Opasno ostrvo usred Evrope

Na sarajevskom aerodromu predsjednik Srbije Aleksandar Vučić donirao je Bosni i Hercegovini 5000 vakcina. Na aerodromu su ga dočekala tri člana Predsjedništva. Dodikov dolazak helikopterom zabilježili su prisutni fotografi a njegov sin Igor, fasciniran veličanstvenošću prizora, na twitteru je komentirao: “Kako moćna slika! Nije što mi je otac, baš je faca.” Ostali članovi Predsjedništva na aerodrom su se dovezli službenim Passatima broj 8.
Vučić je izjavio da su vakcine znak povjerenja, a zauzvrat je dobio ćevape iz “Mrkve” koje je pojeo u avionu.

Tek što je Vučić strpao prvi ćevap u usta, ministrica vanjskih poslova Bisera Turković obavijestila je narod da je Srbija donirala vakcine koje koriste samo siromašne zemlje.
Ministrica Turković posebno je alergična na siromaštvo. Od 1993. godine, kada ju je SDA poslala u diplomaciju, energično se bori protiv siromaštva. Njena diplomatska akcija bila je iznimno uspješna jer je od tada stekla, prema podacima koje je sama prijavila, dvije kuće u Sarajevu, dvije u Fojnici i jednu u Stocu, dva stana u Sarajevu, dva u Hrvatskoj i jedan u Australiji.

Na sarajevskom aerodromu predsjednik Srbije Aleksandar Vučić donirao je Bosni i Hercegovini 5000 vakcina. Na aerodromu su ga dočekala tri člana Predsjedništva.
Dodikov dolazak helikopterom zabilježili su prisutni fotografi a njegov sin Igor, fasciniran veličanstvenošću prizora, na twitteru je komentirao: “Kako moćna slika! Nije što mi je otac, baš je faca.”
Ostali članovi Predsjedništva na aerodrom su se dovezli službenim Passatima broj 8.
Vučić je izjavio da su vakcine znak povjerenja, a zauzvrat je dobio ćevape iz “Mrkve” koje je pojeo u avionu. (Selvedin Avdić, Žurnal)

Šeks protiv Hrvatske

Još se jednom pokazalo koliko su za istinu bili važni Haški sud i nezavisni mediji poput sarajevskih Dana i splitskog Feral Tribunea, nakon što je ovog tjedna objavljena farsična informacija: da je Hrvatska 2017. proglasila tajnima Tuđmanove transkripte o Bosni koji su u ‘Stenogramima o podjeli Bosne’ objavljeni još davne 2005., pa ih uskratila čak i moćnom Vladimiru Šeksu, jednome od najutjecajnijih HDZ-ovih političara u Hrvatskoj od 1990. do danas.

Doznalo se to nakon što je polovinom veljače objavljeno da je Vladimir Šeks tužio Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP), jer su mu uskraćeni arhivski dokumenti za memoarsko-dokumentarnu knjigu koju piše. Šeksova odvjetnica Višnja Drenški Lasan otkrila je hrvatskom tjedniku Nacional, koji je istražio što se dogodilo, da je Šeksova tužba ESLJP-u djelomice utemeljena i na činjenici da su Šeksu uskraćeni dokumenti objavljeni još 2005. u drugom svesku ‘Stenograma o podjeli Bosne”.

Nacional je detaljno rekonstruirao taj neobični slučaj: Vladimir Šeks, inače i autor nekoliko opsežnih memoarsko-dokumentarističkih knjiga o nastanku i kontroverzama samostalne Hrvatske, piše “dokumentarnu monografiju o padu bosanske Posavine”. Tragajući za dokumentima, on je 13. srpnja 2017. Hrvatskome državnom arhivu (HDA), instituciji koja čuva ostavštinu Franje Tuđmana, podnio zahtjev za korištenjem nekih, točno određenih transkripata. Sukladno zakonu i proceduri, HDA je Šeksov zahtjev proslijedio vlasniku te dokumentacije, uredu tadašnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koji je 24. srpnja 2017. zatražio stručno mišljenje Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, tijela koje je, kako samo sebe naziva, “središnje državno tijelo za informacijsku sigurnost – hrvatski NSA National Security Authority, koji koordinira, usklađuje donošenje i nadzire primjenu mjera i standarda informacijske sigurnosti u Republici Hrvatskoj.” Taj je ured “ostvario neposredan uvid” u dokumentaciju koju je tražio Šeks, pa je ured predsjednice Republike 16. kolovoza 2017. skinuo oznaku tajnosti s 31 zapisnika iz Tuđmanovog fonda, dok je za njih 25 zadržao visoki stupanj tajnosti. Na temelju te odluke ureda predsjednice, HDA je 7. rujna 2017. odbio Šeksov zahtjev za korištenjem 25 Tuđmanovih transkripata kojima je predsjedničin ured odbio skinuti oznaku državne tajne. (Boris Pavelić, Tačno.net)

Zašto Tito nije kao Willy Brandt?

A o temi Titovog izbjegavanja odlaska u Jasenovac treba promisliti da, ako predsjednik jedne ozbiljne i u svijetu cijenjene države, koji je izraziti anti-nacionalist i sekularist, donese u konzultacijama sa suradnicima političku odluku da u Jasenovac ne ide, onda to valjda ima svoje promišljene razloge. Po današnjim PR kriterijima i po uzusima suvremenog populizma trebao je ići, ali tada je bilo drugo vrijeme, a Tito je bio komunista stare garde. Tu je bio i problem da li bi tamo išao kao Hrvat da se kaje za kolektivne zločine i nosi kolektivnu krivnju. Jer je u međuvremenu srpski nacionalizam iz četničke emigracije lansirao teze o kolektivnoj krivnji Hrvata. A 1950. podnio OUN-u prijedlog deklaracije o genocidu u NDH. Titova vlada, međutim, nije prihvaćala da se žrtve etnički prebrojavaju, nego je komemorirala ono što se službeno zvalo žrtve fašističkog terora, a tih je skupa s partizanskim borbenim gubicima bilo preko milijun, i to naravno raznih nacionalnosti. Znalo se uglavnom kojeg su etničkog profila većina žrtava, ali i većina pripadnika kolaboracionističkih režima i etničkih nacionalističkih pokreta koji su surađivali s okupatorima.

Tito doista nije bio Willy Brandt, nije volio klečati i meditirati, bio je čovjek od akcije. Organizirao je vojsku koja je porazila ustaše i nacifašiste, a poslije je organizirao i financirao i komemoracije i kulturu sjećanja na Drugi svjetski rat s naglaskom na zajedničku antifašističku borbu, a ne etničke masakre. I da je Willy Brandt imao vojsku poput Titove kojom bi njemački antifašisti porazili njemačke naciste, ne bi trebao kleknuti u Varšavskom getu. Morao je kleknuti jer ništa drugo nije imao; svi su, naime, Nijemci bili, pisati će kasnije uvjerljivo Daniel Goldhagen, „Hitlerovi krvnici dobrovoljci“.

Zato Tito nije klečao u Balkanskom getu, nego je kao revolucionar pokušao da ga iz tog statusa izvadi. (Vjekoslav Perica, Peščanik)

Tako je govorio Davor Božinović

Kad Davoru Božinoviću bijaše šezdeset godina, napusti svoj zavičaj i jezero zavičaja svoga i pođe u planinu. Uživao je tu u duhu svojemu i svojoj samotnosti, i to ga nije zamorilo deset godina. Naposljetku se ipak preobrati srce njegovo – i jednog jutra ustane u samu zoru, stupi pred sunce i ovako mu stade govoriti: “Velika zvijezdo! Što bi bila tvoja sreća da nije onih koje obasjavaš! Ti se ovdje deset godina uzdižeš do moje spilje i zasitilo bi se svjetlosti svoje i toga puta, da nema mene, moga orla i zmije moje! Ali mi smo te čekali svakog jutra, uzimali iz tvoga izobilja i zato te blagosiljali. I gle! Dodijala mi je moja mudrost, kao pčeli preobilnost sakupljenog meda, potrebne su mi ruke koje se pružaju prema meni. Htio bih poklanjati i dijeliti sve dok se mudri među ljudima ponovo ne obraduju svojoj ludosti, a siromašni svojem bogatstvu. Moram poput tebe zaći, kako to kažu ljudi kojima se želim spustiti.”

Tim riječima počinje “Also sprach Davor Bozinowitsch” – “Tako je govorio Davor Božinović” – vjerojatno i najpoznatije djelo velikog njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea. Na sljedećih tristotinjak stranica Nietzsche kroz fiktivni lik hrvatskog ministra unutarnjih poslova “silazi s planine” i dijeli ljudima mudrost za novi, nikad više isti svijet, tražeći u njemu nadčovjeka, slavnog Übermenscha oslobođenog historijskog judeokršćanskog morala i njegovih lažnih zakona. Poput koncepta kazne, o kojemu Nietzsche raspravlja u poglavlju “O tarantulama”, gdje ideju pravedne kazne tumači refleksom otrovnog pauka i dekonstruira kao puku omoraljenu ideju primordijalne krvožedne osvete. (Boris Dežulović, Novosti)