Novi granični prijelaz Gradiška, nakon višemjesečnih blokada i političkih optužbi, privremeno je pušten u funkciju. Ili, kako bi to iz Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (UIO BiH) precizirali, nije otvoren novi prijelaz, nego je postojeći, zbog oštećenja starog mosta, do 19. augusta 2026. godine privremeno premješten na novu lokaciju, preko novoizgrađenog mosta na Savi.

Kratko podsjetimo da novi granični prijelaz nije otvoren zbog spora u Upravnom odboru UIO BiH. Član UO UIO iz Federacije BiH Zijad Krnjić protivio se izmjenama pravilnika potrebnim za rad prijelaza, tražeći da se prethodno riješi pitanje novih koeficijenata raspodjele prihoda od PDV-a i poravnanja između entiteta. Prema tom tumačenju, Republika Srpska je prema ranijim privremenim poravnanjima dobila oko 150 miliona KM više i taj novac treba vratiti Federaciji BiH.

Sve je kulminiralo neposredno pred privremeno puštanje prijelaza u funkciju, kada je ministar finansija i trezora BiH Srđan Amidžić, govoreći o Zijadu Krnjiću, iznio niz uvredljivih tvrdnji s nacionalnim i vjerskim konotacijama. Rekao je da Krnjić “nije Bošnjak nego obični musliman”, povezao ga s mržnjom prema Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, te slučaj uporedio s položajem Jevreja u Drugom svjetskom ratu.

Amidžićeva izjava u medijima brzo je dobila različite oblike – negdje je imenovana kao govor mržnje, negdje prenesena kao još jedna izjava iz političkog sukoba, a negdje uklopljena u priču o bošnjačkoj blokadi Gradiške i ugroženosti RS-a.

Sarajevski mediji uglavnom jasno imenovali govor mržnje

U sarajevskom medijskom prostoru Amidžićev govor mržnje uglavnom nije tretiran kao obična politička izjava. Neki od najposjećenijih online medija – Klix, Avaz i Oslobođenje – pratili su slučaj od prve vijesti do kasnijih reakcija, uz minimalne razlike, prije svega, u početnom uokvirivanju.

Klix je već prvom viješću, naslovljenom “Skandalozan istup Srđana Amidžića: U govoru vrijeđao Zijada Krnjića, muslimane i govorio da BiH ne postoji”, postavio jasan kritički okvir te je čitateljima odmah sugerirao da se ne radi samo o još jednom nastavku spora oko graničnog prijelaza, nego o istupu koji prelazi granice političke kritike.

Klix je potom nastavio pratiti reakcije – od krivičnih prijava Adnana Delića i Ćamila Durakovića zbog govora mržnje, pa sve do reakcija ostalih političkih aktera koji su uglavnom osuđivali Amidžićev istup.

Također, Klix kroz tekstove nije samo prenosio izjave, nego ih je i stavljao u kontekst spora o javnom novcu, čime je izbjegnuta najjednostavnija konstrukcija prema kojoj je Krnjić samo “blokirao Gradišku”, bez objašnjenja šireg konteksta priče.

Avaz je imao još oštriji naslovni okvir, navodeći da je Amidžić “bjesnio” i “brutalno vrijeđao” Krnjića. Kasnije će to u kritičkom tekstu okarakterisati i kao “izljev islamofobije pred TV ekipama”.  Istovremeno, slično kao Klix, Avaz je pratio reakcije osude i podnesene prijave zbog Amidžićevog govora mržnje.

Osim toga, treba naglasiti da je već prvog dana Avaz objavio i razgovor sa Zijadom Krnjićem, pružajući čitateljima i drugu stranu priče.

Oslobođenje je u prvoj vijesti imalo suzdržaniji naslov, fokusiran na Amidžićevu tvrdnju da Krnjić “kažnjava” srpski, bošnjački i hrvatski narod. Time je fokus vijesti ostao bliži samoj Amidžićevoj konstrukciji nego njenoj kritičkoj ocjeni. Ipak, u kasnijim tekstovima Oslobođenje slučaj smješta u okvir govora mržnje, dominantno prateći reakcije, podnesene krivične prijave i širi pregled krize oko Gradiške.

Dakle, mediji sa sjedištem u Sarajevu Amidžićev očiti govor mržnje uglavnom nisu svodili na običnu političku izjavu, nego su ga tretirali kao sadržaj koji prelazi granice političke kritike i otvara prostor nacionalne i vjerske netrpeljivosti.

Mediji iz RS-a govor mržnje podredili priči o blokadi

U medijima iz bh. entiteta RS fokus je bio znatno drugačiji. Amidžićev očiti govor mržnje uglavnom nije tretiran kao centralni problem, već se mnogo češće pojavljivao kao dio šire priče o blokadi Gradiške, nefunkcionalnosti BiH i navodnoj mržnji prema RS-u.

RTRS je Amidžićev govor prenio pod naslovom “Amidžić: Srbi kao Jevreji u Drugom svjetskom ratu”. Već takav naslov pokazuje da je jedan od spornih dijelova izjave preuzet kao centralni okvir vijesti, ali bez jasne kritičke distance. U tekstu su prenesene i formulacije da Krnjić “nije Bošnjak već jedan obični musliman”, da mrzi Srbe, Hrvate i Bošnjake, kao i tvrdnja da BiH nema budućnost. Dakle, fokus je ostao na Amidžićevoj interpretaciji da slučaj pokazuje kakav bi bio položaj Srba i Hrvata kada bi Bošnjaci odlučivali o njima.

Takav okvir samo je nastavak narativa koji je RTRS i ranije gradio oko Gradiške, gdje se Krnjić ne pojavljuje primarno kao član UO UIO koji odluku uvjetuje finansijskim poravnanjem između entiteta, nego kao simbol blokade. U dostupnim objavama RTRS-a nakon Amidžićevog govora dominiraju tekstovi o otvaranju prijelaza, “političkoj pobjedi Republike Srpske”, opstrukcijama i izjavama zvaničnika, dok reakcije u kojima se Amidžićev govor označava kao govor mržnje, uključujući krivične prijave Ćamila Durakovića i Adnana Delića, nisu dobile vidljiv prostor.

ATV je otišao korak dalje. Jednu od najspornijih Amidžićevih formulacija izvukao je direktno u naslov: “Amidžić: Krnjić opet bio protiv, on je jedan obični musliman!”. Time govor mržnje nije samo prenesen, nego pretvoren u najvidljiviji dio vijesti.

ATV je potom Amidžićevu izjavu razložio kroz više tekstova, prenoseći njegove tvrdnje o Krnjiću kao “heroju u FBiH”, “mržnji prema Srpskoj” i blokadi Gradiške, bez jasnog kritičkog osvrta na nacionalnu i vjersku dimenziju izrečenog.

Nezavisne novine su imale umjereniji pristup, ali je i kod njih početni okvir bio postavljen oko blokade. Prva vijest naslovljena je “Krnjić ponovo blokirao otvaranje novog graničnog prelaza u Gradišci”, dok su Amidžićeve sporne formulacije prenesene bez ozbiljnijeg kritičkog osvrta na govor mržnje.

Za razliku od RTRS-a i ATV-a, Nezavisne su ipak prenijele i Krnjićevo objašnjenje da odluku uvjetuje pitanjem koeficijenata raspodjele prihoda i poravnanja između entiteta, no i dalje Amidžićev govor mržnje nije problematiziran.

U zbiru, slučaj je u ovom medijskom prostoru mnogo više predstavljen kao priča o blokadi RS-a nego kao primjer govora mržnje na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kod RTRS-a i ATV-a, naročito, taj govor nije samo prenesen, nego je dodatno pojačan kroz naslove i narativ o blokadi, ugroženosti RS-a i BiH kao nefunkcionalnoj državi.

Mediji iz Hercegovine između osude i priče o blokadi

U medijima sa sjedištem u Hercegovini izvještavanje je bilo manje jednoznačno, ali je vidljivo da je fokus često bio bliži pitanju blokade nego pitanju govora mržnje.

Bljesak je prvi tekst naslovio: “Amidžić poludio na Krnjića: Nema BiH!” Takav naslov ima određenu distancu prema Amidžićevom nastupu, ali i dalje govor mržnje uvodi kroz ton političkog incidenta i spektakla. U tekstu su prenesene sporne formulacije o Krnjiću, muslimanima i poređenju sa Jevrejima.

Ipak, za razliku od RTRS-a i ATV-a, Bljesak je već istog dana prenio niz reakcija u kojima se Amidžićev govor jasno označava kao islamofoban, šovinistički i govor mržnje. Objavljene su reakcije Islamske zajednice u BiH, Sabine Ćudić, Denisa Zvizdića, SDP-a BiH… a potom i informacije o prijavama protiv Amidžića. Time je Bljesak čitateljima ponudio i okvir osude.

Dnevnik.ba je, s druge strane, u prvoj vijesti opširno prenio Amidžićevu izjavu, ali bez spektakularizacije u samom naslovu. Naslov je bio fokusiran na njegovu tvrdnju da je “ideja da se plati ono što se duguje FBiH, a ne i ono što se duguje RS-u”, dok nastavak “i priča o suživotu i multietničkoj BiH…” već upućuje na širi narativ o nefunkcionalnosti države i neiskrenosti priče o zajedničkom životu. U tekstu su prenesene i najspornije formulacije o Krnjiću, muslimanima, Jevrejima i BiH. Takav pristup nije bio direktno huškački, ali je veliki prostor dat Amidžićevoj interpretaciji slučaja.

Istovremeno, Dnevnik.ba nije potpuno zanemario drugu stranu. Prenesene su reakcije Ćamila Durakovića, SDA i Edina Forte, kroz koje se govorilo o uvredama, govoru mržnje, poravnanju dugova i političkoj upotrebi blokada. Međutim, kao i kod Bljeska, slučaj je dominantno ostao na nivou prenošenja izjava različitih aktera, bez jasnijeg analitičkog odmaka prema samom govoru mržnje.

RTV HB imala je najbliži okvir priči o blokadi. Već u tekstu objavljenom prije šireg razvoja priče naslov glasi: “Bošnjački ministri blokirali otvaranje novog Graničnog prijelaza Gradiška”, čime je odgovornost za zastoj jasno usmjerena prema bošnjačkim predstavnicima u institucijama.

U drugom tekstu koristi se formulacija o “bh. verziji Hormuškog tjesnaca”, uz tvrdnju da Krnjić mjesecima blokira otvaranje prijelaza jer uvjetuje saglasnost izmjenama koeficijenata za raspodjelu prihoda od indirektnih poreza. Iako najspornije Amidžićeve formulacije o Krnjiću kao “običnom muslimanu” nisu prenesene u tekstu, u pratećem videoprilogu ostavljen je dio njegove izjave u kojem slučaj koristi za tvrdnju o nemogućnosti suživota i funkcionisanja BiH. Odgovornost za blokadu prebacila se na bošnjačke predstavnike, dok je govor mržnje ostao izvan fokusa.

Za razliku od Bljeska i Dnevnik.ba, RTV HB ni u drugim dostupnim tekstovima nije prenio najspornije Amidžićeve formulacije, niti ih je problematizirao kao govor mržnje. Reakcije poput krivičnih prijava Ćamila Durakovića i Adnana Delića, kao ni osude, primjerice, Islamske zajednice u BiH i Delegacije EU, također nisu dobile vidljiv prostor.

Fokus je ostao na tome da je Krnjić glasom protiv onemogućio promet na novom prijelazu, da su “bošnjački ministri” blokirali privremeno rješenje i da je kasnijim premještanjem prijelaza privremeno izbjegnut ozbiljan poremećaj prometa. Time je Amidžićev govor mržnje u tekstovima RTV HB praktično nestao iza priče o blokadi, prometu i odgovornosti bošnjačkih političkih aktera.

Drugačiji pristup imali su mediji poput Nove Slobode i Mostarski.ba. Oni nisu prenijeli uvredljiv govor Srđana Amidžića, niti su Zijada Krnjića okarakterisali kao glavnog ili jedinog krivca za blokadu prijelaza. Iako nisu razvili posebnu analizu slučaja, bitno je naglasiti da nisu učestvovali u reproduciranju govora mržnje.

Mostarski.ba je još ranije pratio spor oko Gradiške kroz pitanje raspodjele prihoda od PDV-a i poravnanja između entiteta. U tekstu o sjednici UO UIO navedeno je da “Krnjić nije popustio” jer je insistirao da se prije otvaranja novog graničnog prijelaza najprije usvoji odluka o raspodjeli prihoda od PDV-a. U jeku reakcija na Amidžićev govor, Mostarski.ba prenio je i saopćenje Islamske zajednice u BiH, koja je oštro osudila islamofobični govor ministra Amidžića.

Nova Sloboda je, s druge strane, prenijela Durakovićevu reakciju u kojoj se Amidžićev govor opisuje kao opasno skretanje pažnje sa suštine problema, te je u tekstu naglašeno da vrijeđanje Krnjića po vjerskoj osnovi i poređenje sa Jevrejima u Drugom svjetskom ratu nije rasprava o graničnom prijelazu, nego govor koji mora biti javno osuđen. Također, prenesena je vijest da je Duraković podnio krivičnu prijavu protiv Amidžića zbog govora mržnje.

Dakle, mediji sa sjedištem u Hercegovini nisu se mogli svesti na jedan obrazac – dio njih otvorio je prostor za osude i kontekst spora, dok je kod drugih govor mržnje ostao u sjeni priče o blokadi Gradiške.

Od govora mržnje do političkih narativa

Na kraju, govor mržnje Srđana Amidžića prema Zijadu Krnjiću pokazao je kako isti događaj u različitim medijskim prostorima može proizvesti različite narative – o govoru mržnje, o blokadi i o političkom sukobu koji se prenosi bez jasnog kritičkog odmaka.

Problem, dakle, nije samo u tome što je jedan državni ministar administrativno-politički spor pretvorio u nacionalnu i vjersku netrpeljivost, već i u tome što dio medija nije postavio pitanje kako je takav govor uopće moguć u javnom prostoru, nego ga je uklopio u već pripremljenu priču o blokadi, ugroženosti i nefunkcionalnosti BiH.

U takvom okviru govor mržnje ne mora biti otvoreno opravdan da bi bio normaliziran. Dovoljno je da se prenese bez jasnog odmaka, potisne iza druge teme ili pretvori u još jedan dokaz političkih narativa koji su postojali i prije njega.