Sjećanje na jednu izuzetnu ličnost

Dva lajtmotiva prožimaju ovu monografiju od početka do kraja, a nametnuli su se sasvim spontano. To je najprije sintagma „una persona calma“, posuđena iz italijaniziranog ladina, kao prikladno obilježje za dominantnu odliku karaktera glavnog junaka naše knjige, a potom i figura „njegova revolucija“ kao oznaka za jedan specifikum, određeni njegov lični doživljaj, za revoluciju koju je živio na svoj način. U oba slučaja na djelu su poetske slike. Tvorac prve je jedan stariji predstavnik sefardskog miljea koji je Monija Fincija poznavao iz najranije mladosti, a tvorac druge prijatelj Miodrag Žalica, poznati književnik i svjedok vremena koji je u svom telegramu saučešća povodom smrti napisao „volio sam njegovu revoluciju“. Obje slike poklapaju se potpuno sa predstavom koju smo mi, njegova kasnija porodica, imali o njemu nemajući sva ta znanja.

To jeste bio taj čovjek, a da bismo upotpunili postojeća sjećanja, nastala na osnovu našeg iskustva, bilo je potrebno posuđivati i tuđa. Svoja smo sjećanja vremenom morali „rekonstruirati“ i dograđivati, sastavljati na osnovu parčića tuđih uspomena, a nekada graditi i „konstruirati“ iz početka, stvarati novu potpuniju sliku. Tako su nastali i neki autorski tekstovi uvršteni u ovu knjigu koji se kreću u sferi esejističkih promišljanja; to su ‘sjećanja’ premještena u prostor literarne i filozofske refleksije.

U završnom dijelu monografije spominjemo još nekoliko takvih prisjećanja, što ličnih, što posredovanih, u riječi i slici.

„He was my hero“

Početkom sedamdesetih iznenada nam se javila Rikica Finci Zwerin o kojoj mi prije toga nismo znali ništa. Javila je da se sa svojim suprugom i njihovim američkim prijateljima nalazi u Dubrovniku i da će narednih dana stići u posjetu Sarajevu. Naš otac, naš stameni oslonac i autoritet bez premca, pretvorio se odjednom u bespomoćno dijete. Osjećala sam se i ja naglo potpuno zbunjena i prestrašena, ne znajući šta se dešava. Na sliku očeve, dotad neznane, zastrašujuće slabosti tek me je mnogo kasnije podsjetio jedan prizor iz dnevnika filozofa Günthera Andersa u kojem on opisuje svoje zaprepaštenje dok je kao dječačić potrbuške ležao ispod klavira i posmatrao oca kako izbezumljen pjeva Schubertovog „Kralja Vilovnjaka“ očajnički dozivajući u pomoć: „Oče moj, oče moj!“ Njegov bog-otac koji panično zapomaže za ocem?! Zar je, dakle, i on samo čovjek?!

Rikki Zwerin, rođena Rifka Finci starija je kćerka Monijevog najstarijeg brata Rafaela Rafe Fincija. Pošto je Moni bio najmlađi, tada pažen i mažen, i zbog bolesti pod posebnom kućnom njegom, a od nje ne previše stariji, za nju je predstavljao najboljeg prijatelja i osobu od apsolutnog povjerenja. „He was my hero!“, govori i danas, kad god spomene strica Monija. U svojoj kući on je bio „prince of the household“, otkriva nam. Samo je on imao zasebnu sobu u kojoj bi je uvijek skrivao, kad bi pobjegla od svoje kuće iz Štrosmajerove ulice nakon svađe s majkom. I s njom bi u dosluhu i u „najstrožoj tajnosti“ smišljao daljnju strategiju. Ona je kao petogodišnja djevojčica bila stigla sa ocem, majkom i mlađom sestrom iz Beograda. Otac je otvorio prodavnicu mješovite robe „Lafayette“ na uglu Štrosmajerove ulice, preko puta hotela „Central“, a u tom poslu je njemu i njenoj majci pomagao i stric Moni. To je tada bila jedina prodavnica u Sarajevu u kojoj su se ukrašavali izlozi, imali su čak i lutke, sve po ugledu na zapadne prodavnice. Svakog četvrtka ispred radnje bi se okupljali građani da gledaju kako u dva velika izloga na uglu nastaju raskošne dekoracije njenog talentovanog strica Monija. A ja vidim svoga oca kako u neposrednoj blizini te radnje u našem stanu u „Palati Spas“ iz godine u godinu dotjeruje i ukrašava naš balkon, brižljivo njegujući cvijeće raznih boja.

Rikica je mnogo pričala, ali je i postavljala pitanja. To je sigurno i bio jedan od razloga očevog uznemirenja. O svojoj sudbini je 1996. godine dala detaljan iskaz za Spielbergovu fondaciju za vizuelnu historiju „Survivors of the Shoa“, i taj snimak mi je poslala. Tu ponovo spominje svoga darovitog mladog strica koji ju je znao opčiniti svojim pripovijedanjem, i to kako ju je vodio sa sobom na izlete s prijateljima gdje se stalno nešto njoj nerazumljivo šuškalo i dogovaralo. I kako je odjednom nestao, a ona stalno pitala: „Where is uncle Moni?“

U svom iskazu Rikica Finci detaljno opisuje svoj zamršeni i mučni put na kojem se kao osmogodišnja djevojčica, nakon što je najprije bila pobjegla iz sabirnog centra u Sarajevu i još mnogih kasnijih peripetija, potpuno sama potucala po zemlji od ruke do ruke, nekad i tražila koru kruha od vrata do vrata. Sve dok je negdje 1943. na otoku Pagu nije preko Crvenog križa pronašao majčin brat. S njim je nakon boravka u Italiji otišla u Izrael, a tu kao odrasla djevojka upoznala američkog studenta Raya Zwerina, za njega se udala i odselila se u Denver, Colorado, gdje i danas živi.

Prilikom svog boravka u Sarajevu govorila je jezik i obilazila grad s velikom sigurnošću. I dok se njihov zbunjeni dugonogi prijatelj u pantalonama sa velikim šarenim karo-kockama čudio zašto se prolaznici okreću za njima, ona prepoznaje ulice i mjesta i postavlja pitanja. U tadašnju prodavnicu „Bosnafolklor“ na uglu Štrosmajerove ulazi bez dvoumljenja i pita zbunjene prodavačice: „Brinete li se dobro o mojoj radnji?“ Ali, ima i mjesta koja ne može naći i pitanja na koja njen junak ne daje željeni odgovor, jer tu je on sada nemoćan. „Where is the synagogue?“, pita, jer ne može pronaći Templ na čijem mjestu je Radnički univerzitet „Đuro Đaković“. To spominje i 1996. u svom video iskazu. „Djed je bio veoma aktivan u sinagogi i imao je počasno mjesto u prednjem redu, a i ja sam voljela ići tamo s njim i ocem. Ali, nisam je uspjela naći. Rekli su mi da su je pretvorili u konzervatorij.“ Nadalje govori da je voljela ići kod none koja je bila krasna gospođa, a za svoju majku kaže da je bila vrlo društveno aktivna i da je pjevala prekrasno i stalno. Na pitanje da li je svoje iskustvo Holokausta prenijela djeci odgovara: „I am not survivor of this or that. Ja sam jednostavno živjela svoj život onako kako je tekao. Nikad se nisam osjećala kao siroče, premda sam to bila. Niti sam mislila da je meni bilo gore nego nekom drugom. Svoju djecu time nisam htjela opterećivati. To ne bi bilo fer.“

„Padaj silo i nepravdo!“

Dugi je niz razloga iz kojih ljudi ne govore o svojim najvećim gubicima. Jedan od čestih je upravo taj, da se time ne želi nepotrebno opteretiti svoja porodica, da se trauma ne prenosi. I da se, za one koji je trpe, ne budi iznova. Ali, u slučaju našeg oca i cijele generacije njegovih ideoloških istomišljenika, postojao je jedan još važniji razlog. Oni su bili pobjednici u borbi protiv jednog velikog zla, i to konačni pobjednici. Fašizam je za njih bio nešto što više ne može biti. I zbog čega sebi svoj život više ne treba trovati.

O jevrejskom životu u Sarajevu i u svojoj porodici otac mi je pričao rijetko, ali ipak ponekad u našim „šetnjama uz more“. Tako sam, prije nego što sam saznala više o Sarajevskom Purimu i zlim i naopakim nakanama valije Ruždi-paše i sretnom ishodu te drame iz hiljadu osamsto i devetnaeste, slušala priče iz njegovog djetinjstva, kada se u sinagogi ta legenda prigodno prepričavala. A on to pripovijeda tako da se i sama pretvaram u dijete koje čeka svoj moment u tom igrokazu. Jer, djeca u sinagogi znaju da dolazi taj trenutak kada će zločesti vladar biti kažnjen i protjeran i da niko od njihovih bližnjih neće stradati i samo čekaju očekivani znak da je kucnuo taj čas i onda svi zajedno uz burno odobravanje dugo i složno udaraju nogicama o pod i kliču. Radost opstanka.

Kao da je tu već začeta ‚njegova revolucija’ koju će kasnije živjeti bespogovorno i u potpunoj predanosti, i sa dozom djetinje naivnosti koju će sačuvati do kraja. U početku, brižljivo njegovani i slabašni „prince of the houshold“ nije baš sasvim spreman za okrutnu i tešku borbu, nema predstavu o tome šta dolazi. Kada izlazi u partizane na oslobođenu teritoriju će se spuštati potpuno sam, kako kasnije opisuje u svojoj priči, „dugo i strpljivo, puteljcima i kozjim stazama“; i stići dva sata kasnije, jer su mnogo hitriji usplahireni drugovi iz čete već otrčali naprijed ne osvrćući se. I kasnije, na borbenom položaju, iako iscrpljen, isprva odbija da jede, zaprepašten kad vidi da svi stoje u redu i čekaju da preuzmu jedan jedini limeni tanjur i jednu te istu kašiku da pokusaju to što ima. Ali slijede duge četiri godine ratovanja u kojima će biti ranjavanja, bolesti, tifusa od kojeg gubi svoju bujnu kosu; godine u kojoj se uči kolika je cijena svoje revolucije.

Kasnije se kao borac i politički komesar predano posvećuje svojim zadacima. A potpuna odanost revoluciji i ideologiji koja je prati ostat će vidljiva do kraja života u svemu što čini i piše. To nedvosmisleno odaje jezik kojim se služi i koji je pun patosa i ushićenja, uz prateći ton već spomenutog djetinjeg vjerovanja. Već u ratnom izvještaju koji je odštampan u ovoj knjizi podjela uloga je jasna: „Na našu zemlju udarili su hvala Bogu i ala i vrana, sve što god ima zločinaca, sve što god ima kukolja među poštenim narodima, što je Hitler mobilisao u svoju vojsku. On je našao manijake i bandite ravne sebi.“

U gotovo svim spisima posvećenim narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji uvijek je riječ o borbi protiv „sila mraka“, „hitlerovskih zločinaca“, „okupatora i njegovih pomagača“. Oni rijetko ostaju bez emocija.

Entuzijazam i ljubav prema drugaricama i drugovima i njihovoj zajedničkoj borbi, ratni poklič i odlučnost koji ih prate, to je mjesto gdje se blaga osoba susreće sa revolucionarom, gdje se pokazuje kao blaga osoba odrješite naravi.

U jednoj prilici, u šetnji uz more, otac mi je prepričavao, sav razdragan tim sjećanjem, kako se u žestokom jurišu bio našao bok uz bok sa snažnim seljaninom iz čete koji ga je cijenio kao tananog političkog komesara. Pa kad je sva silina junačkog juriša bila iza njih, on ga je zabezeknuto i dugo pogledao i mjerkao, a zatim mu „uručio“ za njega najviše priznanje: „Bogami si ti, Moni, jeben borac!“ (Javorka Finci-Pocrnja, Nomad.ba)

Influenseri i društvene mreže

U vremenu u kojem se pažnja pretvorila u valutu, a društvene mreže u prostor u kojem svako može biti medij, pitanje odgovornosti influensera više nije pitanje dobrog ukusa nego javnog interesa. Jer influenser danas ne prodaje samo proizvod, nego i povjerenje. A povjerenje publike, posebno mladih ljudi, nosi ogromnu moralnu težinu.

Godinama se o influenserima govorilo ili s podsmijehom ili s divljenjem, rijetko ozbiljno. Međutim, danas je jasno da oni mogu da oblikuju stavove o zdravlju, politici, tijelu, mentalnom zdravlju, roditeljstvu i nauci više nego mnogi tradicionalni mediji.

Danas influenseri, podkasteri, streameri namjerno ili nenamjerno mogu širiti dezinformacije, i to posebno o zdravlju. Postoje i ljudi koji nemaju formalno obrazovanje iz oblasti prirodnih nauka, medicine, zdravstva, farmacije, a preporučuju ovaj ili onaj proizvod, protokol ili čak sami preporučuju suplementaciju, planove prehrane i vježbanja te daju savjete da li se vakcinisati, šta je zdravo, a šta toksično, pa čak i savjete za mentalno zdravlje. Influensing je biznis. I ne mora biti odgovoran. Zato je važno govoriti o tome šta znači odgovoran influensing.

Odgovoran influensing podrazumijeva upućivanje publike na eksperte

Brankica Raković u podcastu Nauka govori izgovara jednu možda najvažniju rečenicu o javnom prostoru danas: „Moj filter je moje dijete.“ Upravo u toj jednostavnoj rečenici nalazi se suština odgovornog prisustva na internetu. Prije svakog posta, saradnje ili viralnog videa trebalo bi postaviti pitanje: hoće li ovo nekome pomoći ili naštetiti? Hoće li moje dijete jednog dana biti ponosno na ono što sam širila ili će se stidjeti?

To podrazumijeva i odbijanje saradnji koje donose novac. Kladionice, duhanska industrija, promocija sumnjivih suplemenata ili preparata za mršavljenje danas su među čestim izvorima prihoda na društvenim mrežama. Raković otvoreno kaže da je odbijala takve kampanje „bez apsolutno ikakve dileme“ i dodaje: „Jednostavno ne postoji novac. Za mene to nije opcija.“

To je možda najteži dio odgovornog influensinga: odbiti profit kada znate da bi posljedice mogli snositi drugi ljudi. U digitalnom prostoru upravo sadržaji koji šokiraju, raspiruju podjele ili promovišu pseudonaučne tvrdnje često najlakše privlače pažnju, reakcije i veliki doseg publike. Jer algoritmi nagrađuju senzacionalizam, strah i manipulaciju. A algoritmi često nagrađuju upravo senzacionalizam širenja straha i manipulacije. 

Lakše je širiti paniku o vakcinama nego objašnjavati naučne činjenice. Lakše je prodati „čudotvorni” suplement nego reći ljudima da o svom zdravlju razgovaraju s ljekarom.

Zato je posebno važna druga stvar koju odgovorni influenseri rade: upućuju publiku ekspertima, a ne sebi. „Ja mogu da podijelim svoje iskustvo, ali odakle je meni pravo da kažem nekome drugom šta da koristi“, kaže Raković govoreći o preparatima za anksioznost i suplementima. U vremenu pseudonauke, to je revolucionaran stav.

Internet je prepun ljudi koji bez ikakvih kvalifikacija govore o liječenju raka, hormonalnim terapijama, vakcinama ili mentalnom zdravlju. Problem nije samo u tome što šire netačne informacije, nego što dezinformacije danas imaju profesionalnu produkciju, estetski privlačan format i emocionalnu manipulaciju. Dezinformacija dobije svoj život, okupaju je, obuku je, presvuku je, kostimiraju je i ona nastavlja da živi kao ispravna informacija.

Upravo zato influenser mora imati etiku. Ne samo estetiku.

Dijete nije sadržaj

Posebno je osjetljivo pitanje djece na internetu. Djeca danas odrastaju pod kamerama, u sadržaju koji roditelji često monetizuju bez razmišljanja o dugoročnim posljedicama. Odgovoran influensing znači razumjeti da dijete nije sadržaj. Raković opisuje kako je godinama ograničavala prisustvo svoje kćerke na mrežama i kako danas traži njenu dozvolu za svako pojavljivanje. „Tako nju učim da se ona pita za svoj integritet, za svoje lice“, kaže ona.

To je možda jedna od najvažnijih lekcija digitalne pismenosti: učiti djecu autonomiji, pristanku i granicama u svijetu u kojem se fotografije mogu zloupotrijebiti, a umjetna inteligencija pretvoriti nečije lice u sredstvo nasilja i poniženja.

Odgovoran influensing zato nije sterilna politička korektnost niti „cancel kultura“. To je svijest da javna riječ ima posljedice. Da jedna objava može nekoga ohrabriti da primi HPV vakcinu, ode na pregled ili potraži psihološku pomoć. Ali isto tako može nekoga odvesti u pseudonauku, opasne terapije ili finansijsku i zdravstvenu štetu.

Zato influenseri moraju biti više od prodavača pažnje. Moraju biti ljudi koji razumiju da publika nije samo tržište nego zajednica. A zajednica se ne gradi manipulacijom, nego povjerenjem, znanjem i odgovornošću. Kada pratite influnsere, razmislite dva puta da li ćete poslušati neki savjet. Proguglajte ekspertizu te osobe koja vam ga daje,da li ima stručnost potrebnu za tu vrstu savjeta.

Na šta obratiti pažnju u sadržajima na društvenim mrežama

Kako, onda, prepoznati odgovornog i kredibilnog influensera? Prije svega, po tome da li zna granice vlastite ekspertize. Ako osoba bez medicinskog, nutricionističkog ili psihološkog obrazovanja prodaje savjete o suplementima, hormonima, liječenju, dijetama, mentalnom zdravlju ili treningu, i još ih dodatno naplaćuje, to bi trebalo biti ozbiljno upozorenje.

Posebno ako se predstavlja kao neko ko „zna bolje od doktora“. Uvijek kada ste u iskušenju da poslušate savjet nekoga ko nema stručno obrazovanje iz oblasi za koju daje savjete, zapitajte sebe – da li biste nekom takvom dali da vam operiše srce?

Važan alarm je i stalno nipodaštavanje struke kroz fraze poput „diplome danas ništa ne znače“, „slušaj sebe, ne stručnjake“ ili „farmaceutska industrija skriva istinu“, „farmaceutska industrija i medicina te žele bolesnog“ ili narativi koji podstiču nepovjerenje u vakcine.

Odgovorni influenseri konsultuju eksperte i upućuju publiku na relevantne izvore; ne grade autoritet na teorijama zavjere i nepovjerenju prema nauci. Treba obratiti pažnju i na to da li neko prodaje „tajne formule uspjeha“: kurseve kako postati „alfa muškarac“, „ženstvena žena“, kako se obogatiti preko brzih investicija bez rizika. Takvi profili često funkcionišu po istom principu manipulacije nesigurnostima, strahovima i željom ljudi za brzim rješenjima.

Dodatni znakovi upozorenja su agresivna dramatizacija sadržaja, stalno izazivanje sukoba radi pregleda, promovisanje „čudotvornih“ proizvoda bez jasnih dokaza, odbijanje kritike i brisanje legitimnih pitanja publike.

Kredibilan influenser će priznati kada nešto ne zna, ispraviti grešku ako pogriješi. Na kraju, možda je najvažnije postaviti jednostavno pitanje: da li ova osoba pokušava da me informiše ili da manipuliše mojim emocijama kako bi mi nešto prodala? (Jelena Kalinić, Nauka govori)

Prokleta avlija

To je zasigurno jedan od najboljih početaka u književnosti, koji zaslužuje da ga se čita rečenicu po rečenicu:

Zima je, sneg zameo sve do kućnih vrata i svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid. (Prokleta avlija, str. 9)

Ako su proljeće i ljeto – rađanje i bujanje, onda je zima gašenje vegetacije i povlačenje života (u brlog). U širem smislu, zima jeste jednako nepostojanje a u još širem – nebitak. Zima je ne-jeste.

Vidimo to u nastavku rečenice. Zima je i snijeg je zameo sve do kućnih vrata. Ispred kućnih vrata bi trebali biti tragovi ljudskog postojanja. Ali, zamevši sve, snijeg ih je, na određen način, uklonio. I pri tome nije prekrio samo tragove ljudskog postojanja, već tragove svakog, pa i neljudskog.

Snijeg je, u izvjesnom smislu, uklonio ono što je čovjeku pri ruci (Zuhandenheit) ali i sve ono što je predručno, sve ono što ruka nije preobrazila (Vorhandenheit). Kako?

Tako što je, veli Andrić, “…svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid”.

Snijeg, koji je prekrio sve, ukinuo je, barem za pogled, razliku između stvari. A to je bitna razlika.

Pojava ili fenomen (grč. φαινόμενον) je ono što se otkriva pogledu. Fenomen dolazi od glagola φαίνω što znači “pokazati, činiti vidljivim”, itd.

Da bi nešto bilo mora imati εἶδος, što znači oblik, lik, izgled, “ono što je viđeno”. Uzgred, εἶδος potječe od οἶδα, što znači “vidio sam”.

Biće i viđenje su u izvornom jedinstvu. Biće se otkriva oku.

Da bi nešto bilo i da bi bilo vidljivo mora se razlikovati od drugih stvari po obliku, boji, itd. Nešto jeste dok je različito u odnosu na druge stvari. Ukidanje razlike (u obliku, boji, itd.) znači ukidanje tog njegovog jeste.

Ukidanje oblika i boja, ukidanje obilne raznolikosti do čega dovodi snijeg, znači u izvjesnom stepenu ukidanje onog jeste.

Od οἶδα (“vidio sam”, “znam”)  potječe i ἰδέα, što izvorno znači “ono što se vidi mišlju”.

Ono što je prekriveno snijegom ne otkriva se pogledu i, u izvjesnom smislu, više nije pojava. Može mu se pripisati jeste, samo zato što ga mi, umjesto čulima, možemo vidjeti mišlju.

A kako vidimo mišlju?

Pa tako, npr, što znamo da je, prije nego što je pao snijeg, lopata bila na tom mjestu i da je ona, ako je niko nije uzeo, i dalje tu, svejedno što je ne vidimo.

Tragovi postojanja

Da Andrić ne misli da je snijeg nepovratno, u jednom apsolutnom smislu, oduzeo svemu postojanost, pokazuju druga, treća i četvrta rečenica Proklete avlije. Tu najprije vidimo da snijeg nije prekrio baš sve.

Pod tom belinom iščezlo je i malo groblje na kom samo najviši krstovi vrhom vire iz dubokog snega. (Prokleta avlija, str. 9)

Dakle, najviši krstovi nisu posve izgubili oblik i boju, jer nisu prekriveni. Ti nadgrobni spomenici su tragovi postojanja, koje snijeg nije uspio zamesti, kao što je zameo sve drugo do kućnih vrata. A uz krstove, tu je i ugazana staza i, na koncu, svježi fra Petrov grob, kao trag smrti, ali i najživlji trag ljudskog prisustva.

Jedino se tu vide tragovi uske staze kroz celac sneg; staza proprćena juče za vreme fra-Petrovog pogreba. (Prokleta avlija, str. 9)

Fra-Petrov grob se oštro izdvaja od svega ostalog, čime stječe visok stepen postojanosti.

Na kraju te staze tanka pruga prtine širi se u nepravilan krug, a sneg oko nje ima rumenu boju raskvašene ilovače, i sve to izgleda kao sveža rana u opštoj belini koja se proteže do u nedogled i gubi neprimetno u sivoj pustinji neba još punog snega. (Prokleta avlija, str. 9)

Andrića zanima razlika između onog što jeste i onog što nije. On je, čini se, uvijek opsjednut propadljivošću, nestalnošću svega što postoji.

Prokleta avlija, uz ostalo, i grčki tekst, tekst o Grcima Smirne.

Drevni Grci, a za njima i Novi zavjet, razlikuju dvije sile: φθορά ( propadanje, destrukcija) i ἀφθαρσία (nepropadanje, stalnost). Ove sile su u središtu interesa i samog Andrića.

Ovu prvu silu što uništava sve, u Prokletoj avliji, simboliziraju surova zima i fra-Petrova smrt. Opštoj bjelini koja se proteže do u nedogled i gubi neprimjetno u sivoj pustinji neba se gotovo ništa ne može oduprijeti.

U kontrastu koji nalazimo u prvim rečenicama Avlije, nepropadljivost simboliziraju krstovi, staza i fra-Petrov grob, kao jedine tri pojave (fenomena), izdvojene iz opće bjeline.

Ljudske građevine su u Andrićevom svijetu čest simbol aphtharsije. Kao što ćuprija na Drini, za razliku od ljudi, pa i carevina, odolijeva promjenama, tako i krstovi, barem oni najviši, odolijevaju općoj bjelini, zametenosti, itd.

Međutim, u ovoj prozi, Andrića više od spomenika zanimaju kratkotrajniji, ali življi tragovi – oni koji su vezani za nedavno preminulog glavnog junaka, fra-Petra. Tu se misli na već spomenute tragove – stazu i grob, a zatim su tu i “njegovi mnogobrojni časovnici koji još rade” (str. 9) i, na kraju, inventar stvari, popis zaostavštine.

Među stvarima je “gomila grubo ispreturanog alata”, kao trag sopstveničke strasti preminulog “sahačije, puškara i mekanika”. Nadalje, tu je i “poširoki minderluk” na kojem je do samo prije dva dana ležao ili čak sjedio fra-Petar.

Uz te materijalne, nalazimo i duhovne tragove fra-Petrove egzistencije. Npr. gunđanje fra-Mije Josića, kao “odjek njegovih davnašnjih prepirki sa pokojnim fra-Petrom”. Dakle, fra-Mijo čuva u sebi snažan otisak fra-Petra.

Glavni, a ujedno i najpostojaniji trag fra-Perove egzistencije, jeste sjećanje mladog fra-Rastislava na pripovijedanje umrlog o carigradskom zatvoru, gdje je, kao mlad čovjek, proveo dva mjeseca, a sve zahvaljujući igri zlog slučaja:

I sada dok gleda njegov grob u snegu, mladić u stvari misli na njegova pričanja. I sve bi hteo, i po treći put, i po četvrti put, da kaže kako je lepo umeo da priča. (Prokleta avlija, str. 11)

Čovjek živi, tako što ostavlja tragove, utiske, kako u materiji, tako i u duhu, u drugim ljudima. Fra-Petar je, s jedne strane, majstor, sahadžija, mehaničar, a, s druge – pripovjedač.

Od svih tragova, najpostojanija je priča. Lógos je postojaniji od bilo kakvog materijalnog traga, koji je ostao iza fra-Petra. Priča jeste, u najvišem stepenu. Satovi koji je navio će se zaustaviti, raspast će se, ali (dobra) priča će opstati. Ona je trag koji stoji, jeste, uprkos svemu.

Istina, ta fra-Petrova priča, kakvu mi nalazimo u Prokletoj avliji, ipak nije data u izvornom obliku. Kaže se da je fra-Petar “pričao na prekide, u odlomcima”, pa zatim da bi nekada “ponavljao ono što je već jednom rekao, a često bi otišao napred, preskočivši dobar deo vremena”, itd. Ali mi u Andrićevoj knjizi ne nalazimo takvu, već uređenu priču, u kojoj nema preskakanja i ponavljanja. Umjetnik joj je dao konačan oblik i s njime čvrstu postojanost.

Pripovijedanje kao simptom

Prokleta avlija je pripovijest o pripovijedanju i pripovjedačima.

Među ljudima, koje je upoznao u carigradskom zatvoru, uz upravnika Karađoza, fra-Petar izdvaja trojicu zatvorenika, strastvenih pripovjedača: Zaim, Haim i Ćamil.

Najprije nailazimo na Zaima, koji nametljivo i neuvjerljivo pripovijeda o sebi, prije svega o svojim brojnim putovanjima i nesretnim brakovima. Ovog rasturatelja lažnog novca, “manijaka i neizlečivog falsifikatora”, slušaoci ne uzimaju zaozbiljno; ironično ga zapitkuju, sarkastično hvale, smiju se njegovoj potrebi da izmišlja ili preuveličava.

Tu je zatim Haim, “mršav, tanak čovek, neobrijan i sav zapušten, crne, kovrdžave kose”; Jevrejin iz Smirne, koji je govorio mnogo i brzo. Pričao je o svemu. I vidjelo se, kaže pripovjedač, “da govori više zbog sebe, što ne može drukčije, nego zbog onog što govori i onih kojima govori”. (str. 51)

Dakle, kao ni Zaim, tako ni Haim ne vlada sobom, svojim pripovijedanjem; njime upravlja silna strast, koja se manifestira kroz to pripovijedanje.

Za razliku od Zaima, Jevrejin nikad ne govori o sebi. Na jednom mjestu pripovjedač Proklete avlije veli da je Haimova “potreba da priča o tuđim životima, naročito životima onih koji su po društvenom položaju viši ili po svojoj sudbini izuzetni, bila je jača od svega.” (str. 53) Fra-Petru se čini da je Haima njegova govorljivost i dovela u zatvor.

Veli se dalje i da je Haim umio da prizore, koji su se odvili između dvoje ljudi, bez svjedoka, ispriča do nevjerovatnih pojedinosti. Ulazio je u misli i želje ljudi, “često i u one kojih ni sami nisu bili svesni a koje je on otkrivao”. Iako nepouzdan, Haim je znatno ozbiljnija ličnost od Zaima.

Krajnji stepen ove gradacije predstavlja Ćamil, tragični junak, koji strastveno istražuje život Džem-sultana. Opsjednutost tom pričom je simptom njegovog duševnog stanja. Ako u Haimu i ima još uvijek nešto komično, u Ćamilu nema. Također, za razliku od Zaima i Haima, Ćamil svoje pripovijedanje zasniva na dokumentima, a ne na glasinama, poluistinama, itd. Svejedno, i takvo “objektivno” pripovjedanje, prožeto je njegovom ličnošću: pričajući o drugome, Ćamil očito priča o sebi. Također, on ne pripovijeda uvijek, ni svakome, ali kada odluči nekome ispričati svoju priču o Džem-sultanu, onda gubi vlast nad sobom, otkriva svoju zanesenjačku narav.

Dakle, nijedan od trojice pripovjedača ne vlada sobom. Svako od njih je rob svoje strasti. Svako od njih je bolestan na svoj način. Možda je na ovom mjestu zgodno podsjetiti da je sam Andrić Prokletu avliju objavio, tridesetak godina nakon što je započeo rad na njoj.

Svjestan koliko je zapravo ocrnio potrebu za pripovijedanjem, pripovjedač Proklete avlije, na jednom mjestu, kreće tražiti izgovor za sve te pričljivce:

Mi smo uvek manje ili više skloni da osudimo one koji mnogo govore, naročito o stvarima koje ih se ne tiču neposredno, čak i da sa prezirom govorimo o tim ljudima kao o brbljivcima i dosadnim pričalima. A pri tom ne mislimo da ta ljudska, toliko ljudska i tako česta mana ima i svoje dobre strane. (Prokleta avlija, str. 54)

Iako ima dobre strane, pripovijedanje i dalje ostaje mana.

Pripovjedač Proklete avlije zatim, na istom mjestu, pita:

…šta bismo mi znali o tuđim dušama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama i predelima koje nismo nikad videli niti ćemo imati prilike da ih vidimo, da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pisano kazuju ono što su videli i čuli, i što su s tim u vezi doživeli ili mislili?

Čitalac nesumnjivo ima korist od pripovijedanja, ali to ne opovrgava nalaz da ima nešto patološko u potrebi za njime.

Na kraju ove refleksije, pripovjedač Avlije piše o odgovornosti čitaoca, ističući da “zato imamo razum i iskustvo i možemo da ih [priče, H. I.] prosuđujemo i upoređujemo jedne s drugima, da ih primamo i odbacujemo, delimično ili u celosti”.

Čovek mešane krvi

Ćamil je opsjednut Džem-sultanom, jer prepoznaje u njemu sebe. Kao i Džem, Ćamil je također moćan i bogat, porijeklom predodređen za velike stvari; ali mu osnovne stvari ne polaze za rukom (npr. ne uspijeva se oženiti mladom Grkinjom u koju se zaljubljuje). Obojica su “ljudi od knjige i nauke”, prognanici iz sfere praktičnog. Također, obojica su negdje između turskog i kršćanskog svijeta i nijednom ne pripadaju u cijelosti.

Sin Mehmeda Fatiha, Džem, ušao je, nakon očeve smrti, u borbu za prijesto sa bratom, Bajazitom II; a onda je, izgubivši prvu bitku, prešao u kršćanske zemlje, gdje je postao talac i sredstvo za ucjenjivanje Bajazita. Po pravu sultan, Džem postaje de facto rob.

Džemov osjećaj nemoći pred silama, koje upravljaju njime, identičan je onome što, u vezi sa vlastitim životom, osjeća Ćamil. Ili, kako Jevrejin Haim veli (str. 60), Ćamil osjeća da je Džemov duh prešao u njega;  sve vrijeme se osjeća kao taj nesuđeni sultan.

Nekoliko je stvari uslovilo takvu Ćamilovu sudbinu. Kažem uslovilo, jer usloviti nije isto što i strogo odrediti.

Ćamil je dijete uglednog državnog službenika Tahirpaše, koji je u šezdesetim oženio jednu mladu grčku udovicu. Ćamilova majka je, za života, izgubila dvoje ženske djece i u tome je “nalazila prst nekih viših sila, osećala se prokletom i nedostojnom, zanemarila je potpuno muža i sina”. (str. 57)  Osjećajući se odbačenim od majke, Ćamil je, čini se, usvojio njen osjećaj prokletstva i nedostojnosti, koji je kolidirao sa bogatstvom i plemićkim statusom koji je naslijedio od oca.

Ostavši kao dječak siroče, Ćamil je stao da “zanemaruje igre i zabave svojih vršnjaka”; nosio je u sebi nešto od majčine melanholije; “od Grka ga je delilo sve a sa Turcima vezivalo malo šta”; nakon što nije uspio da se oženi sa djevojkom u koju je bio zaljubljen, “postao je čovek koji živi sa knjigama”.

Na jednom mjestu, izmirski kadija opisuje njegovo stanje riječju bolest.

“Ja i nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti”, kaže Ćamilova utvara fra-Petru pred sami kraj Avlije. (str. 115)

Ćamilova sudbina ne može se ipak svesti samo na njegov melanholični karakter, jer u drugačijem političkom sistemu i slijedu događaja on ne bi završio u zatvoru, ma koliko istraživao Džem-sultanov život i poistovjećivao se s njime. Kako kaže i sam pripovjedač Proklete avlije, njegova sudbina ne možemo objasniti, ako ne uzmemo u obzir kontigenciju i “glupost i nepovjerenje” izmirskog valije.

Na kraju čak ne znamo ni kako je tačno završio Ćamil, nakon što se potukao sa isljednicima: da li je ubijen, ili je teško pretučen i odveden u ludnicu? Ili nešto treće.

U mreži

Nakon Ćamilovog odlaska iz zatvora, fra-Petar upoznaje “bivšeg prvaka u hrvanju”, “vojnog nabavljača, vlasnika kafana”. Za njega se kaže da je oronuo, “više ne razlikuje ono što jeste i što može biti od onoga što ne biva” (str. 111). Kaže se da od tog bivšeg siledžije nije ostalo ništa do “prazno prepiranje za dokonjacima i stalna potreba za govorom i pričanjem”. (Podvukao H. I.)

Prokleta avlija bi bila roman s tezom (o pripovijedanju kao simptomu bolesti) da nema glavnog junaka, fra-Petra. Jedino kod fra-Petra pripovijedanje nije simptom.

Hiljadu i jedna noć govori o junacima, koji ne vladaju svojom sudbinom, ali glavna junakinja, Šeherzada, zahvaljujući svojoj pripovjedačkoj vještini, uspijeva zavladati svojom sudbinom. Isto tako Prokleta avlija govori o junacima, koji ne vladaju svojom patološkom potrebom da pripovijedaju, s tim da je glavni junak, fra Petar, drugačiji; on vlada sobom.

Njegova psihička konstitucija se čini suštinski drugačijom od one Zaimove, Haimove, Ćamilove, itd. Njime ne vlada potreba da pripovijeda. On uglavnom sluša i tek pred smrt će ispripovijedati svoju pripovijest.

Kada Ćamila (“živa ili mrtva?”) odnesu iz Proklete avlije, njegov prijatelj fra-Petar je “stezao zube od nekog gorkog gneva na svoju sudbinu, na sve oko sebe”. (str. 104)

Fra-Petar najprije obuzima strah da će ga, zbog toga što je bio blizak Ćamilu, uključiti u novu besmislenu istragu. A zatim misli na zlu sudbinu tog svog prijatelja, pri čemu ga svega ispunjava neka bolna vrelina.

Oseti silnu potrebu da promeni mesto, da vidi i čuje druge ljude, koji su daleko od ovih zamršenih, tamnih priča iz Smirne; da vidi ljude, ma kakvi bili, samo da su izvan ove bezumne mreže koju pletu, zatežu i mrse između sebe bolesnici sišli s uma i carski policajci bez duše i pameti, a u koju se i on ni kriv ni dužan, evo, našao upleten. (Prokleta avlija, str. 105)

Ova mreža začas ukida razlike među ljudima, kao što ona opća bjelina surove bosanske zime ukida razlike među stvarima i sve pretvara u ništavilo. Koliko fra-Petra spašava njegov karakter, toliko ga spašava i sreća. Jer dovoljan je drugačiji splet okolnosti i on je mogao završiti kao Ćamil.  (Haris Imamović, SIC)