U Bosni i Hercegovini u toku je nezapamćen masakr prirodnog bogatstva. Osim stotinu već izgrađenih, oko 400 malih hidroelektrana čeka na gradnju, što znači da približno toliko rijeka čeka uništenje prirodnog toka i utjerivanje vode u cijevi. Izuzimajući ratni period, ne pamti se takav udar na nešto što se smatra prirodnim blagom ove zemlje. Dobar dio tranzicijskog Balkana suočen je sa sličnim izazovom: moćni bogati ljudi nastoje uvećati bogatstvo i moć tako što nepovratno uništavaju najdragocjenije resurse područja.
Zaostale sredine prepoznaju se, između ostalog, i po načinu na koji se u njima stiče i izgrađuje materijalno bogatstvo. Što veće uništavanje prirode, to zaostalija sredina. Politička osviještenost građana jedan je od nužnih uvjeta da se ti procesi zaustave ili makar ublaže. Ali čak i kada su osviješteni, čak i kada se organizirano bune, građani često nemaju dovoljno društvene moći da se za svoja prava i zaštitu okoline izbore u neravnopravnom sukobu s političkim strukturama kojima je profit važniji od bilo čega drugog. I koje su spremne na sve kako bi se domogle tog profita.
Borba protiv takvog neprijatelja je duga, teška, ponekad radikalna, košta mnogo. Dobar primjer uspješnog otpora je grupa građanki poznata kao „Hrabre žene Kruščice“. Riječ je o mještankama istoimenog bosanskohercegovačkog sela čiji je rat za spas rijeke trajao 500 dana i noći. Na kraju je njihova borba prepoznata i van granica Bosne i Hercegovine, neustrašive borkinje dobile su nagradu organizacije EuroNatur za 2019. godinu „za napore protiv gradnje dvije male hidroelektrane u blizini njihovog sela“. One su blokirale most preko istoimene rijeke, spriječivši prolazak teške građevinske mašinerije. U obrazloženju nagrade sažeta je suština njihovih napora: “Ni policijsko nasilje niti pokušaji zastrašivanja od investitora nisu učinili da ove hrabre žene odustanu od odbrane svoje rijeke. Nadležni sud je podržao njihove ciljeve da se spriječi izgradnja hidroelektrana, čime je sretno završen mirni 18-mjesečni protest žena Kruščice”.
Eko akcija
Udruženje Eko akcija Sarajevo budno prati brojne procese devastacije i upozorava na nepopravljivu štetu koja prijeti Bosni i Hercegovini: „Izgradnja MHE u BiH nije rezultat strateških potreba za električnom energijom, nego namjere da se zadovolje investitori – uglavnom izvanredno povezani s vlastima i stranačkim krugovima. Zahvaljujući izdašnim poticajima, izgradnja malih hidroelektrana je posao na kojem se odlično zarađuje. Sve su 104 male hidroelektrane 2019. godine proizvele 497,99 GWh i to je tek 3,1% od ukupno proizvedene električne energije u BiH.“
Osim toga, iz Eko akcije podsjećaju na činjenice koje masovnu gradnju malih hidroelektrana čine još problematičnijom:
– Zbog visoke automatizacije, u malim hidroelektranama radi minimalan broj radnika; zapošljavaju jednog radnika po postrojenju, što znači da bi sve planirane male hidroelektrane u BiH zaposlile manje ljudi nego jedna prosječna tvornica.
– Lokalne zajednice ostvaruju minimalne prihode iz koncesionih naknada koje plaćaju vlasnici. Te naknade su izuzetno niske, od jedan do tri posto ukupnog prihoda. Kao primjer se navodi Općina Fojnica koja je na ime koncesionih naknada od svih šest malih hidroelektrana od 2015. do 2018. godine inkasirala od 44,6 do 59,6 hiljada maraka.
– Izgleda da su investitori u udruženom pothvatu s lokalnom politikom (svjesno) pogrešno tumačili klauzulu o obnovljivim izvorima energije, jer „šteta koja nastaje izgradnjom malih hidroelektrana neuporedivo je veća od štete izazvane izgradnjom solarnih i vjetroelektrana“. I eto nas na terenu klasične bh. korupcije: sredstva iz naknade za obnovljive izvore, umjesto u vjetro i solarne, usmjeravana su u hidroelektrane. Tako je priča postala ozbiljan društveni problem s prijetećim i nepopravljivim konsekvencama za buduće generacije.
Lokalni otpor
Posljednjih godina male hidroelektrane grade se na kompletnoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Nekad imaju dozvole, ali nisu prošle neophodne procedure, nekad se priroda razara čak i bez takvih, faličnih dozvola, a i u jednom i u drugom slučaju sve se dešava uz žestok, ali evidentno neefikasan otpor lokalnog stanovništva.
„Korita rijeka na kojima su izgrađene male hidroelektrane ostaju tokom većeg dijela godine potpuno suha: male hidroelektrane crpe iz njih i posljednju kap vode – što je pogubno ne samo za riječni i obalni živi svijet nego i za privredu lokalnih zajednica. Sve se ovo dešava bez ikakvih sankcija, uz prećutnu saglasnost državnog aparata – što se zaključuje iz činjenice da nadležne inspekcije redovno ne reaguju na ovu gradnju“, piše u jednom izvještaju za javnost Eko akcije.
Jasno je da život i razvoj svake organizirane zajednice, nažalost, podrazumijeva razaranje okoline. Tu lijeka nema. Ali civilizirane zajednice se od onih drugih razlikuju po tome što gledaju da destrukcija bude što manja, da se njene posljedice nadoknađuju paralelnim ulaganjima i dodatnim aktivnostima, da se na sve moguće načine popravi šteta. I na kraju, da se prirodi vrati ono što je njeno. Za sada ne ispunjavamo nijedan od tih visoko zahtjevnih uslova koji bi nas mogli uvrstiti u civilizirana društva. I da ne bude zabune: kapital je suštinski faktor razvoja svake zajednice; neka kapitala. Ali samo organizirani napor, odnosno otpor, može ga usmjeriti u one djelatnosti i pravce koji proizvode što manje štete po prirodu i što više koristi za društvo. Valjda bi tome morale težiti i ovdašnje vlasti.
