Desnica je u RS-u itekako živa, ali je nema u federalnim medijima. Da li ignorisanje nacionalista doprinosi rješavanju problema?

U odličnom autorskom tekstu “Zašto Republika Srpska nema desnicu?”, Srđan Puhalo dobro zapaža kako su istu svojim ideološkim radom “pojeli” Milorad Dodik i njegov SNSD. Zapravo sve ‒ od, uslovno rečeno, centra, koji je zauzeo PDP Mladena Ivanića, pa do nekakvih ultradesničarskih organizacija, poput “Zavetnika”, pokriva retorika Milorada Dodika. Pored njegovog ultrapragmatizma i volje za vlašću, koja se jedan dan očituje dokidanjem antifašističke tradicije, a drugi otvorenim kolaboriranjem s Čovićevim HDZ-om, većina političkog spektra u Republici Srpskoj je utrnula, dezorijentisana i u krajnjem slučaju bespotrebna.

Iz ovoga se da iščitati kako je i desnica, zapravo, apsolutno nepotrebna pored Dodika na sceni političkog teatra u Banjaluci. Što je formalno-logički tačno, ali ima jedna začkoljica: što formalno, što neformalno, radom prije svega kroz portale fanzinskog tipa, postoje ljudi koji su i deklarativno srpski nacionalisti, koji se izjašnjavaju protiv politike Milorada Dodika, smatrajući je “premekanom”, kojima je odistinsko programsko opredjeljenje samostalna Republika Srpska, njena potpuna ćirilizacija, i koji itekako vide “neprijatelje srpskog naroda” na svakom koraku.

Ko su federalnim medijima legitimni sagovornici iz RS-a?

Pa je pravo pitanje: zašto se desničari ne vide na medijskom nebu BiH? Ili, još konkretnije, zašto se ne vide na mapi Federacije, zašto ih nema u izvještajima velikih franšiza poput Al Jazeere i N1, zbog čega se ne može čuti njihovo mišljenje u tzv. sarajevskim medijima?

Da li je na djelu ignorantska uređivačka politika navedenih medijskih kuća? Jer, ako jeste, ne samo da se krši pravilo dvije strane nego se i dovode u zabludu konzumenti sadržaja istih. Ako se, npr., po pitanju nelegalnog referenduma u RS-u, iz Banjaluke očituje u medijskoj sferi navijek pet istih ljudi, poput pomenutog Srđana Puhala, Aleksandra Trifunovića (portal Buka), Tanje Topić (Fondacija Friedrich Ebert), Gordane Katane (Oslobođenje) te potpisnika ovih redova, dobija se potpuno iskrivljena slika o tome šta većina stanovništva misli o tom pitanju. A većina se gotovo plebiscitarno slaže s mišljenjem desnice, po kojem ne samo da treba biti referenduma nego i silom, jednom, kad za to dođe vrijeme, treba “otcijepiti Republiku Srpsku”. Pa je utoliko apsurdnije da njihovog mišljenja nema u bilo kom relevantnom bh. mediju. Jer, pod pretpostavkom da je istinita premisa po kojoj se ignorisanjem istih “ne pridaje značaj i ne čini usluga desnici”, onda smo u grdnom problemu. Onda i mediji, ma koliko demokratski bili, zapravo vrše politikantsku uredničku politiku, gurajući problem pod tepih, a ne iznoseći sva (većinska) mišljenja. Jer ne možemo se pretvarati da ne vidimo slona u prostoriji.

Unutrašnji problemi desnice

A primjera radi, koliko god se ne slagali sa ideologijom radikalnih desničara, tu ima itekako elokventnih, sposobnih i rječitih ljudi, koji imaju šta da kažu, koji znaju formulisati i fokusirati svoju misao, koji znaju predočiti istu u tekst. Primjerice, u autorskom tekstu Marka Šikuljaka “Franšizni nacionalizam”, traje polemika na desnici u vezi sa tzv. uvezenim srbijanskim elementima, koji su htjeli da naprave nekakav skup podrške Ratku Mladiću u Banjaluci na dan komemoracije u Potočarima. I koliko god ideološki ova problematika, pogotovo iz vizure nekakvog potpuno hipotetskog rafiniranog bića, bila strana i daleka, nju treba ozbiljno razmotriti. Jer, i autor gorenavedenog teksta pita se zašto im uopšte treba uvozni, franšizni srpski nacionalizam pored živih i zdravih autohtonih domaćih nacionalista u Banjaluci. Vrlo zanimljivo pitanje, koje nam otkriva nešto drugo.

Figurativno rečeno, neko je banjalučkim desničarima ukrao Božić. A, posve konkretno, to je Veselin Gatalo, kako ga karakterišu – “mrski vojnik Armije BiH”, koji je svojim, u najmanju ruku, blasfemičnim i kontroverznim tekstom “Radno mjesto Srebrenica“, napisao u uncu ono što već decenijama pišu banjalučki desničari i “pobrao sve nacionalističke lovorike”. Paradoksalno, taj Gatalo, novopečeni srBski komandos, ustvari je samo uposlenik Dodikovog RTRS-a, na kojem ima i autorsku emisiju.

Samoizolacionizam kao nužnost postojanja

U RS-u postoje domaći desničari kojima manjka prostora u medijskoj sferi u Federaciji. Ako nije problem u nekoj vrsti bojkota istih od strane mejnstrim medija, onda je riječ o samo jednoj stvari ‒ SAMOIZOLACIONIZMU. Naime, neće se novinar bilo koje od redakcija gore pomenutih mejnstrim medija, a niti njegov urednik, libiti da kontaktira autentičnog desničara u RS-u po bilo kom pitanju. Dapače! Sav problem je u tome što ti i takvi desničari, ma koliko bili elokventni, “nacionalo osviješćeni”, NE ŽELE ići u etar, kako ih oni nazivaju, federalnih medija.

A zašto, upitaće se mnogi. Zar im upravo to ne bi bila odlična platforma i zar upravo tako ne bi bili u potpunosti vidljivi? Tačno, ali ko kaže da oni žele apsolutnu vidljivost? Najprije, tu je jedan ekstremno praktičan razlog njihovog nepojavljivanja u narečenim medijima – oni bi na taj način gubili svoju vjerodostojnost, kao i potporu, kakva god ona bila, baš njihovih sljedbenika. Svaki je nastup, primjerice na televiziji N1, “izdaja“. Čega god, sad je to polemičko pitanje, ali je neka vrsta izdaje. Predstavnicima desničarskih skupina, suštinski, ovaj bi vid medijskog eksponiranja bio ANTIREKLAMA. A ima i još jedna stvar.

Ako je novinaru, tzv. medijskom radniku, totalna JAVNOST zapravo sklonište i utočište, onda je neka vrsta ILEGALE dres iza kojeg stoje više-manje sve destruktivne organizacije i pojedinci.

Zaključak ili kako može bolje

Istina jeste da je kameleonska priroda desnice u Republici Srpskoj izuzetno zanimljiv fenomen, vrijedan istraživanja, koji nas može dovesti do još zanimljivijih zaključaka o mejnstrim mišljenju iste te Republike Srpske, a koja ćuti i koristi tu desnicu kao svoje glasnogovornike. Takođe, dijelom jeste istina da je političko-medijski diskurs Milorada Dodika zasjenio, paralisao i doveo u pitanje postojanje desnice. Ali, ovo nije sasvim tačno, jer ona, evidentno, postoji.

No, najveća istina zašto, npr., banjalučke desničare ne vidimo, krije se na relaciji funkcionisanja autorske politike medija i unutrašnje dijalektike samozatajnosti desničarskih grupa te promišljanja njihovih perjanica, od Univerziteta, do supkulturnih zajednica.

A suština i medija i sociologa i antropologa i kulturologa jeste proučiti funkcionisanje pojedinih grupa, za dobrobit zajednice. Barem tako stoji deklarativno. Jer, kako će se svi silni NVO-i baviti problematikom, recimo, “denacifikacije”, “suočavanja sa prošlošću”, “traženja istine zarad pomirenja i suživota” ako ne znaju kako, na primjer, funkcioniše jedan desničarski portal, koje su mu reference, kako radi, kakvi su im stavovi po pitanju jezika, zločina, interpretacije rata… Dakle, ako se to ne spozna, tone se u neku vrstu proljevičarskog salonskog komformizma, koji svojim neradom i diletantizmom jednako krši i mrvi ono što bi u načelu trebalo biti građansko društvo.

A može drugačije! Veliki svjetski fotograf Ron Haviv nedavno je bio i u Banjaluci. Povod je četvrt vijeka od objavljivanja njegove, sada već povijesne fotografije na kojoj pripadnik srpske vojske u Bijeljini šutira mrtvu ženu. Jedan od uslova za rad na dokumentarcu kako velikog fotografa, tako i njegovog produkcijskog tima iz New Yorka bilo je traganje baš za desničarima te uvrštavanje njihovih interpretacija doživljaja slike i čitavog njenog konteksta u dokumentarni film. I uspio je. Kako reče Haviv, bio je zgrožen dobrano, ali film na osnovu cjelovite istine JEDINO tako može funkcionisati.

Ovo može biti nauk i medijima, ali i lokalnim desničarima da se ne plaše izaći iz svoje komforno-prozaične andergraund sfere. Na dobrobit svih.