Trideset godina živim s prijetnjama

Poznato je da si navikao na polemike, potičeš ih uostalom i sam, ne tužakaš one koji se s tobom ne slažu, pa ni one koji te napadaju, javna te graja ne impresionira. Ovaj put, prijetnje si prijavio policiji. Smatraš ih ozbiljnima? 

Bio bih prilično glup da nakon trideset godina života u kulturi nasilja makar i jednu jedinu prijetnju smrću ne smatram ozbiljnom, a kamoli takvih stotinjak samo na Facebook profilu Velimira Bujanca. Ako i ne zbog prijetnji samih – jer znamo da je u pravilu riječ o bojovnicima iz momačkih soba s posterima Luke Modrića, Thompsona i Batmana, kojima mama nosi topli kakao dok oni na Fejsu krvare za Hrvatsku – onda zbog bolesne atmosfere koju generiraju uz nesebičnu logističku pomoć Facebookovih algoritama, a koja je odličan kvasac za poremećene mozgove iz stvarnog svijeta. Policiji sam stoga prijavio pedeset-šezdeset najgorih – malo zbog toga, a malo da se i ja u ove nevesele dane razveselim prateći kako će po hrvatskim policijskim stanicama sljedećih dana i tjedana biti kukanja, plakanja, hakiranih profila, ljutitih očeva sa zabranom Fejsa na mjesec dana i zabrinutih majki s termosicama toplog kakaa.

Otkad si novinar, izložen si javnim napadima, uvredama i prijetnjama. Kako se nosiš s tim? Može li se čovjek naviknuti na to? 

Može, na sve se čovjek navikne. Ja s tim nemam problem, prijete mi trideset godina i to jest u opisu radnog mjesta. I nisam jedini. Ovo što ja doživljavam prolazili su i dan danas prolaze i brojne druge kolege, i ne samo zbog „nasrtaja na svetinje“. Pitaj novinarke i novinare koji pišu o korupciji, aferama i kriminalu: oni su realno u mnogo težoj i goroj poziciji od mene, jer oni koji njima prijete nisu na Fejsu i nisu vitezovi momačkih soba i kladionica.

Što sva ta gomila uvreda i prijetnji govori o razini javne rasprave u ovome društvu? Pomislio bi netko – ljudi reagiraju kao da nisi napisao tekst s argumentima, na koji oni mogu odgovoriti svojim argumentima, nego kao da si nekoga udario, premlatio, pa da ti treba priprijetiti, kao nepopravljivom prijestupniku. Ili, kao da si počinio nešto poput Biserke Legradić u Veljunu 2000. – a njoj, koliko znamo, nitko zbog toga nije prijetio smrću. 

Sve što se dogodilo samo je krajnja konzekvenca plitke močvarne kulture koja čita samo naslove, a o sadržaju se informira kod Bujanca i na drugim alternativnim izvorima. „Prošao sam tečaj brzog čitanja i pročitao ‘Rat i mir’ u petnaest minuta. Radi se o Rusiji.“ Tako se svojedobno zajebavao Woody Allen. U boljem i glupljem slučaju ovim mojim čitateljima danas tako treba petnaest minuta brzog čitanja da pročitaju naslov i shvate da se radi o „dosad neviđenom obezvrjeđivanju žrtve Vukovara i nasrtaju na svetinju naše Domovine“. U gorem i opasnijem slučaju oni, recimo, ubrzano čitaju naslove o pandemiji koronavirusa. (Boris Pavelić i Boris Dežulović, intervju za Tačno.net)

Madina Hussiny

Bila je hladna novembarska noć kada je obitelj Hussiny, majka i šestoro djece – otac je ostao u Srbiji koje su se dočepali nakon dugotrajnih muka putovanja iz Afganistana – ušla u Hrvatsku jer je Mađarska već bila opasana žicom. I tu naletjeli na hrvatske policajce, na viku i galamu, ignoriranje majčinih riječi da traže azil, nego su im pokazali prugu koja vodi natrag u Srbiju i kojom su majka s jednim djetetom na rukama i ostala djeca krenuli kroz mrak i hladnoću. A onda se začuo huk i buka teretnog vlaka, tračnice su zadrhtale, djeca poskakala oko pruge, ali ne i djevojčica očiju veličine kestena čiju je ruku u panici ispustila starija sestra.

Madina nije uspjela, umrla je pod kotačima vlaka zbog nemilosrdne odluke policajaca koji su ih potjerali kao opasne zvijeri u mrak i nesigurnost, umjesto humanog prihvata u skladu sa zakonskim pravom izbjeglica na traženje azila. U priči o obitelji Hussiny i smrti njihove djevojčice sadržana je tako sva mučna dezorijentiranost jedne države, potreba da se zločin zataška, konzekvence izbjegnu, no nakon bolnog ukopa Madine u maleni zemljani grob, negdje u nigdini Srbije, obitelj ponovo ulazi u Hrvatsku i pred svjedokom udruge Are you Syrious traži azil.

I tu se pakao nastavlja jer su porodicu smjestili u ustanovu zatvorskog tipa, u sobe s rešetkama gdje borave mjesecima, bez psihološke pomoći, bez prevoditelja, liječnika, bez mogućnosti izlaska, zabranjuje im se i odvjetnička pomoć. A kada se pojavila ustrajna odvjetnica, spremna da ide do kraja u obrani narušenih prava ove obitelji i traženju krivca za smrt malene Madine, policija joj dolazi u ured, maltretira i zastrašuje, u tobožnjoj istrazi nestaju policijske snimke s granice te kobne noći, sve se zataškava, a potom čak 25 sudaca, uključujući i Ustavni sud, odbija tužbu, tvrdeći da nikakvih propusta nije bilo, dok je aktivist koji je pomogao obitelji Hussiny da dobije zakonom reguliranu priliku traženja azila i time spriječi novi progon, prekršajno kažnjen s 40.000 kuna.

No onda odvjetnica obitelji podiže tužbu protiv Hrvatske na Evropskom sudu za ljudska prava, a ovaj upućuje snažnu pljusku Hrvatskoj koja da je grubo propustila zaštititi djevojčicu, da je državni aparat onemogućio obitelji i odvjetnici da sudjeluju u istrazi o smrti Madine, da je obitelj smjestila u zatvor što je „nečovječno postupanje i mučenje“, ograničila kretanje, koristila pusback, prijetila odvjetnici i onemogućavala obitelji da pristupi Evropskom sudu za ljudska prava, te da je stoga Hrvatska dužna obitelji Hussiny isplatiti naknadu od 40.000 eura plus 17.000 eura za sudske troškove.

Ova presuda četiri godine nakon pakla što ga je ta afganistanska obitelj proživjela, a koja sada živi u nekoj evropskoj državi, govori o sustavnoj represivnoj politici prema migrantima u koju su uvezani policija i pravosuđe, o državi koja potiče mržnju, koju ni smrt jednog djeteta nije zauzdala od prelaska s onu stranu civiliziranosti i ljudskosti. Jer ovakve presude dobivaju samo zemlje lišene humanosti, one s crne liste kada je riječ o ljudskim pravima.

„Četiri dana nismo znali gdje je njezino tijelo. Na kraju kad su nam ga vratili, bila je sva krvava, u istoj odjeći u kojoj je poginula. Dijelovi mozga bili su joj po licu. Nitko je nije oprao. Ona je njima bila nitko i ništa. Meni je bila sestra, nama je bila sve“, ispričat će Madinina sestra, a otac, unatoč prijetnjama policije odvjetnici i udrugama koje pomažu migrantima, prihvatiti prijedlog odvjetnice o privatnom kaznenom progonu odgovornih za smrt njegove djevojčice. “Pobjegao sam od talibana, kći mi je bila umorna od svega. Svoju sam obitelj doveo k vama da bude sigurna, a vi ste mi ubili kćer.“ Ali gluhe su bile uši sudaca i Državnog odvjetništva, odbili su tužbu, jer da u postupanju policije nije bilo ničeg spornog. (Heny Erceg, Mladina)

Egocentrik Milanović

Milanovića je egocentrizam odveo čak dotle da ga internacionalizira, optuživši Austriju za fašizam, što je glupo već zbog toga što je Austrija učinila više na suzbijanju fašizma u samoj Hrvatskoj (zabrana suzbijanja isticanja ustaških simbola na Bleiburgu) od nje. Sada izgleda Austrija ide korak dalje i sasvim će zabraniti komemoraciju na Bleiburgu, koja bi, prema nekim najavama, bila premještena na Udbinu, iako nitko ne zna kakve Udbina ima veze s Bleiburgom, osim ako se netko nije dosjetio da Turke tretira kao antikršćansku prethodnicu Titovih partizana. Izgleda nevjerojatno, ali moguće je da u ovu priču spada i Milanovićevo odbijanje da ugosti Macrona na ručku ili večeri, što je toliko infantilno da ne podliježe ozbiljnom komentaru. Ako je ovim Milanović htio proširiti sukob s Plenkovićem i na to da mu bojkotira protokol Macronovog posjeta, onda to spada u pubertetsku psihologiju. No pouzdano znam da je predsjedniku Republike bio na raspolaganju niz jakih državničkih poteza, prvenstveno to da se suprotstavi kupnji preskupih francuskih aviona, koji su daleko od toga da budu na prvom mjestu prioriteta ove siromašne i besperspektivne zemlje. Ali Milanović nije dorastao takvim izazovima, iako se ne može poreći da ima stanoviti kapacitet za povlačenje jakih poteza (treba se sjetiti njegovog kroćenja banaka u vezi švicaraca ili inzistiranja da se HOS-ova ploča u Jasenovcu “negdje baci”). Sada više nije kapacitiran za tako jake poteze, nego se više približava šibicarskim potezima Bulja, Hasanbegovića, Grmoje i sličnih koji pecaju glasove antivaksera na zagrebačkom prosvjedu i koji su se dosad isticali ultrakonzervativnim “hodovima za život”, a sada su se spustili stepenicu niže i hodaju za smrt. Ipak, Milanovića najviše sramoti što se na zagrebačkom prosvjednom skupu pojavila i grupa HOS-ovaca koji su isporučili standardnu porciju ustašluka.

Masovni prosvjedi protiv cijepljenja pouzdan su znak regresije Hrvatske, što obično obuhvaća ponajprije državu, ali u ovom slučaju čak i više društvo u cjelini. Naravno da krivica za to ne ide samo na dušu predsjednika Republike. Ali posebno otkako je Kaptol reterirao oko cijepljenja, jasno je da oko Milanovića treba napraviti svojevrsni sanitarni kordon dok stvari ne odu sasvim do dna.(Marinko Ćulić, Novosti)

Skupo plaćena posjeta

NE DOGAĐA se to baš često u životu, ali danas je, dragi hrvatski građani, vaš ponos mjerljiv: francuski predsjednik Emmanuel Macron stigao je u posustalu i uzaludnu Republiku Hrvatsku samo zato što ste vi to platili.

Milijardu i 100 milijuna eura dali ste za 12 rabljenih višenamjenskih borbenih aviona Dassault Rafale, francuske proizvodnje i tako zaslužili da sa snažnim nacionalnim nabojem u prsima i Lijepa li si na usnama gledate kako vaši najviši predstavnici šarmiraju francuskog lidera.

Igra je to u kojoj su svi sretni: visoki će gost kući s ostacima birane hrane u utrobi, lijepim dojmovima te s milijardu i 100 milijuna vaših eura. Domaćini će dobiti još jednu, ne tako čestu priliku da se na svom terenu fotografiraju s poznatim europskim državnikom, a vi, dragi hrvatski državljani, sreću što će polovne francuske letjelice uskoro s hrvatskim nacionalnim obilježjima zujati nad vašim glavama. Polovni francuski avioni na slobodnom hrvatskom nebu u zamjenu za europske novce u francuskom džepu – ima li ljepše nacionalne idile?

Ponos zbog Macronova dolaska osjećajte intenzivno. Sinoć se Plenković na Twitteru pohvalio fotografijom s uglednim gostom snimljenom u zagrebačkom restoranu Gallo. S jedne strane hrvatski uzvanici, članovi stranke pravomoćno osuđene zbog kriminala, stranke čiji je utemeljitelj i neprežaljeni vođa stajao iza brojnih zločina. S druge uvaženi gosti.

Fotografija bilježi čas kad Plenković nazdravlja Macronu. U pozadini vidimo konobara s maskom na licu. Nije li sve to hrvatski divno? Jeste li se osjetili hrvatski sretno kao kad efektni šutovi Luke Modrića završavaju iza leđa protivničkih vratara? Ili barem kao kad na HRT-ovim programima, u gornjem desnom kutu, leprša nacionalna zastava u znak poziranja nad žrtvom Vukovara?

Ako niste, zašto?

(…) Žanr podrazumijeva prigodni igrokaz. Na Pantovčaku je, čitali smo, usisan crveni tepih za francuskog uglednika, postrojeni su i vojnici, čisto da se i Zoran Milanović osjeća bitnim. A i borbeni su avioni u pitanju, rat, vojska, uniforme, voli on to, naročito kad ne mora sudjelovati.

Gordan Grlić Radman jučer je rekao: “Ovaj posjet ne treba vezivati samo uz kupnju borbenih zrakoplova Rafale, nego ga treba promatrati u sklopu strateškog partnerstva i očekivanja od Hrvatske, koja upravo u ovom dijelu Europe igra jednu važnu ulogu sigurnosno-političkog čimbenika u osiguravanju sigurnosti i u prenošenju iskustva zemljama Zapadnog Balkana.”

Po svemu što smo dosad čuli od tog čovjeka, on spada u krug ljudi koji u društvu zadnji shvate vic, pa s citiranim nema smisla mnogo polemizirati. Ako im je Macron i poručio da dolazi zato što mu laska biti u društvu neuravnoteženog predsjednika države te premijera-predsjednika zločinačke organizacije, odnosno zbog “strateškog partnerstva” i sličnih trica, učinio je to samo iz pristojnosti. I zbog računice.

Milijardu vaših eura, drage hrvatske državljanke i državljani, košta ovaj Macronov posjet Hrvatskoj. Dali ste lovu velikodušno. Ne trebaju vašim radnicima veće plaće, ne trebaju vašim poduzetnicima manja davanja, ne trebaju vašim gradovima i općinama nove bolnice ili ambulante, što će preostalim liječnicima i sestrama veće plaće kad je nacionalna ekstaza, potaknuta slatkom kupnjom polovnih francuskih aviona i pripadajućom protokolarnom predigrom, upravo nemjerljiva. (Vladimir Matijanić, Index.hr)