Zakon ulice protiv zakona države
U knjizi “O tiraniji” (Dvadeset lekcija 20. stoljeća) američki profesor Timothy Snyder kao jednu od najefikasnijih preventivnih mjera protiv svake vrste tiranije preporučuje odbranu institucija. One nam, piše Snayder, “pomažu da očuvamo doličnost” i dodaje da je i institucijama “potrebna naša pomoć” jer se “one same ne štite”. Ugledni profesor ističe i konkretan apel upućen građanima: “odaberite neku instituciju do koje vam je stalo-neki sud, novinu, zakon, sindikat – i zauzmite se za njih”.
U bosanskohercegovačkim političkim i društvenim prilikama u kojima institucije po pravilu nisu neovisne i profesionalne nego su uzurpirane i instrumentalizirane od vladajuće etno-političke klase, odbrana ili zauzimanje za njih najčešće predstavljaju nedvosmislen čin svrstavanja uz tu klasu i podilaženje njenim liderima. Kada, recimo, čujete nekog da, kobajagi principijelno i nepristrano brani, recimo, dignitet institucije “predsjednika Republike Srpske”, ne trebate uopće sumnjati da je riječ o lojalisti Milorada Dodika koji je sebe odavno i u potpunosti identificirao ne samo sa institucijom na čijem je čelu, nego i sa cjelokupnim entitetskim ljudskim, političkim i inim resursima. U takvom političkom ambijentu neizbježno je pitanje, ili dilema: koga zapravo branite i kome pomažete, dok (mislite da) podržavate i afirmirate famozne institucije?
Pokušajmo ovu zamršenu dilemu vremenski i prostorno situirati, prizemljiti u konkretan sigurnosno-politički ambijent, u Sarajevo. Djelovanje izvjesne kriminalno-nasilničke paramilitarne skupine koje se nije odvijalo nevidljivo od javnosti, nego, naprotiv, uz punu surovu transparentnost i nekritičku naklonost vrlo širokog kruga ljudi uključujući i srodne medije, nedavno je prekinuto akcijom Kantonalnog tužiteljstva i policije. Kolovođe i njihovi pomagači su pohapšeni, neki su zadržani u pritvoru, ostali su na drugi načine sankcionirani i onemogućeni u djelovanju do podizanja optužnice. Postojanje i djelovanje ovakve družine “grubih pravdoljubaca” i “egalitarnih sadista” sve donedavnog njihovog hapšenja objašnjavano je (i opravdavano) nepovjerenjem u institucije pravnog poretka. Kidnapiranjem monopola na fizičku silu od države i njenih institucija ta je skupina (uz niz sličnih i međusobno umreženih) polako ali sigurno godinama Sarajevo pretvarala u balkanski Gotham City, ozloglašeni grad popularne kulture, simbol bezakonja i anarhije. Sa tom razlikom što za razliku od ukletog megapolisa iz stripova Boba Kanea ili filmova Christophera Nolana, glavni grad Bosne i Hercegovine nema svog Batmana, pravdoljubivog i neustrašivog bogataša. Naši su mladi bogataši, potkoženi nasljednici skorojevićkog tranzicijskog plemstva, mentalno, etički i poslovno bliži dijaboličnom Jokeru i nemilosrdnom Pinguinu, nego neuhvatljivom Bruceu Waynu.
Ima li institucija?
Kao i u mnogim drugim sličnim slučajevima kriminala i nasilništva o kojima se javno i dugo šuškalo a institucije oklijevale sa pravodobnom intervencijom, i obračun sa samozvanim borcima protiv pedofilije (i ljubiteljima životinja?!) praćen je skeptičnim oprezom. Nepovjerenje je dodatno naraslo zbog povoda koji je prisilio policiju i tužiteljstvo da se napokon trgne i upotrijebe autoritet sile i zakonske paragrafe prema obijesnom huliganskom gangu koji je nezakonite operacije redovno samodokumentirao na društvenom mrežama. Povod za akciju je, podsjetimo, bio masovni obračun od prije dvadesetak dana na području Ilidže u kojem su pored “antipedofilske” batinaške grupe “Panteri” sudjelovao i nepoznat broj “samostalnih i neovisnih” ratnika podzemlja. Njih je mobilizirao i u akciju nahuškao jedan direktor javnog preduzeća, istaknuti ratni komandant. Učinio je to nekoliko dana nakon što je on brutalno pretučen od strane nasilnih “boraca protiv pedofilije” u do sada neobjašnjenim okolnostima.
Hase Tirić, direktor “Sarajevo Gasa”, nije policiji prijavio nasilje koje je počinjeno nad njim, nego je, ignorišući institucije, samostalno odlučio sa svojim “lojalistima” obračunati se sa siledžijama, odgovoriti im na isti način. Jedna “divlja horda” je osvetnički izašla na megdan, naptavila klopku drugoj samoorganiziranoj rulji. Neprijavljivanje kaznenog djela po važećim zakonskim propisima je kazneno djelo, i to je direktoru javnog preduzeća sa bogatim iskustvom u državnom i (prije toga) vojnom aparatu poznato. Potpuno su nevažni razlozi zbog kojih je Tirić odbio suradnju sa policijom (znate to, pominju se reket, ucjene nedoličnim materijalom…). Nemam nikakvo negativno iskustvo sa nekadašnjim zapovjednikom “Labudova”, dapače, ali činjenica da je jedan visoki javni dužnosnik ignorirao državne institucije i odlučio sa svojom ekipom sam dijeliti pravdu automatski i trajno ga čini nedoličnim za obavljanje javne funkcije na kojoj se nalazi.
Socijaldemokratska partija BiH čiji je član ratni komandant “Crnih labudova” uklonila je njegove slike sa svojih službenih stranica naivno vjerujući da će tako zametnuti trag svojim kadrovskim favoritima i otkloniti odgovornost od sebe. Na njihovu žalost, to nije moguće. Kao što nije bilo moguće sanirati nepopravljivu kompromitaciju kojoj je toj stranci priskrbilo imenovanje Envera Zornića, osobe presuđene za monstruozne ratne zločine, na direktorsku poziciju u sarajevskim Toplanama. Nisu se Nermin Nikšić i društvo potrudili provjeriti ni medijske napise koji su se pozivali na izjave izbjeglih mostarskih Srba o mračnoj ulozi Harisa Fazlagića, direktora Turističke zajednice Sarajevo, u ratnom Mostaru.
Za razliku od ove dvojice stranačkih kolega Hase Tirić je iz rata izašao kao častan i gotovo besprijekoran zapovjednik. Jedinicu “Crni labudovi” koju je vodio krasila je uzorna disciplina, poštivanje zakona, njihovih pripadnika nema među optuženim za ratne zločine, pljačke, ili kršenja običaja ratovanja. Možda bi bilo tačnije reći da je Tirić bio uspješan menadžer, a ne komandant u konvencionalnom smislu te riječi. On i njegovi vojnici imali su privilegiran status unutar bošnjačkog civilnog vodstva. Bili su pošteđeni klasične hijerarhijske podređenosti vojnom vrhu, direktno su odgovarali Vrhovnoj komandi, odnosno kabinetu Alije Izetbegovića. “Među ‘Crnim labudovima’, kazati će na jednoj godišnjici Bakir Izetbegović, “Alija se osjećao kao među svojom djecom”.
Kada sam nekoliko dana nakon poraza Stranke demokratske na izborima 1998. godine u Ferhadija ulici ispred slastičarne “Crni labud” (jedne od nekoliko ogranaka te franšize koju su on i njegovi demobilizirani posjedovali u Sarajevu) sreo Tirića koji je na reveru imao istaknut bedž SDP-a veličine palačinke, bilo mi je jasno da vrijeme stranačkog prelijetanja i premetanja neumitno stiže…
Paravojne aveti
Nakon masovnog obračuna dviju nasilničkih skupina na Ilidži krajem prošlog mjeseca najprije je uhapšeno pet sudionika, “lojalista” HasetaTirića kojima je sud odredio jednomjesečni pritvor. Većina uhapšenih zaposlenici su Terapijske zajednice Kampus, čiji je osnivač Kanton Sarajevo, a na čijem je čelu godinama bio Tirić. Ova institucija zadužena za pomoć i rehabilitaciju ovisnika osnovana je prije 20-ak godina i zapošljava skoro stotinu radnika.
Tirić koji se u životu bavio svim i svačim, nakon rata je bio poslastičar, fudbalski menadžer, a prije rata okušao se i u estradnim vodama kao menadžer, bio je osnivač i višegodišnji direktor Kampusa. Medicinska struka, a pogotovo pojedini policijski eksperti za problematiku narkomanije i ovisnosti javno su upozoravali da se ogroman novac (nekoliko miliona KM godišnje iz kantonalnog budžeta) troši na instituciju upitnog profesionalnog digniteta.
Zaposlenici “Kampusa”, njih četvorica koji u pritvoreni na trideset dana, pored osnovnog zanimanja i radnih obaveza bili su u slobodne vrijeme i svojevrsni paramilitrani resurs na kojeg se oslanjao njihov bivši direktor, reagirajući spremno na njegov poziv za “akciju”. Mediji koji su izvještavali o obračunu nasilnih grupa na Ilidži upozorili su na još jedno ime čije uloga u cijeloj toj priči nije baš najjasnija. Riječ je o Nihadu Aličkoviću, koji je, tvrde mediji, bio neka vrsta medijatora između zaraćenih strana. Ime ovoga aktera brojnih nasilnih događaja, incidentnih i provokativnih akcija u proteklih desetak godina dopunjuje sliku agresivne paramilitarne scene koja ozbiljno prijeti sigurnosti, pa i pravnom poretku ne samo u Sarajevu. Lider takozvane “AntiDayton organizacije” (koja je sama sebe dakle, izmjestila izvan ustavno-pravno poretka države) zaštićen jeftinom patriotskom verbalnom pirotehnikom proteklih je godina predvodio svoje sljedbenike u brojnim, često nasilničkim “performansima”: od napada na državne institucije u protestima iz 2014. godine, preko zastrašivanja manjinskih povratnika, ili “zavođenja reda” i discipliniranja “sumnjivih” građana i organizacija…
Dakako da u takvoj atmosferi razobručenog nasilništva i samovoljnog dijeljenja pravde, vjera u institucije i podrška njihovim aktivnostima i mjerama jeste jedina opcija koja nudi kakvo-takvo zakonsko i civilizirano rješenje. U pomenutoj knjizi “O tiraniji” profesor Timothy Snyder upozorava čitace da se moraju “čuvati pripadnika paravojnih formacija”. Paravojne formacije ne samo da transformiraju atmosferu u društvu, nego i sam sistem. “Oni se prvo suprotstavljaju policiji i vojsci, potom ulaze u policiju i vojsku, da bi u konačnici transformirali tu istu policiju i vojsku”, zaključuje američki profesor. (Senad Avdić, Slobodna Bosna)
Zašto da Skupština Srbije raspravlja o AVNOJ-u u jeku protesta?
U trenutku dok traju studentski protesti, četvorica zastupnika Pokreta obnove kraljevine Srbije i Srpske monarhističke stranke uputila su Skupštini Srbije ni manje ni više nego prijedlog o ukidanju odluka donijetih na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Idejni tvorac inicijative je Matija Bećković, pjesnik i jedno od vodećih lica ekstremnog nacionalističkog vala s kraja prošlog stoljeća.
„Srbija mora da se oslobodi tog nasleđa, jer samo odbacivanjem laži može da se izgradi budućnost zasnovana na istini, pravdi i kruni“, poručili su podnosioci inicijative.
Na prvi pogled se čini da je riječ o akciji lica koja su previše opterećena prošlošću dok se, u formi protesta, zbiva živa historija. Na drugi pogled, vidimo da prijedlog koji će se naći na dnevnom redu Skupštine ima i svoja aktuelna značenja.
Naime, u obrazloženju inicijative, zastupnici su kazali da bi „usvajanjem ovog akta Narodna skupština poslala poruku da Srbija više nikada neće prihvatiti diktat, nasilje i uzurpaciju države pod plaštom bilo kakve ideologije“. (Podvukao H. I.)
Ova formulacija može se čitati, u datom trenutku, kao gesta usmjerena protiv studentskog pokreta. Ona mu, neizrijekom, pripisuje spremnost da, „kao i AVNOJ“, preuzme vlast na revolucionarni način.
Podnosioci inicijative mogu naći izgovor u tvrdnji da su protiv svake nasilne uzurpacije, pa i one čiji bi nosilac bio Vučićev režim, ako dođe do otvorene diktature u Srbiji. Međutim, AVNOJ ne nosi takvu, reakcionarnu simboliku. A predloženo je, u ovom političkom trenutku, da se ponište odluke AVNOJ-a. Nije predloženo, recimo, da se osudi postupanje vlasti u vrijeme Timočke bune ili nešto slično.
Dakle, cilj inicijative je, s jedne strane, potpuna diskreditacija AVNOJ-a, a, s druge strane, u izvjesnoj mjeri i studentskog pokreta.
Postoji još jedan, iz bh. perspektive, naročito važan aspekt ovog najnovijeg očitovanja antiavnojevske ideologije u Srbiji. Taj aspekt je potpuno vidljiv u komentaru, koji je u vezi s prijedlogom dao Miloš Parandilović, jedan od zastupnika u Skupštini Srbije. AVNOJ-em je, veli on, „srpski etnički korpus rascepkan na više delova, a Srbi podeljeni u veštačke federativne jedinice“.
Ovaj argument je još od ranih dana komunističke vlasti imao snažan odjek. To se, na primjer, vidi iz prilično defanzivnog Titovog govora na osnivačkom kongresu KP Srbije, 12. maja 1945.
„Razni elementi, pisci, bilježnici“, veli Tito, „govore da su Tito i komunisti rascijepili Srbiju. Srbija je u Jugoslaviji, a mi ne mislimo da unutar Jugoslavije stvaramo države koje će ratovati međusobno. Ako je BiH ravnopravna, ako ima svoju federalnu jedinicu, onda mi nismo pocijepali Srbiju, nego smo napravili srećne Srbe u Bosni, isto tako i Hrvate i Muslimane. Radi se o administrativnoj podjeli. Ja neću da u Jugoslaviji budu granice koje će razdvajati, već sam stotinu puta rekao da hoću da granice budu one koje će spajati naše narode.“ (Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu, str. 407)
Tito ne spominje slučajno Bosnu, jer uvijek je ona bila osnovna meta nasrtaja na AVNOJ. Po mom mišljenju, ovaj pritisak, koji je KPJ trpila zbog priznanja BiH kao republike, amortiziran je nepriznavanjem nacionalnosti Muslimana, u prvim decenijama nakon 1945.
U svakom slučaju, krajem 80-ih i tokom ratova 90-ih ova skrajnuta antiavnojevska ideologija će se izbiti na površinu. Tako, recimo, na sjednici Narodne skupštine RSKJ, u maju 1994. godine, Milan Martić kaže da se ne smije dozvoliti „više nikada nikome da nas dijeli kao što je to jednom napravljeno poslije Drugog svjetskog rata, jednom umjetnom granicom Josipa Broza, da razdvoji jedan te isti narod“. (Pax Americana, str. 46)
Teza da su avnojevske granice umjetne jedna je od nosećih greda velikosrpske ideologije.
A da one, posebno granice BiH, nisu Titova izmišljotina, već nužnost koja proizlazi iz odnosa historijskih snaga, objašnjavali su Britanci nikome drugom do jugoslavenskoj kraljevskoj vladi u egzilu, čiju tradiciju čuvaju Bećković i poslanici koji su predložili poništavanje odluka AVNOJ-a.
Naime, u dokumentarcu Jugoslavija u ratu 1941-45, Branko Petranović veli da su Britanci, u prvim godinama Drugog svjetskog rata, nudili „rešenja, koja su polazila od federalizacije Jugoslavije u smislu stvaranja četiri federalne jedinice, nešto slično onome što je 1932-3. tražio Ljuba Davidović, vođa Demokratske stranke“.
„Tražili su“, veli Petranović dalje o Britancima, „pored trijalističke formule – Srbi, Hrvati i Slovenci, da se formira i četvrta federalna jedinica – Bosna i Hercegovina, koja bi na taj način obezbeđivala ravnotežu u toj budućoj jugoslovenskoj federaciji; da ne bi nadvladao, kako se to govorilo, serbizam. Iza tih projekata stajali su Seton-Watson, stajao je britanski ambasador pri kraljevskom dvoru George Rendel i drugi.“
Ovo će biti jedna od argumentacijskih linija i komunističkog rukovodstva, prilikom odlučivanja da će BiH imati status republike u novoj jugoslovenskoj federaciji. Tom odlukom samo je reafirmirana uloga BiH kao granice i zglobne veze između različitih svjetova, veze koja po svojoj unutrašnjoj etničkoj strukturi može da amortizira tenzije što nastaju dodirom tih različitih, često suprotstavljenih svjetova.
Nakon tri decenije relativne stabilnosti, mi ponovo živimo u trenutku, kada se međunarodna konstelacija u temeljima mijenja. To već odavno više nije svježe zapažanje.
Prije nekoliko dana, u Politici od 14. septembra na drugoj je stranici objavljen članak (autora Željka Šajna), gdje se entuzijastično pozdravlja dolazak multipolarnog svjetskog poretka, u kojem, kako veli, „Srbija ima priliku da zauzme mesto koje joj istorijski pripada“.
Autor ne kaže šta to tačno znači. Znači li to da Srbija treba postati regionalni hegemon, bez promjene međudržavnih granica u regionu, ili autor cilja na promjenu granica? Jasno je samo da, po njegovom mišljenju, Srbija ne zauzima mjesto koje joj pripada i da to treba promijeniti.
Mnogo toga će ovisiti o ishodu trenutnih političkih borbi u Srbiji. Zbog toga niko u regionu ne može biti ravnodušan prema protestima. Više demokratije u Srbiji, te više vezanosti za Evropsku uniju, uz intenzivniju regionalnu saradnju, znači više stabilnosti u regionu.
Nastavak autoritarnog načina vladanja, u vidu Vučićevog ili nekog novog režima, nosi snažan potencijal za nastavak regionalne nestabilnosti. To, u boljem slučaju, znači da srbijanske vlasti nastave poticati destabilizaciju u susjedstvu, kako bi se onda uplele, kao umirujući faktor, i time opravdale svoju svrhu u očima Zapada. U gorem slučaju, govorimo o novom nasilnom pokušaju poništavanja avnojevskih granica, koje su 90-ih priznate kao međudržavne granice. (Haris Imamović, Peščanik)
Od 12 prašuma u BiH samo su tri pod zaštitom
Prašume su jedni od najvrjednijih ekosisitema u kojima obitava veliki broj biljnih i životinjskih vrsta, čisti izvori i vodotoci. Kako u njima nije bilo djelovanja čovjeka, prašume su i jedne od rijetkih predjela bez zagađenja.
Ove šume apsorbuju ogromne količine ugljen-dioksida. Prašume Dinarida, uključujući Lom i Perućicu, imaju izuzetno visoku zapreminu žive drvne mase i mrtvog drveta, što ih čini najvećim skladištima ugljenika u Evropi.
Centar za životnu sredinu iz Banjaluke izradio je publikaciju “Naše prašume – Pregled prašuma Bosne i Hercegovine sa analizom pravnog okvira za zaštitu” koja je rezultat rada stručnjaka i istraživača prašuma, te pruža sveobuhvatan pregled prašuma u BiH i analizira pravni okvir njihove zaštite. Sutra, 15. septembra, od 11 časova na Šumarskom fakultetu u Banjaluci održaće se predavanja i razgovor sa stručnjacima na temu prašuma.
Bosna i Hercegovina ima čak 12 prašuma, ali samo tri uživaju kompletnu zaštitu u skladu sa zakonima o zaštiti prirode.
Strogi rezervati prašume, Janj, Lom i Perućica koja je unutar nacionalnog parka Sutjeska, spadaju među jedina Zakonom o zaštiti prirode zaštićena područja šuma prašumskog tipa.
Posebno se izdvaja Janj, koja je 2021. godine uvrštena na UNESCO listu svjetske baštine.
Aleksandra-Anja Dragomirović, potpredsjednica Centra za životnu sredinu za Impuls navodi da zaštita ovih vrijednih ekosistema treba da se unaprijedi.
„Kada u javnosti govorimo o zaštićenim područjima primarno mislimo na područja zaštićena u skladu sa zakonima o zaštiti prirode. Ali ipak pored te zaštite postoje i drugi sektori koji upravljaju prirodnim resursima koji kroz svoje akte štite određena prirodna dobra. Tako je i u slučaju zakona o šumama gdje je ostavljena mogućnost upravljača da određene dijelove šume zaštiti – tako imamo na kraju kroz mehanizam zaštite prirode zaštićene 3 prašume, a ostale su zaštićene u skladu sa zakonima o šumama. Moramo napomenuti da su i prašume zaštićene kroz Zakon o zaštiti prirode prvobitno bile zaštićene kroz šumarske mehanizme. Tako da su ta dva svijeta upravljanja i zaštite prirode kod nas neraskidivo povezana, samo na žalost u našem društvu zaštita i očuvanje prirode, pa i istraživanje iste nije na listi prioriteta. Tu trebamo raditi na unaprjeđenju“, ističe Dragomirović.
Nina Kreševljaković iz Aarhus centra u Bosni i Hercegovini navodi da su prašume u BiH koje nemaju formalno-pravni status, koji bi im osigurao najviši stepen očuvanja, u riziku.
„Odsustvo adekvatne zaštite ima više negativnih posljedica. Prije svega, ove prašume su izložene riziku od komercijalne eksploatacije, ilegalne sječe, fragmentacije staništa, kao i utjecaja infrastrukturnih projekata. Budući da se radi o rijetkim, biološki izuzetno vrijednim ekosistemima, svaki zahvat može imati nepovratne posljedice po njihovu strukturu, biodiverzitet i sposobnost prirodne regeneracije. Također, nedostatak formalne zaštite otežava provođenje monitoring aktivnosti, naučnih istraživanja i uključivanje lokalnih zajednica u očuvanje ovih područja. Potrebno je hitno pokrenuti institucionalne korake kako bi se sve preostale prašume stavile pod odgovarajući režim zaštite, u skladu sa međunarodnim standardima i obavezama koje BiH ima u okviru konvencija o zaštiti prirode“, ističe ona.
Kako su prašume jedni od bitnijih ekosistema koji čuvaju zdravu životnu sredinu i pomažu u ublažavanju klimatskih promjena, nevjerovatna je činjenica da Bosna i Hercegovina nije zaštitila sve prašume.
Kreševljaković smatra da Bosna i Hercegovina može da zaštiti sve prašume, ali to zahtijeva jasan institucionalni, zakonodavni i politički angažman. Iako postoje zakoni koji omogućavaju zaštitu prirodnih dobara, njihova primjena u praksi je često ograničena. Manjak strateškog planiranja, koordinacije i političke volje dodatno usporava proces proglašavanja novih zaštićenih područja i sprovođenje mjera očuvanja.
„Prvi korak bi bio formalno prepoznavanje svih postojećih prašuma kao prirodnih dobara od posebnog značaja, te njihovo proglašenje zaštićenim područjima u skladu sa važećim zakonima o zaštiti prirode na entitetskom i kantonalnom nivou. Ključni koraci uključuju klasifikaciju i kartiranje svih prašuma, izradu i usvajanje planova zaštite, međuinstitucionalnu saradnju, finansijsku podršku i međunarodnu pomoć, te uključivanje lokalnih zajednica jer je dugoročna zaštita moguća samo ako su lokalni stanovnici partneri u procesu, kroz održivo korištenje resursa, edukaciju i zapošljavanje u zaštiti prirode. Zaštita prašuma nije samo pitanje očuvanja biodiverziteta – to je i pitanje odgovornosti prema budućim generacijama, klimatskoj otpornosti i međunarodnim obavezama koje BiH ima kao potpisnica brojnih ekoloških konvencija“, objašnjava ona.
Dragomirović upozorava da se ne bismo trebali nadati brzom pomaku u zaštiti.
„Zakoni vrlo jasno propisuju šta su preduslovi za zaštitu. Moguće jeste, ali trend iz prethodnih decenija je takav da je teško očekivati radikalne promjene. Zaštita se dešava, ali presporo. A tek nakon zaštite kreće posao – to je tek tema za sebe. Ko, kako i sa kojim sredstvima da upravlja i brine o zaštićenim područjima“, napominje ona.
„U kontekstu povećanja zaštićenih područja, zaštita prašuma bi direktno doprinijela ostvarenju ciljeva koje je BiH preuzela kroz međunarodne sporazume, poput Globalnog okvira za biodiverzitet (Kunming-Montreal), koji predviđa da se do 2030. godine najmanje 30% kopnenih područja stavi pod neki oblik zaštite“, zaključuje Kreševljaković.
Bosna i Hercegovina možda ima i više od 12 prašuma
Podatak iz publikacije “Naše prašume – Pregled prašuma Bosne i Hercegovine sa analizom pravnog okvira za zaštitu” govori da u BiH postoji još kompleksa koji bi mogli da se klasifikuju kao prašume.
Dragomirović potvrđuje da su stručnjaci sigurni da naša država ima još prašuma.
„Mi smo u publikaciji objavili samo one istražene, za koje imamo i dokaze a ne samo pretpostavke. Radićemo na tome da opišemo još neke. Savakako područje Grmeča je veoma interesantno. Posebno je interesantno što mnoga naša šumska područja liče na prašume – posebno ako uzmemo definicije EU komisije“, ističe ona i dodaje da postoje određene istraživačke metode kojima bi se trebalo kontinuirano pratiti stanje ili istraživati nove prašume.
Ograničena istraživanja
Praćenje razvoja prašuma za nauku je od velike važnosti za razumijevanje prirodnih procesa, a posebno zbog praćenja procesa klimatskih promjena.
„Kako je istraživanje u BiH na nivou entuzijazma pojedinaca, a ne kao rezultat jednog organizovanog sistema, tako se ogledi postavljaju kroz projekte, naučni rad za potrebe doktorata i slično. Idealno bi bilo da imamo ozbiljan institut za šumarstvo koji bi bio zadužen za postavljanje ogleda i praćenje stanja na istim. Nažalost, nakon raspada Jugoslavije ovi i slični sistemi se raspadaju i usitnjavaju, prate administrativnu podjelu unutar BiH i u tim uslovima gdje je politika prije nauke teško je očekivati kvalitetne i strateške rezultate. Naravno i finansiranje tako nečeg – kao i uvijek je bolno pitanje. To nam je potpuno jasno iz činjenice da BiH kao jedna od zemalja jako bogatih očuvanom, neizmjenjenom prirodom, bogatim biodiverzitetom, i dalje ima jedva 4% zaštićene teritorije. Opet je problem na mogućnostima jedne slabe ekonomije kao što je naša i jednog društva sa mnogo drugih problema da se okrene strateški i opredijeli za zaštitu prirode. Priroda je i dalje prije resursna baza nego mjesto zdravog opstanka“, naglašava Dragomirović.
Kreševljaković dodaje da u Bosni i Hercegovini ne postoje kontinuirana, sistemska i državom koordinirana istraživanja prašumskih rezervata na način kako bi to bilo primjereno značaju i osjetljivosti tih ekosistema. Uspostava nacionalnog programa za monitoring prašuma i drugih vrijednih šumskih ekosistema trebala bi biti prioritet, kako bi se omogućilo donošenje odluka temeljenih na naučnim podacima.
„Istraživanja se uglavnom provode povremeno, kroz projekte koje iniciraju univerziteti, istraživačke institucije, nevladine organizacije ili međunarodni partneri. U nekim slučajevima, pojedini šumski inženjeri, biolozi i ekolozi s lokalnih univerziteta sprovode terenske studije u saradnji s šumarskim preduzećima ili parkovima prirode, ali to nije dovoljno da bi se govorilo o dugoročnom i sveobuhvatnom monitoringu stanja prašuma. Također, nedostatak kadrovskih i finansijskih resursa često ograničava domet tih aktivnosti“, ističe ona.
Dvanaest bosanskohercegovačkih prašuma, Bobija, Crni vrh, Dubička gora, Golija, Janj, Lom, Mačen do, Malovčića dolina, Perućica, Plješevica, Ravna Vala, Trstionica, su dom za životinje poput vukova, medvjeda, divljih koza, srndaća, lisica, veprova i kuna, kao i orlovi, sokolovi, tetrijebi, kosovi, jarebice… Najzastupljenija su stabla bukve i jele, bijelog i crnog bora, hrasta, javora, brijesta, jasena, smreke. Perućica je najveća i među posljednjim sačuvanim prašumama u Evropi, a u njoj je registrovano više od 170 vrsta grmlja i drveća, od kojih su neka stara i po 300 godina. Procjenjuje se da je Perućica stara 20.000 godina.
Upravljanje zaštićenim prašumama
„Prašume spadaju u rezervate, i tu je upravljanje po nekim aspektima i najlakše. Posjeta nema ili su ograničene, gradnje nema, infrastrukture nema, sadržaja nema. Priroda je ta koja brine, a mi samo posmatramo i ostavljamo joj prostor da radi svoj posao. Ipak i ova minimalna zaštita ima svoje obaveze u istraživanju, izvještavanju, čuvanju, obilježavanju i sl. Opet dolazimo do finansija, prihod izostaje ili je jako mali, a troškovi postoje. Upravljači se često pitaju šta je njihova uloga i šta je smisao svega. Entuzijazam se takođe može potrošiti“, zaključuje Dragomirović. (Jelena Jevđenić, Impuls)
