Davno je utvrđeno, više Bosna i Hercegovina proizvede historije (a i histerije) za sedam dana nego Evropska unija za dvanaest mjeseci. Sama priča o vakcinama, imunizaciji i sposobnosti političkih struktura da se nose s globalnim izazovom vrijedna je višegodišnjih izučavanja.

Tu se u jednoj političkoj epizodi susrelo toliko elemenata da ih je teško razmrsiti. Imamo, prvo, vlast koja je evidentno nesposobna da se uključi u relevantan svjetski proces. Imamo nakon toga nejedinstvo preventivnih mjera diljem zemlje. Kao posljedica, uslijedio je dramatičan rast broja zaraženih, u čemu nismo usamljeni, ali je svakako jedinstven način na koji se suprotstavljamo tom trendu.

A nakon svega, imamo medije koji su od neprovjerenog razgovora munjevitom brzinom napravili udarnu informaciju i tako pažnju javnosti usmjerili na nešto što ne postoji, pa niko nije imao dovoljno vremena koncentrirati se na bitne stvari.

Uloga ministrice spoljnih poslova: Bisera Turković na čelu je jednog od najvažnijih ministarstava u državi, iza nje je višedecenijsko iskustvo u diplomatiji, a opet ne razumije suštinu političkog univerzuma i njegove finese. U posljednje vrijeme istakla se s toliko nediplomatskih izjava i poteza da je očigledno kako i sama predstavlja  problem.

I tu dolazimo do fenomena koji se kolokvijalno definira kao odnos snaga u državnom vrhu. Dragan Čović i Milorad Dodik, kao dva vješta igrača, oprani u tisuću voda, jesu ozbiljni razgrađivači institucija, ali su sve samo ne nepobjedivi. Problem je što im iz Sarajeva parira loša ekipa, iz dana u dan pokazujući da je kadrovski determinirani glavni grad u političkim igrama nedorastao Banjoj Luci i Mostaru.

Politička akademija i čemu služi: Već godinama je prisutna razlika između loših kadrova koje izbacuje SDA i činjenice da je to do jučer bila jedina stranka koja je imala sopstvenu političku akademiju. Samo postojanje takve institucije sugerira promatraču da je riječ o stranci koja ozbiljno promišlja politiku, da sopstvene kadrove kontinuirano educira i da im na noge dovodi najveća imena svjetske i regionalne politike, od Henryja Kissingera do Budimira Lončara. Ali mi očito ovdje nemamo dodira s takvom institucijom, nego s nekom kadrovskom postavkom u kojoj se članstvo međusobno takmiči za što bolje pozicije na stranačkoj listi. (Neki dan mediji nas obavijestiše da sad i Narod i pravda osniva istu takvu akademiju, pa s nestrpljenjem iščekujemo prve rezultate. Očekujemo značajne napretke u tretiranju LGBT populacije i napuštenih životinja, za početak.)

Ko je ta Indija, da prostiš? U realnom svijetu, Indija je gigant s milijardu i dvjesto miliona stanovnika, jedna od najjačih ekonomija svijeta, prastara civilizacija koja nam je podarila velike epove, jogu, Sai Babu, ljubav prema kravama, vranama i lijepoj arhitekturi, đumbir, kurkumu, budizam, tantru, vegetarijansku prehranu, Bollywood, ayurvedu, a Bosna mali i nevažni kutak čiji je doprinos civilizaciji, budimo realni i blagi, ili jedva vidljiv ili nepostojeći. U paralelnom svijetu, Bosanci se sprdaju s vakcinom proizvedenom u Indiji, jer nije dovoljno dobra za njih. Ministrica spoljnih poslova prednjačila je u tom poslu, govoreći s apsurdne kolonijalne visine bogatih zemalja o Dominikanskoj Republici i ostaloj sirotinji. Ko nas je pelcovao, nije ni sekunde dangubio…

Šta radi opozicija? Dakle, državne boje brani ekipa u čiju stručnost, a sve na osnovu svakodnevnih dokaza, s pravom sumnjamo. Pogledajmo šta u međuvremenu rade istaknute opozicijske zvijezde. Nekako u isto vrijeme desila su nam se iz pravca Hrvatske dva verbalna napada na Bosnu i Hercegovinu. Prvi je tradicionalno budalast, odnosi se na kontinuirane ispade Zorana Milanovića, čovjeka s kojim kompletna Hrvatska vodi rat već mjesecima. Drugi je mnogo ozbiljniji i tiče se izjave ministra spoljnih poslova susjedne nam i prijateljske zemlje, Gordana Grlića Radmana, da Hrvatska nikada neće Bosni i Hercegovini dozvoliti građansko uređenje. Kada bi, recimo, tako nešto rekli Aleksandar Vučić ili Ivica Dačić za Hrvatsku, dragi nam susjedi žurno bi proglasili ratno stanje i digli oba MiG-a 21. Ali na našoj zemlji može se iživljavati ko god stigne. Ključno je pitanje, zato, kako ko na bh. terenu reagira na ovakve napade. Stranka demokratske akcije i Narod i pravda komentirali su ministrove izjave, dok se Naša stranka, ničim izazvana, pozabavila Milanovićevom mitraljeskom paljbom predloživši da se dotični političar proglasi nepoželjnom osobom. Postavlja se pitanje: zašto da čovjek bude nepoželjan? Zato što je izrekao nekoliko primitivnih uvreda o našoj zemlji? Pa sloboda kretanja i pravo na poželjnost ne bi smjeli da zavise od nečijeg mišljenja, koliko god ono bilo nakaradno. Valjda je to polazna premisa s kojom se ulazi u politički život. Nakon svega, SDP u ovom trenutku djeluje kao opcija koja se najmanje provaljuje. Izgleda da našim političarima najbolje pristaje jedna stara narodna mudrost: svaka koju prešute, zlatna im je.

Novinarska situacija: Čini se da su ministricu spoljnih poslova u njenoj sklonosti ka neprofesionalnim ispadima u stopu pratili i bosanskohercegovački mediji. Odjednom je ovdašnjim javnim prostorom prostrujala vijest da AstraZeneca razmišlja da tuži Biseru Turković. Kad šta će biti, direktor Verlaba Almir Badnjević rekao da je razgovarao s nekim menadžerima iz AZ-a, a oni njemu rekli da razmišljaju da je tuže. Strašno da to neko objavi, još strašnije da su tu neinformaciju prenijeli svi, od nekad uglednih opozicionih medija, preko instrumentaliziranih agencija pa do javnog servisa, od kojeg očekujemo suzdržanost i ozbiljnost. Ispostavilo se na kraju da mi nemamo redakcije koja bi nakon ovog trača angažirala novinara da stupi u kontakt s odgovornim ljudima iz AZ-a i provjeri o čemu se radi.

Jer pomenuta tužba, od koje, naravno, nema ništa, potencijalno je prelomna tačka koja bi doslovno ogolila rasulo ovdašnje politike. I baš fali samo jedna takva sramota, jedan dobar snijeg da prekrije brijeg, pa da sve stvari legnu na svoje prirodno mjesto. Šta su Indija, Dominikanska Republika i ostala sirotinja naspram političkog diva zvanog Bosna i Hercegovina?