DOSSIER NOVINARI (2): Svakom četvrtom građaninu normalno je ‘prevaspitati’ novinara

Ključna odgovornost za 'crtanje meta na čelo' novinarima leži na institucijama koje adekvatno ne procesuiraju napade. Ali i na političarima i javnim osobama koji učestvuju u hajkama ili ih sami organiziraju

DOSSIER NOVINARI (2): Svakom četvrtom građaninu normalno je ‘prevaspitati’ novinara
Foto: Unsplash/NeONBRAND

Nedavno objavljeni rezultati istraživanja Fondacije Friedrich Ebert u Bosni i Hercegovini i BH novinara pokazali su da svaki četvrti građanin smatra da napadi na novinare u nekim slučajevima mogu biti opravdani. Istovremeno, dvije trećine građana misli da je politička ovisnost osnovna prepreka u radu bosanskohercegovačkih medija, a više od polovice ispitanih da su političari glavni kršitelji novinarskih prava i sloboda.

„Ti su rezultati uvijek gotovo pa isti“, ukazuje Vanja Stokić, glavna urednica portala eTrafika. Podsjeća i kako je istraživanje provedeno prije nekoliko godina pokazalo da „sličan procenat građana smatra da je u redu ‘prevaspitati’ novinara“. Smatra to „zaista poražavajućim“.

U odgovoru na pitanje na kome leži ključna odgovornost za takvu percepciju i „crtanje meta na čelo“ kolegicama i kolegama, svi upitani koji su govorili za platformu Analiziraj su jednoglasni: na institucijama koje adekvatno ne procesuiraju napade, ali i političarima, vladajućim strankama i javnim osobama koje javno etiketiraju medije i njihove uposlenike.

„U prvom redu krive su političke kvazielite, koje decenijama rade na unormaljivanju nenormalne agresije“, konstatira novinar i komentator Dragan Bursać. Prema njegovim riječima, poratna društva na Balkanu su „isfrustrirana, neurotična, megapatrijarhalna i zaostala, a fizička sila se (još uvijek) smatra korektivom i legitimnim stavom“.

„Sa druge, tamne, još tamnije strane žive novinari, bića koja su na socijalnoj ljestvici smještena negdje između socijalnog slučaja i prosvjetnog radnika – dakle, na dnu. Kad tako postavite stvari, zapravo čudi što napada nema više. A bojim se da će ih biti. Na žalost“, sumorno prognozira Bursać.

Na loš položaj u kojem se nalaze kolege ukazuje i novinar Eldin Hadžović, pa u tome i vidi moguće razloge neprijavljivanja prijetnji i pritisaka. Primjećuje kako su novinari „često u nezavidnoj ekonomskoj situaciji i boje se konfrontacije i gubitka posla“.

„Vjerujem da postoje i oni koji su se, naprosto, umorili od vrtnje u začaranom krugu između pritisaka i borbe za goli opstanak“, konstatira Hadžović. Upozorava i kako su, u tom smislu, u najgorem položaju novinari iz manjih sredina.

„Nikada se nije radilo u težim uslovima“, dodaje Zinaida Đelilović, novinarka Žurnala. Objašnjava i kako veliki broj kolega radi za ispodprosječne plaće, uz dodatak da nemaju ni riješene radno-pravne statuse.

Bojkot nekorektnih političara

Uz podsjećanje da je neophodna veća solidarnost među novinarima, Đelilović smatra i kako je nužno da „udruženo bojkotuju one političare koji prema njima nemaju fer i korektan odnos“.

„Mi hranimo tu zvijer. Umjesto da ne dajemo medijski prostor ljudima koji nisu korektni prema nama i našim kolegama, kao da se utrkujemo ko će prije da objavi njihovu izjavu“, dodaje Stokić.

U tom kontekstu navodi primjer u kojem je nedavno predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik javno vrijeđao i etiketirao novinarku i analitičarku Tanju Topić, nazivajući je „agenticom obavještajne službe“ i „dokazanim kvislingom“.

„Mediji su to prenosili kao vrlo legitiman tekst. Ako već hoćeš da preneseš te izjave, barem ih stavi u takav kontekst da ih osudiš i upozoriš javnost da takvo ponašanje nije u redu“, ukazuje Stokić.

Kad je Dodik u pitanju, Hadžović ga spominje u sličnom kontekstu primijetivši da je Tanji Topić „praktično crtao metu na čelo“. Ukazuje i na neophodnost promjene zakona, ali i izražava skepsu da će se takvo nešto uskoro dogoditi.

„Ne samo da ne postoji politička volja da se problemi riješe, već političari svojim djelovanjem aktivno doprinose toj atmosferi nekažnjivosti. Potpuno je nezamislivo da će, recimo, SNSD podržati pooštravanje postojećih zakonskih rješenja, kad je Dodik notorni povratnik u nasrtajima na novinare […] Što je još gore, u tome nije usamljen, već se takvi primjeri mogu naći i kod njegovih kolega iz drugih stranaka“, konstatira Hadžović.

Podsjeća i na svoj primjer, kada je bio izložen uvredama i prijetnjama zbog teksta u kojem problematizira odgovornost za uništenje sarajevske Vijećnice, te upućuje kritiku gradonačelnici Benjamini Karić jer „nikada nije osudila prijetnje koje je dobio“. Smatra da time „ona takve prijetnje podržava“, te ocjenjuje da se u tom smislu „ne razlikuje od spomenutog šefa SNSD-a“.

„Naprosto, radi se o dobro ukorijenjenoj svijesti među političarima o svemoći i nedodirljivosti, te o svjesnom podilaženju patriotski nastrojenim glasačima u dijelovima javnosti kojima se spomenuti akteri obraćaju“, ukazuje Hadžović.

Jesu li odgovorni i sami novinari?

Odgovornima u svemu rečenom Muhamed Kovačević, novinar i kolumnista portala Impuls i Preokret, smatra i same kolege, odnosno udruženja novinara. Obrazlažući svoju tvrdnju navodi kako „prvenstveno misli da novinari u kolumnama i komentarima često podstiču javnost na shvatanje da je napad na novinare dozvoljen“.

„Ta stvar je usko vezana i sa pojavom ‘novinara’, koji svoje ‘usluge’ grade na neprofesionalnim i neetičkim tekstovima, koji su željni senzacionalizma i bez socijalne osjetljivosti, čime stvaraju sliku o ‘svim novinarima’ čiji je jedini zadatak da prave negativnu društvenu atmosferu“, napominje Kovačević.

Kad je riječ o novinarskim udruženjima, smatra da smo „svjedoci [njihovog] vrlo nespretnog djelovanja“ jer se „bave seminarima na kojima novinare uče da prepoznaju govor mržnje, a ne bave se propagandom i seminarima gdje bi uz pomoć NVO sektora, objasnili javnom mnijenju šta je stvarna uloga novinara u društvenim procesima, odnosno gdje bi kreirali  pozitivan pristup u javnosti naspram novinarskog poziva“.

„Prvenstveno i jedino je odgovornost na nama novinarima, koji u ovom tranzicijskom društvu svojim časnim i nadasve profesionalnim radom, zasnovanim na novinarskim kodeksima, moramo i trebamo biti lični primjer zaštite sopstvenog i kolegijalnog digniteta“, poručuje Kovačević.

Sve više tužbi za klevetu

Na problem političkih pritisaka koji su nedavno pokrenuti iz Stranke demokratske akcije (SDA) prema Senadu Hadžifejzoviću, ali i govor mržnje, uvrede, psovke i prijetnje koje su uslijedile na društvenim mrežama i iza kojih je stajalo stranačko članstvo i simpatizeri upozorili su nedavno i BH novinari. Ukazalo se tada da su se na udaru našli i novinari i mediji koji su u posljednjih godinu dana razotkrili brojne afere u javnim nabavkama, zdravstvenom sistemu, lažnim diplomama, stranačkim zapošljavanjima…

Za sve koji se nađu suočeni s prijetnjama ili napadima uspostavljena je Linija za pomoć novinarima, ali i besplatna pravna pomoć. Ohrabruju sve novinarke i novinare da prijave svaku prijetnju i/ili kršenje prava iz domena medija jer se nikada ne zna kako će napadač reagirati, pa svaku prijetnju treba shvatiti ozbiljno.

„Samo praksom prijave svakog napada ili ugrožavanja sigurnosti novinara/ke i drugog medijskog djelatnika/ce, možemo pozvati nadležne instance da poduzmu radnje istrage i sankcionisanja istog. Procesuiranje i sankcionisanje napadača je jedina praksa prevencije ponavljanja i kršenja prava i medijskih sloboda“, kaže Vildana Džekman, pravnica u Liniji za pomoć novinarima.

Ukazujući na važnost izmjena kaznenog zakonodavstva, podsjeća kako su BH novinari još prije dvije godine uputili prijedloge izmjena i dopuna državnog i entitetskih kaznenih zakona. Napominje kako je tim promjenama „potrebno eksplicitno normirati da se novinarska profesija posebno zaštiti i u situacijama krivičnih djela počinjenih prema novinaru/ki i medijskom radniku/ci sprovodi gonjenje napadača po službenoj dužnosti“. U tom smislu, nastavlja, činjenica je i da „bh. krivično zakonodavstvo ne normira novinarsku profesiju kao profesiju koju treba štititi, dok su neke druge zaštićene i prepoznate“.

„Do danas prijedlozi navedenih zakona nisu razmatrani, što je kočnica ka efikasnoj i potpunoj zaštiti novinarske profesije i zaštite novinara/ki u situacijama napada pri obavljanju profesionalnih zadataka“, upozorava Džekman.

Nisu samo prijetnje i napadi problem bosanskohercegovačkih novinara, nego i porast broja slučajeva tužbi za klevetu koju podižu javni dužnosnici protiv njih. U posljednjih pet godina evidentirano je najmanje 125 takvih tužbi.

„’Metu na čelo’ medijskim profesionalcima/kama svi pomalo crtaju. Meta je stalna i česta, a prvi na liniji za informiranje građana/ki bili su upravo ti isti novinari/ke koje bi građanstvo ‘tuklo – i to opravdano’. Ugasite sve društvene mreže na jedan dan – i šta bi se desilo? Pokušajte samo jedan dan doći do informacije sami bez ijednog medijskog kanala – da li mislite da bi vam to išlo lako? Svi moramo preuzeti svoj dio odgovornosti i obavljati svoj posao profesionalno. Novinarska profesija je slobodna i ta sloboda ne smije biti pod pritiscima za neovisno i profesionalno informisanje građanstva“, zaključuje Džekman.

OSCE: Stojimo rame uz rame s novinarima

„Pravni okvir je adekvatan u smislu da novinari mogu biti zaštićeni putem provedbe mnoštva različitih zakona, uključujući kaznene, parnične i zakone o javnom redu i miru. Najveći izazov leži u pravovremenoj i ispravnoj provedbi tih zakona od strane tijela vlasti“, smatra Kathleen Kavalec, šefica Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini.

Prema njenim riječima, „svaki napad na novinare predstavlja napad na slobodu medija, slobodu izražavanja i na pravo javnosti da zna i bude informirana“. Zbog toga važnim smatra da žrtve prijave sve napade, prijetnje, uznemiravanje te da nadležne vlasti takve incidente shvate ozbiljno i brzo djeluju.

Uz poruku da Misija OSCE-a „stoji rame uz rame s novinarima i medijskim djelatnicima iz cijele države“, upozorava da „svaki incident koji uključuje novinare mora biti smatran ozbiljnom prijetnjom slobodi medija i ozbiljnom prijetnjom demokraciji“.

„Vlasti su dužne osigurati da novinari rade u sigurnom okruženju i dovesti počinitelje kaznenih djela protiv njih pred lice pravde. Novinari će biti ohrabreni da prijave takve incidente kada se uvjere da je određeni broj tih slučajeva riješen i da su počinitelji pravovremeno sankcionirani“, napominje Kavalec.

U suprotnom, nastavlja, „neadekvatne sankcije predstavljaju nedovoljno sredstvo odvraćanja za one koji krše prava i slobode novinara“.

„Iako je teško generalizirati, to ipak govori da u nekim slučajevima institucije eventualno čine propuste u zaštiti javnog prostora u kome novinari djeluju. Uistinu, mnogi novinari s kojima smo razgovarali su rekli da su izgubili povjerenje u policiju i pravosuđe“, konstatira Kavalec.

Kad su u pitanju prijetnje koje novinari najčešće dobiju putem društvenih mreža, ocjenjuje da u takvim slučajevima „nije uvijek jasno da li te poruke imaju za cilj poticanje na nasilje ili predstavljaju jasnu prijetnju“. Izdvaja slučajeve u kojima je „jezik eksplicitan“, a određena osoba „jasna meta određene poruke“.

„S obzirom na tu nejasnoću, prijetnje upućene putem interneta često dovode do toga da se novinari plaše za svoje i živote članova obitelji. Namjera takvih prijetnji je jasna: natjerati ih da još jednom razmisle o tome na kojim će temama raditi, a ponekad i o izboru vlastite profesije“, smatra Kavalec.

Na kraju, odgovornom smatra državu, za koju kaže da „mora garantirati potpunu slobodu i sigurnost novinara, ali i biti prva koja će osuditi napade na njih ili na slobodu izražavanja“.

„Ako se nadležne vlasti ne pozabave napadima na odgovarajući način, ako ih visokopozicionirani javni dužnosnici ne osude te ako oni koji napadaju novinare budu ohrabreni i podržani od političara i javnosti, doći će do normalizacije nasilja, pa ni najbolji zakoni neće pomoći u prevazilaženju tog problema“, upozorava Kavalec.

Uputila je i apel svim političkim predstavnicima, ali i građanima Bosne i Hercegovine da pokažu poštovanje prema novinarima i prema njihovim naporima da informiraju pravovremeno i profesionalno o svim pitanjima od javnog interesa.

About The Author