela na Gazu. Rezak Namoora tad je s tugom kazao kako Palestina može samo sanjati da za nju međunarodna zajednica učini ono što je učinila za BiH kroz Dejtonski mirovni sporazum. Na kraju krajeva, politika (pa i međunarodna) ustvari je tek sudar naših subjektivnih projekcija (želja, nadanja, strahova) sa okolnostima u kojima živimo.

Možda nismo prošli najbolje, ali kad se ocjenjuje kako smo ukupno prošli ne treba smetnuti s uma ni Palestinu, ni Sudan, ni Kongo, ni sve one druge države i ratove koji nikad nisu dogurali da postanu novinska vijest, a kamoli problem kojim se neko bavi. Na jednu stranu sva razočarenja, iznevjerene nade i želje, kada se na drugoj strani uzme u obzir svijet u kojem danas živimo, Dejtonski mirovni sporazum ustvari „stari“ sve bolje i bolje. Možda nije zaslužio poklič „slava Dejtonu!“, ali bi valjalo ponekad stati u njegovu odbranu.