Nakon prijetnji Avdi Avdiću

Slovenačka policija objavila je detalje spektakularne akcije u kojoj je protekle nedjelje u okolini Ljubljane uhapšena tročlana grupa međunarodnih kriminalaca predvođenih Dinom Muzaferovićem Cezarom. Pored Muzaferovića, uhapšeni su Slovenac Jaka Bergant i Albanac Roland Cretu. Policijska akcija je uslijedila nakon svirepog ubistva Satka Kekića (u Sloveniji je poznat kao Satko Zovko) koje se dovodilo u vezu sa Muzaferovićem i njegovim suradnicima. Kekić je, kako navode mediji, trebao biti zaštićeni svjedok protiv Cezara. Nakon što se prethodno od svojih ubica krio u Bosni i Hercegovini, on se vratio u Ljubljanu, gdje je nedugo zatim ustrijeljen u svom automobilu. Kako je saopćila slovenačka policija ubice su prethodno u njegov automobili ugradili GPS tracker pomoću kojeg su pratili Kekićevo kretanje.

„ISTRAGA“ JE U TOKU

U stanu Dine Muzaferovića policija je pronašla veće količine droge, automatske puške, inicijalne kapisle i maske za lice. Akciju je slovenačka policija pripremala i izvela u suradnji sa više međunarodnih policijskih agencija. Iz međunarodnih policijskih izvora u vrijeme hapšenja kriminalne grupe u Sloveniji upozorene su policijske agencije u Bosni i Hercegovini da su Dino Muzaferović i njegova mafijaška ekipa planirali i ubistvo bosanskohercegovačkog novinara Avde Avdića, urednika portala „Istraga“ i istoimene televizijske emisije na Televiziji „Hayat“. Nakon ozbiljnih prijetnji njegovoj sigurnosti, Avdiću je policija Kantona Sarajevo odredila policijsku zaštitu. Kako je ranije pisao upravo njegov portal „Istraga“, mafijaška grupa Dine Muzaferovića Cezara jedan je od ogranaka najpoznatijeg i najkrvoločnijeg balkanskog narko-kartela „Škaljarskog klana“ u čijim su ubilačkim akcijama i obračunima sa protivničkim mafijašima  širom svijeta likvidirane desetine ljudi; stoga je svaka prijetnja koja dolazi iz toga zlikovačkog miljea i vjerodostojna i zabrinjavajuća.

Istog dana kada je novinaru Avdiću u policiji prepuručena zaštita, mediji su gromoglasno javili da je federalni ministar Nerin Dizdar zatražio od kolege ministra policije Rame Isaka da mu dodijeli policijsku pratnju. Dizdar je za svoju sigurnost bio zabrinut nakon što ga je izvjesni građanin u sarajevskoj trgovini verbalno napao, vrijeđao i prijetio mu. Dotični je građanin istog dana punim imenom i prezimenom u medijima saopćio razloge svog verbalnog nasrtaja na ministra Dizdara: smatra da on loše radi posao za koji je plaćen novcem građana.

Edin Forto, lider Naše stranke i državni ministar, javno se oglasio povodom mafijaških prijetnji novinaru Avdi Avdiću. Kazao je da „napadi na novinare ugrožavaju demokratiju“, te da će se „zalagati da novinari imaju status službenih lica“. I to je za sada jedina reakcija bilo koga političara u vezi sa ovim slučajem. Očigledno je novinara Avdu Avdića mnogo lakše napadati, vrijeđati i optuživati ga, nego stati u njegovu zaštitu i suprotstaviti se mafijaškom podzemlju koje mu je pripremalo likvidaciju!

KRIMINALIZACIJA NOVINARA, TETOŠENJE MAFIJE

Kada je prije dvije i pol godine bačena eksplozivna naprava na  vozilo biznismena Gordana Memije, njegov kum Elmedin Konaković, lider stranke Naroda i pravde, upro je prst u novinara Avdu Avdića. „Za napad smatram odgovornim Mehmedagića (tadašnjeg direktora OSA-e BiH) i Avdića i naravno njihove nalogodavce“, napisao je Konaković. Treba li reći da počinitelj nije otkriven ni nakon što je na vlast u cijeloj BiH došla koalicija čiji je neformalni lider upravo Konaković.

Biznismenu Gordanu Memiji je početkom ove godine omogućeno da na Javnom servisu BiH (na koje mu otac Mufid godinama sjedio u upravljačkih strukturama) napadne novinarsku profesiju zog „haosa“ koji u njoj vlada, ponovo prozivajući novinara Avdića i portal „Žurnal“ da pisanjem o njemu kreiraju taj „haos“.

Samo nekoliko mjeseci nakon toga nastupa, u aprilu ove godine Gordan Memija je uhapšen u akciji „Black Thie“, ne na osnovu novinarskih tekstova, nego temeljem dokumenata prema kojim je on posredovo između globalnog narko bossa Edina Gačanina-Tita i Federalne uprave policije prilikom nabavke uniformi za policijske specijalce novcima koje je „udijelio“ Gačanin.

I ta tužiteljsko-policijska akcija u kojoj je uhapšeno dvadesetak ljudi, (što su snažno pozdravili i ohrabrili iz EUROPOL-a i nekih zapadnih ambasada), bila povod da se Elmedin Konaković, sada sa mjesta ministra vanjskih poslova, okomi na novinare, prije svih Avdu Avdića, kao i pojedine tužitelje, da žele njega povezati sa uhapšenim i osumnjičenim, imputirajući mu povezanost sa klanom Edina Gačanina iz Dubaija. Mnogo je više žuči Konaković istresao na državnog tužitelja Sanjina Kulenovića koji je vodio ovaj „predmet“  nego na lokalne suradnike Edina Gačanina.

Nije se na udaru Konakovića, i drugih dužnosnika, našao, primjerice, državni tužitelj Džermin Pašić. A zahvaljujući njegovom je, hajdemo ne biti strogi i maliciozni,  šeprtljavom, nepromišljenom uplitanju  propalo  hapšenje Dine Muzaferovića-Cezara u Velikoj Kladuši u ljeto 2021. godine. Pravno-policijska konfuzija je rezultirala bijegom Cezara sa plantaže marihuane u Kladuši. Kasnije je taj slučaj iz Sarajeva vraćen u Tužiteljstvo Unsko-sanskog Kantona a na sve je tešku sjenku bacilo ubistvo Eldina Ćerimovića, koji je prema optužnici, trebao biti zaštićeni svjedok protiv Muzaferovića.

Nisu problem za Konakovića bili ni tužitelji koji su se našli na američkoj crnoj listi, ili koji su se javno družili sa problematičnim „biznismenima“ i puštali narko bossove da pobjegnu iz zemlje, niti oni  čije su optužnice padale na suđenjima. Njemu je, pored Kulenovića trn u oku kantonalni tužitelj Samir Selimović, koji je hapsio krupne poslovno-političke „zvjerke“, poput Zijada Blekića,  Abdulaha Skake, odnosno njegov kolega Darko Soldat koji vodi slučajeve Senaida Memića, Ibre Berila, Bojana Bošnjaka, ministra u Vladi Kantona Sarajevo.. Uz malo pretjerivanja, dalo bi se uočiti da je uvijek kada je bio u poziciji da se izjašnjava između nositelja organiziranog kriminala i onih koji su mu se suprotstavljali (tužitelji, novinari) Konaković držao stranu ovih prvih.

NARUČITELJI I UBICE

I ne samo on, naravno, golem je broj političara koji novinare ne doživljavaju kao četvrti stub vlasti, što je skoro već dostignut standard u ozbiljnim zemljama. Relativiziranje kriminala, minoriziranje rada tužitelja, prozivke novinara, doprinose općoj pravnoj nesigurnosti.  U ozbiljnim demokracijama je već dostignut standard prema kojem su mediji četvrti stub vlasti. Kod nas u BiH njih se tako ne doživljava nego ih se (mal)tretira kao neprijatelje, a njihov rad kao remećenje postojeće društvene i političke idile između vlasti i organiziranog kriminala.

Zato nikoga nije iznenadilo, ali ni pretjerano zabrinulo proljetno objavljivanje Indexa novinarskih sloboda u svijetu Reportera bez granica koje je Bosnu i Hercegovinu pozicioniralo na 81. mjestu, čak 17 mjesta niže nego prethodne godine. Naravno da je znatan „dopirnos“ takvoj izrazito negativnoj slici dao autoritarni i represivni režim Milorada Dodika u RS, ali se nikako ne bi smjelo amnestirati njegove koalicijske patnere iz Sarajeva i Mostara. Svi su oni, neko više, neko manje odgovorni, što se prema ocjeni Evropske komisije njihove prošlogodišnje preporuke u oblasti slobode medija nisu ispunile od strane vlasti u BiH.

“U narednim godinama Bosna i Hercegovina treba posebno osigurati zaštitu novinara i sistematsko institucionalno praćenje prijetnji i nasilja protiv njih. Treba osigurati finansijsku održivost i političku nezavisnost javnih emitera i uskladiti entitetsko zakonodavstvo sa državnim Zakonom o javnom RTV sistemu. Treba usvojiti zakone o transparentnosti vlasništva nad medijima i kriterije za javno oglašavanje, te osigurati to kleveta je dekriminalizirana u cijeloj zemlji”, navedeno je u oktobarskom izvještaju Evropske komisije.

Ubistva novinara izvršena u tijesnoj sprezi mafije i političkih moćnika nisu rijetkost ni u mnogo uređenijim i funkcionalnijim državama nego što je Bosna i Hercegovina. Na Malti je 2017.ubijena istraživačka novinarka Dapfna Caruane Galizija. Njene ubice su osuđene, ali ne i nalogodavci zločina. Pravdu su izbjegli i inspiratori i naručitelji ubistva slovačkog novinara Jana Kuciaka i njegove vjerenice Martine Kusnierove iz 2018.godine,  osuđeni su tek nepsoredni izvršitelji. Zbog ovog zločina i pobune javnosti tadašnji (i aktuelni) premijer Slovačke Robert Fico je bio primoran podnijeti ostavku.

U susjednoj Hrvatskoj je 2008.godine u zrak dignut Ivo Pukanić, vlasnik u urednik nedjeljnika „Nacional“, Iako je osuđeno više sudionika i izvršitelja, ni u tom zločinu nije identificiran naručitelj.

Tvrditi da je takav zločinački scenarij u Bosni i Hercegovini nemoguć, je naivno i neodgovorno. Međunarodni mafijaški gangovi i njihov prljavi novac su premrežili i okupirali ovdašnje društvo, ekonomiju i politiku. Niko o tome nije upornije, strasnije i angažovanije pisao od novinara Avde Avdića. Zato je jasno zašto ga kao neprijatelja doživljava i targetira mafija, ali je mnogo manje razumljivo (ili možda i nije baš sasvim) zbog čega je na udaru ovdašnjih političara i njima bliske „poslovne zajednice“. (Senad Avdić, Slobodna Bosna)

Ko u Kantonu Sarajevo kažnjava akademsku zajednicu?

Ovo što se dešava s akademskom zajednicom Univerziteta u Sarajevu vjerovatno je pitanje groteske, u kojoj će se otkriti šta je dio komedije, a šta dio tragedije u ovo priči, ali to odgovora na to pitanje. Sve bi se moglo svesti na pet novih pitanja na koje sebi trebamo dati odgovor:

1. Da li neko zbog nečega kažnjava akademsku zajednicu?
2. Da li neko hoće da mijenja njen karakter i osnovnu svrsishodnost?
3. Da li je to samo produkt egoističnih aspiracija?
4. Da li je ipak cijeli proces samo produkt elementarnog neznanja svih sudionika komedije/tragedije, bez obzira na posljedice?
5. Ili je u pitanju, na ono što smo navikli, međustranačko pripovijedanje, s izutetkom šutnje, u ovom slučaju u javnom prostoru?

Nije se nikada u BiH desilo da je neko unaprijed sugerisao da će jedan sektor ostati bez plate i da “obećanje” bude sprovedeno. Obično ide obrnuto: svi šute, plate nema, i onda ide bunt. Krajem novembra na Filozofskom fakultetu organizovana je sjednica NNV-a kako bi se podnio izvještaj da Vlada Kantona (sugerisano iz Univerziteta) nema novaca za decembarsku platu. Malo nakon toga u medijima stiže obavještenje od Vlade Kantona kako su sve priče o decembarskoj plati neosnovane i da je, bez obzira na sve dezinformacije, budžetom planirana plata za visoko obrazovanje.

Danas, 11. 12. 2024. znamo da plate nisu isplaćene jer:

1. rektor u Sarajevu drži akademsku zajednicu kao svog taoca,
2. ministrica fininasija ne želi da isplati plate jer nisu potpisane od ovlaštenog lica (rektor nema prava na potpis)

ili

1. rektor brani autonomiju Univerziteta,
2. ministrica “sahranjuje” malo onoga što je ostalo od te autonomije visokog obrazovanja.

I jedno i drugo znaju, i rektor i ministrica, da će ako ovo stanje potraje, imati proteste od članova akademske zajednice i da nakon tih protesta neko od njih dvoje neće ostati na svojoj poziciji. Ono što nijedno nije sigurno, a oboje navijaju u suprotnim smjerovima, jedno naspram drugog, jeste protiv koga će i za koga će protestovati članovi akademske zajednice. Pa će sada osluškivati, odugovlačiti sve dok “voda ne dođe do vrata”. Kada “voda” ili uslovi života dođe, s obirom na to da još samo mogu disati i govoriti, brzo će se i dogovoriti.

Oko čega je spor?

Oko izbora rektora. Senat bira rektora, a sadašnji rektor član je Senata. Njegova protivkandidatinja to nije, pa nije mogla da glasa. Rektor je glasao za sebe i pobijedio s tri glasa razlike. Pravilnik o izboru rektora u načelu je jasan, ali nije, izgleda, jasan u tumačenju onoga što je napisano. Glasaju članovi Senata. Rektor je član Senata, a protivkandidatiknjia nije. I ko je u pravu?! Teško pitanje. A još teži odgovor. (Uvijek će ostati ono pitanje: da li je trebao biti džentlamen i ne glasati? Međutim to pitanje nema pune veze s pravom i baš me zanima kako je inspekcija tumačila taj “džentlimenski dio”.) Protivkandidatkinja se žalila: nije imala prava glasati. Došla inspekcija i proglasila izbore nevažečim.

Novoizabrani rektor rekao je da je to atak na autonomiju Univerziteta. I nije odstupio. Ministrica, koja je “poslala” inspekciju, rekla je da su izvještaji za plate potpisani od čovjeka koji nema prava da stavi potpis u ime Univerziteta.

Po svemu sudeći, u medijima rektor brani autonomiju Univerziteta, a ministrica pravnu državu.

Šta je autonomija jednog fakulteta? Kad je dobivena daleke 1088. godine u Bolonji, bio je sporazum između cara i Vatikana da će Univerzit ostati neovisan. Ni papin, ni carev. Mnogo godina kasnije postoji Univerzitet u Sarajevu. Šta je njegova autonomija? Prvo, nije finansijska, iako svim novcem, nakon integracije, od svih fakulteta, upravlja Univerzitet, i tu je, dakle, autonoman. No i dalje taj novac nije dovoljan za finansiranje svih fakulteta. Finisira ih Kanton Sarajevo. Dakle tu nema autonomije. Dalje, Univerzitet u Sarajevu podliježe zakonima Federacije BiH. Ako je neka inspekcija naložila “postupak” da izbor rektora nije validan, onda postoje pravni načini na koje se odgovara.

Ipak, s druge strane, autonomija jednog fakulteta/univerziteta gubi se kada politika i administracija ušetaju u njen prostor. Hoću da vjerujem da politika nije na Univerzitetu, iako me sve ovo podsjeća na jeftine političke igre koje skupo koštaju sve one koji ozbiljno shvaćaju svoj posao. S druge strane, već smo izgubili bitku s pravlima. Toliko obrazaca, pravila, nekada iz najboljih namjera, a nekada da bi sebi neko dao važnost na poslu, prepravilo je Univerzitet da je profesoru pojedincu njegovo kreativno vrijeme usmjereno u velikoj mjeri na administraciju. U puno slučajeva ta pravila nisu dorečena, pa onda se mora tražiti tumačenje pravilnika s fakulteta. A onda pravnik uz sve dobre namjere konstatuje da je pravilo donijeto na Univerzitetu, pa moramo čekati “tumačenje” onoga ko ga je uspostavio. I tako to, o autonomiji profesora.

E sada, ko nam je treći član ove male drame?! Naravno, ministrica! Ona hoće sve po slovu zakona. Pa dobro. Ali hajdemo malo zašetati u politiku, pa ćemo se vratiti zakonu, Univerzitetu i ministarstvima.

Jedino ime koje ovdje zaslužuje da se spomene jeste uvaženi kolega Marijanović (Ona, ministrica, radi što On hoće). Grobar visokog obrazovanja u Sarajevu. Čovjek koji je sve uradio da izjednači Univerzitet u Sarajevu i privatne fakultete. I samo zahvaljujući amandmanima koje je “isposlovao” Filozofski fakultet i Zakonu o visokom obrazovanju nije mu to prošlo.

Kad politika galopira Univerzitetom

SDP i Naša stranka svoj su najveći dio predizbornih obećanja “potrošile” na obrazovanje. A nema ih tu. Dali sve NIP-u?! Kako je Marijanović sa svojim kandidatima, jer tu nema stranke, ušao opet na ovako visoko mjesto?!

Kada ova dva dana čitam da vodeći ljudi Trojke šute, pomislim: pa tako bi trebalo biti sve vrijeme. Šta oni treba da pričaju ako imaju svoje institucije. Treba da govore ministri, članovi skupština, načelnici itd. Međutim nije došla demokratija i “politička svijest” odjednom, u pitanju je politika nezamjeranja. NIP je uz podršku kolacije pustio Marijanovića s uzda, direktno iz Hrvatske, da galopira Univerzitetom Sarajeva i svojim kasom svima postavi pitanje: koliko On može brzo da trči, a da Oni mogu, bez zadrške, da se klade na njega?!

Koji god sektor, oblast ne dobije platu, strašno je, i to ne samo za pojedince jer to ima uticaj na cijelo društvo – u tom vremenu novac ne kruži. Da li su univerzitetski radnici po tome nešto posebno? Nisu! Došao red i na njih. Oni su, kao i mnogi drugi prije njih, ostali bez svog dostojanstva, koje su im uzeli oni koji misle da mogu da odlučuju o svemu, a tako i osjećaju pravičnosti. I svih pet pitanja koja su postavljena na početku ovog teksta teksta, samo od prostora do prostora odgovor su u retoričnosti svojoj. A ko su, u načelu, ljudi kojim se drugi ljudi od moći za…ju?

To su ljudi koji su, u ovom slučaju, potpisali diplome ljudima koji o njihovom statusu odlučuju u ovim malim igrama; to su ljudi koji čitaju i uče, i uče druge cijeli svoj život; i najzad, to su ljudi koji daju, ili bi trebali dati, korektiv slike jednog društva. A ne postoji institucija, kada se sve sabere i oduzme, koja je više dala BiH i Sarajevu od radnika Univerziteta u Sarajevu!

Dakle protiv koga će univerziteski radnici, ili za koga će, ili za šta će izaći na proteste?! A izaći će. (Edin Pobrić, Tačno.net)

Vučić tvrdi da je izašao pred studente. Širi se snimka: “Junak iz mraka”

U NEKOLIKO svojih obraćanja predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponosno je izjavio da je izašao pred studente, koji su se nedavno okupili na Andrićevom vijencu, te da su oni u tom trenutku ušutjeli.

Snimljena je masa studenata ispod njegovog prozora koji su cijelo vrijeme zviždali, čak i tijekom prijenosa uživo na RTS-u dok je držao konferenciju za novinare. No njega na balkonu nitko nije vidio iako je on kasnije tvrdio suprotno.

Sada se na društvenim mrežama pojavila snimka na kojoj se u djeliću sekunde nazire to Vučićevo slavno pojavljivanje, piše Nova.rs. Netko je samo provirio iza zavjese iz prostorije predsjedništva koja je bila u potpunom mraku.

Građani se sprdaju na društvenim mrežama. Neki pišu da se “mala ipak pojavila, ali iza zavjese: što će, postidjela se”. To je aluzija na činjenicu da su studenti te večeri Vučiću pjevali “Izađi, mala”. “Junak iz mraka”, još je jedan od komentara.

Drugi kažu da je Vučić zapravo toliko brz da je sve izveo u djeliću sekunde. Poručuju i da je ovaj pritisak studenata recept za smjenu vlasti koja je ogrezla u opasnoj korupciji te da je to put prema nekoj boljoj budućnosti. (Index.hr)