KARTE(L) U JEDNOM PRAVCU: Njihov Darko i naš Dino

Što da nam skupe nekretnine kupuju srpski i crnogorski narkomafijaši kad, šućur Allahu, imamo domaće, u bošnjačkom duhu, tradiciji i identitetu odnjegovane „poslovne ljude na bazi kokaina“

KARTE(L) U JEDNOM PRAVCU: Njihov Darko i naš Dino

Prije nekoliko godina, taksista koji me vozio podsjeća me da smo stari znanci, još iz vremena kada je on konobarisao u jednom prestižnom sarajevskom kafiću u koji sam povremeno svraćao na „flašicu razgovora“. Kafić već dugo nije radio, često je mijenjao vlasnike, prelazio iz ruke u ruku, zadnji gazda nije među živima,  konobar se prebacio na taksi. „Kafanu je kupio Darko Šarić, cijena je bila negdje oko milion eura, ne znam je li isplata bila u kešu, ili u ‘bijelom’“, poletno me informira dok se vozimo centralnom sarajevskom prometnicom.

Tokom kratkotrajne vožnje uvjerio me da ne improvizira, da je upućen, barem koliko i ja, u „mapu puta“ najpoznatijeg balkanskog narkobosa, „pljevaljskog tamburaša“ Darka Šarića. On je optužen da je švercovao pet-šest tona kokaina iz Južne Amerike u Zapadnu Evropu. Nakon višegodišnjeg skrivanja (?) dobrovoljno se predao srbijanskom pravosuđu i osuđen je na 15 godina robije. „Ma, kakav zatvor, još uvijek on  preko svojih ljudi posluje kao i ranije“, zaključio je svoje neočekivano upućeno referisanje taksista, bivši konobar.

Sve na prodaju

Regionalni mediji su pisali o stotinama miliona eura prljavog, na trgovini narkoticima stečenog novca kojim je klan Darka Šarića kupovao sve što je bilo na prodaji u Srbiji, posrnula preduzeća, atraktivne nekretnine, hiljade hektara plodnog zemljišta… Nije, međutim, bilo provjerljivih informacija koje bi svjedočile o njegovim poslovnim operacijama izvan Srbije i Crne Gore, u Bosni i Hercegovini, prije svih.

Još mi je u glavi bio svjež i razgovjetan ovaj razgovor kada su mediji (2021.) godine objavili vijest da je Darko Šarić nakon osam godina provedenih u zatvoru prebačen u kućni pritvor. Godinu dana kasnije protiv njega je pokrenuta nova istraga nakon što su raspakovane SKY aplikacije pokazale da je on preko mreže svojih suradnika i dalje „vrtio“ poslove, „valjao“ kokain, naručivao likvidacije „izdajnika“, diskreditirao potencijalne svjedoke-suradnike…

Pokazalo se da je njegova kriminalna mreža ostala manje-više neokrznuta, da je pored brata Duška Šarića i gomile međunarodnih kriminalaca obuhvatala advokate, visokopozicionirane policajce, istaknute članove pravosudne zajednice, medije… Svi su oni sinhronizirano i predano radili na istom zadatku: poništavanju presude odnosno smanjenju kazne Darku Šariću i njegov povratak među slobodne građane.

Beogradski portal „Krik“ prošlog je mjeseca objavio iz više razloga senzacionalan tekst koji svjedoči o vezama Šarića i njegovih ljudi sa vrhom srbijanske državne vlasti. Tekst u prvi mah djeluje nestvarno prije svega jer je temeljen na dokumentu – prijavi MUP-a Srbije u kojoj se kao jedan od glavnih suradnika Darka Šarića navodi bivši ministar policije Nebojša Stefanović.  Stefanović je prethodno bio predsjednik Skupštine Srbije i ministar odbrane te do prije dvije godine jedan od troje-četvero najbližih suradnika predsjednika Aleksandra Vučića. Stefanovića su policajci identificirali na osnovu SKY komunikacije između Šarića i njegovih „terenskih radnika“: ministar policije je u toj šifriranoj komunikaciji imao kodno ime „Edo“. Da bi izbjegao svoju neposrednu uključenost u pomoć mafijaškom bosu i susrete sa njegovim pomagačima, Stefanović je, navodi beogradski portal, odredio dvojicu svojih povjerljivih inspektora koji su na dnevnoj bazi radili za „Šarićevu stvar“, sastajali se sa njegovim ljudima, obilazili sudije i tužitelje, prijateljski ih uvjeravajući da pomognu Šariću da se što prije dočepa slobode. Ministar Stefanović je za svoje zasluge nagrađen skupocjenim časovnikom, vrijednim 15-ak hiljada eura.

No pravu pometnju izazvalo je pominjanje izvjesnog „Oskara“, svemoćnog čovjeka iz vlasti u Srbiji u čiju se pomoć uzdaju svi, kako ih je u pjesmi Johnny Štulić nazivao, „narkomani i bludnice“. Spekulacije su bile u toj mjeri intenzivne i uvjerljive da se morao i oglasiti onaj na koga se predominantno sumnjalo da se krije iza enigmatičnog pseudonima: Aleksandar Vučić. „Nisam siguran da sam ja Oskar, iako je izgledalo da pričaju o meni, zato što na mnogim mjestima govore i o Vučiću“, doimao se prilično ambivalentno predsjednik Srbije.

Naravno da cijeli ovaj opširni uvod, s manje-više  pažljivijim pratiteljima prilika u susjedstvu, suštinski nema veze sa Srbijom, niti tamošnjom autokratskom vlašću, društvom jednog lica, zarobljenim pravosuđem, korumpiranom policijom, kriminalnim režimskim medijima. Ovo je prevashodno priča o nama ovdašnjim, „našoj“ narkokartelskoj zajednici i njenom utjecaju na politički i poslovni ambijent u Bosni i Hercegovini. Srbijanski primjer države otete od strane mafije je, kao provjereno pouzdan urnek, bolno poučan u razumijevanju mnogo čega što se nama posljednjih godina dešava na tzv. poslovno-sigurnosnom planu. Ono što u Srbiji postoji kao barem nekakva breša koja donekle sprječava da se svi retrogradni procesi odvijaju pod okriljem medijskog mraka, jeste nezavisna medijsko-istraživačka scena koja djeluje unatoč snažnim, nemilosrdnim silama (državne) opresije. O tome u Bosni i Hercegovini možemo govoriti tek kao o incidentnim nuspojavama izoliranih medija i novinara-samoubica.

Bez inferiornosti

Ako je suditi prema onom što pišu strani mediji, Edin Gačanin, šef međunarodnog kartela „Dino and Tito“, u svijetu tog unosnog globalnog biznisa nimalo nije inferioran Darku Šariću. To što ga je holandsko pravosuđe osudilo na sedam godina za šverc „samo“ 2,4 tone droge uvezene u luku Rotterdam može ukazivati da ne samo da je radio sa manjim pošiljkama iz Južne Amerike, već i da je svoju papreno skupu robu efikasnije „štekao“ od srpsko-crnogorskog kolege. Na suđenju holandskom kokainskom kralju Ridouanu Taghiju, osuđenom prije mjesec i po na doživotnu robiju, moglo se čuti da je bio šef jednog od četiri najveća narkokartela u Evropi: preostala trojica su jedan Irac, jedan Sicilijanac i ratni izbjeglica iz Boljakovog Potoka Edin Gačanin Tito.

Priča oko prisustva moćnog narkošvercerskog bratstva sa sjedištem u Dubaiju u policijsko-pravosudnom miljeu u Sarajevu počela se ozbiljno tretirati tek prije dvije godine kada su iz Francuske stigli prvi „ispisi“ presretnutih razgovora i poruka koji su kriminalci iz svih dijelova svijeta obavljali putem aplikacija SKY i ANOM. Prethodnih najmanje četiri godine ova je tema bila egzotični zabran u koji je redovno svraćao samo portal „Istraga“, čija su zapanjujuća otkrića tek rijetki drugi mediji sa dosta opreza i zazora prenosili.

U narednim mjesecima, temeljem ovako prikupljenih dokaza, uhapšeno je desetine ljudi, među njima nekoliko krupnih zvjerki iz policijsko-obavještajnog aparata, ali danas, dvije godine kasnije, poznata je samo jedna osoba koja je „zglajzala“ zbog SKY-a: Dijana Kajmaković, zamjenica glavnog državnog tužitelja. Nju su (ali i neke druge njene kolege) izvjesni mafijaški dilberi u komunikaciji navodili kao „meki trbuh“ pouzdanog djelatnika pravosuđa koji će im čuvati leđa i u dobru i u zlu.

Otpakivanje SKY i ANOM aplikacija suočilo nas je sa traumatičnim stanjem stvari u sferi organiziranog kriminala: sve kod nas funkcionira po istom principu i identičnim „šemama“ za koje smo smatrali da su isključiva „privilegija“ Srbije. I kod nas se kroz poruke pojavljuju ministri policije koji što direktno, što putem proxija surađuju sa Kartelom. I Kartel iz Dubaija ima, kao i onaj Darka Šarića, svoje tužitelje, policajce, obavještajce, sudije, advokate… I ovdje se, u Sarajevu, uglavnom valjaju stotine miliona prljavog novca čije se porijeklo ne provjerava, kupuje se sve što je na prodaju, od nekretnina do političara svih kalibara.

Nedavno puštanje na slobodu (uz masnu kauciju, doduše) dvojice „perača“ prljavog narkonovca iz Starog Grada, pa potom njihovo hapšenje po nalogu kantonalnog tužiteljstva, jer su se ova dvojica uredno nastavila baviti uhodanim kriminalom, pokazalo je alarmantan sukob dva tužiteljska tabora. Sa jedne strane državnog tužiteljstva, koje je odranije teško kompromitirano, kolektivno i pojedinačno, i kantonalnog, koje u posljednje vrijeme pokazuje ohrabrujuće znake ozdravljenja, neovisnosti i profesionalizma.

Dobri domaćini

Daleko od očiju javnosti odvijala se posljednjih mjeseci drama dvoje inspektora Uprave policije Federacije BiH čiji su šefovi (a znamo o kakvim je opskurnim  profilima ljudi riječ) pokrenuli njihov disciplinski progon. Razlog? Taj što su Tužiteljstvu BiH podnijeli krivičnu prijavu protiv „više osoba“ iz policije koje su 2016. godine bile domaćini Edinu Gačaninu, šefu kartela „Dino and Tito“. Zahtjev da se inspektorica, poznata kao rijetko časna i dosljedno profesionalna osoba, koja je potpisala krivičnu prijavu ukloni sa posla, Disciplinska komisija je odbacila. Ali ostaje teška poruka i upozorenje svim onim koji naivno vjeruju da je borba za pravnu državu lagan i jednostavan posao. Da jeste, tada bi tužiteljica Tužiteljstva BiH koja je zadužila krivičnu prijavu već poodavno reagirala, ili njenim odbacivanjem ili optužnicom protiv optuženih.

(Možda treba podsjetiti da su na isti način u Srbiji podvrgnuti progonu policijski inspektori koji su otkrili gigantsku plantažu marihuane u Jovanjici; njihova životna drama još uvijek traje uz latentne prijetnje smrću.)

Jedino dokle mi nismo uspjeli „dobaciti“, a Srbija jeste, čini se, jest da nemamo svojeg „Oskara“: naprosto, arhitektura vlasti, njena disperzija i decentralizacija onemogućavaju da jedna osoba zaposjedne svekoliku vlast, zakonodavnu, izvršnu i pogotovo sudsku. Mada neke političke persone, koje nisu baš uvjerljivo opovrgle svoje veze sa Kartelom iz Dubaija, pokazuju silnu ambiciju da ovladaju prerogativima koji im ne pripadaju.

Trebamo li možda biti sretni što već neko vrijeme naše kafane i hotele, poslovne zgrade i atraktivne parcele ne kupuju prljavim novcem srpski i crnogorski narkomafijaši, jer, šućur Allahu, imamo i mi svoje domaće, u bošnjačkom duhu, tradiciji i identitetu odnjegovane „poslovne ljude na bazi kokaina“?“

 

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja

About The Author