Šta će meni on govoriti? Misli ako je završio fakultet da je popio svu pamet svijeta. Imam ja, brate, internet, Google sve zna. Lijepo upišem i sam vidim sve što me zanima, a ne da mi ovaj tu nešto pametuje i pravi se važan. Evo sam ti jučer tako i bez doktora shvatio da imam anginu. Ukucao u internet simptome i evo ga, to je to. Onda sam se sjetio da je baba, srećom, bila bolesna prije pola godine, godinu i pila neki rozi sirup pa sam našao kod nje još pola boce. Taman dovoljno. Ništa ti ona ne baca, zna da bi moglo zatrebati. Moj prika, nisam lud da gubim vrijeme kod doktora i još pokupim neku boleštinu. Šta će mi to kad sam se na svoje oči uvjerio kako je lijek dobar, baba je nakon dva dana bila k’o nova pa neće ni meni naškoditi.
Nekad smo držali do stručnosti. O cijepljenju nisu odlučivali roditelji, vakseri ni antivakseri, influenseri niti ispolitizirani stožeri, nego stručnjaci epidemiolozi, a mi smo poslušno i bez puno pitanja zavrtali rukav. Školsko gradivo nisu odobravale niti zabranjivale raznorazne udruge poput Hrasta, Grozda, Hoda za život i sličnih, nego obrazovni stručnjaci, a način podučavanja i kriterije ocjenjivanja, umjesto današnjih učenika i njihovih roditelja, zvuči nevjerojatno, ali utvrđivali su sami profesori. Kad bismo dobili jedinicu, pokunjili bismo glavu znajući da nas čeka kazna i naporan rad. Ni nama, a još manje našim roditeljima, na kraj pameti nije bilo pisati prijave prosvjetnoj inspekciji. Prihvaćali smo da iz stručnosti proizlaze određene kompetencije. Zato smo ju smatrali važnom pa se nismo miješali u ono o čemu nismo mogli imati relevantan sud.
Stručnost kao jamstvo
Stručnost je bila i jamstvo istinitosti iznesenih podataka, a to je stvaralo osjećaj sigurnosti. Znali smo da se možemo pouzdati u ono što je na televiziji, radiju, u novinama ili bilo gdje drugdje izgovorio ili napisao stručnjak. A takvima smo smatrali samo one koji su kvalitetnim obrazovanjem, višegodišnjim iskustvom i priznatim znanstvenim ugledom ulijevali povjerenje. Kad bi, primjerice, akademik prof. emer. dr. sc. Viktor Žmegač, književni teoretičar, povjesničar, germanist, kroatist i muzikolog, govorio ili pisao o bilo kojem od područja svog znanstvenog interesa, poput povijesti njemačke kulture, onda bismo mi, laici, znali da je to tako. Nije bilo potrebe da provjeravamo, niti smo za provjeravanje bili dovoljno educirani. Ta je vrsta i razina stručnosti stvarala u nama osjećaj zahvalnosti na prilici da saznamo ono što nas zanima bez da se sami, s krajnje neizvjesnim ishodom, probijamo kroz prašumu podataka. Osim, naime, što su podaci često vrlo upitne pouzdanosti, a naše znanje skromno u tolikoj mjeri da nije sasvim sigurno bismo li bili u stanju ispravno ih profiltrirati, dodatni je problem što ih, vjerojatno, uopće nismo u stanju adekvatno shvatiti. Zato smo se smatrali sretnima ukoliko smo imali po jednog, dvoje dokazanih stručnjaka za svako područje svog interesa. Matematiku i japanologiju učili smo od akademika dr. sc. Vladimira Devidea, smisao filozofije nam je razotkrio akademik prof. emer. dr. sc. Branko Despot, drevne staroslavenske običaje akademik dr. sc. Radoslav Katičić, buddhizam dr. sc. Čedomil Veljačić… I svijet je bio sigurno mjesto za ugodan život.
Sažetak kao temeljna forma
Ali više nije. Promijenili smo se. Nesposobni razlikovati informaciju od znanja, stekli smo potpuno pogrešan dojam kako nam je znanje na dohvat ruke. Dovoljno je kliknuti mišem i podaci se sami i odmah pojavljuju pred nama. Više ne treba obilaziti biblioteke, tražiti knjige, naručivati ih, čitati. Sve je postalo dostupno u sažetoj formi. Klasici svjetske književnosti ostaju nepročitani jer imamo sažetke sadržaja i ekranizacije književnih djela. Sažetak je postao temeljna forma razumijevanja svijeta 21. stoljeća. Jezik nam je sažet, reduciran na nekoliko učestalo korištenih pojmova, osjećaji uniformirani općim očekivanjima, estetika ukalupljena trendovima i modnom propagandom, a takva nam je i svakodnevica, sažeta u raspored obaveza. Živimo sažetak cjelokupne povijesti čovječanstva konzumirajući ga na otužno površnoj razini. I upravo je to jedna od najpogubnijih posljedica interneta, privid dostupnosti znanja. Posljedica tog privida je prezir prema akademskom obrazovanju i potpuni gubitak osjećaja za važnost stručnosti i ljepotu erudicije.
Nedavno se, tako, na društvenim mrežama vodila žestoka i nimalo znanstvena rasprava o broju žrtava i samoj naravi hrvatskog nacističkog logora smrti Jasenovac potaknuta emitiranjem recentnog srpskog filmskog ostvarenja “Dara iz Jasenovca”. Komentatori iz Srbije su navodili kako je nastradalo od 700 hiljada do čak milijun Srba pokušavajući tom strašnom tragedijom opravdati vlastite vojne aktivnosti tijekom rata devedesetih. Ovaj podatak, o više od 700 hiljada ubijenih, popularizirao je bivši predsjednik Srbije Tomislav Nikolić na komemoraciji žrtvama 2016. godine. Godinu dana kasnije Milorad Dodik izjavljuje kako je u Jasenovcu ubijeno 500 hiljada Srba te nadodaje kako je, upravo zbog tog zločina, stvorena Republika Srpska. Istu je tezu ponovio i u augustu 2018. godine. S druge, hrvatske strane, jednako proizvoljno nabacivanje brojevima kojima se nastojala umanjiti genocidna namjera ovog sabirnog logora i prikazati ga gotovo kao sportsko-rekreacijski centar. Tako je cijela vojska komentatora pokušavala zaliječiti vlastite traume ostrašćenim pretjerivanjem bez ikakve želje za argumentiranom raspravom.
Ali broj poginulih u Jasenovcu nije tajna, dobro je istražen i utvrđen od strane relevantnih i uglednih povjesničara poput dr. sc. Ive Goldsteina i dr. sc. Tvrtka Jakovine koji su ujedno i vrlo dosljedni borci protiv revizionizma i ustašizacije. Riječ je o otprilike 85 do 90 hiljada ljudi što je, samo po sebi, toliko tragično da nas na istinu obvezuje osjećaj sućuti i poštovanja prema svakom ubijenom zatvoreniku jednog od najokrutnijih logora smrti uopće.
Međutim, oni kojima su pretjerani brojevi potrebni da bi njima opravdali vlastite mitove, sud stručnjaka ne prihvaćaju meritornim. Čini im se da imaju pravo na vlastiti sud, iako ne raspolažu sposobnostima niti znanjima koja bi im dala za pravo tako misliti. Da bi zvučali vjerodostojnije, pozivat će se na potpuno nevjerodostojne izjave političara i njihovih poslušnika među “novinarima” i “znanstvenicima” izgovorene isključivo radi ostvarivanja političkih ili osobnih interesa.
Majstori tarota
U kojoj mjeri manjak povjerenja u autoritet može biti poguban svjedoče i ljudi koji na temelju opažanja simptoma, sami sebi postavljaju dijagnoze pa se liječe tabletama sumnjivog porijekla i učinkovitosti, naručenima preko interneta. Slušaju savjete majstora tarota i kristala, čitača sudbine i ostalih prevaranata zanemarujući preporuke liječnika. U zlatno doba laika umjesto fizičara, fizikalne zakonitosti tumače “teoretičari” zavjera, psihologiju self-help priručnici, a strategije svjetskih velesila fejsbučki komentatori opće prakse.
U sve manje optimističnom očekivanju renesanse stručnosti i erudicije, preostaje nam pokušati prepoznati valjane informacije od onih koje samo ostavljaju takav dojam. Lakše je ukoliko već nešto znamo o temi koju istražujemo. Ukoliko ne znamo baš ništa, trebali bismo se osloniti na provjerene izvore. Donekle nam od pomoći može biti i forma, način na koji je tekst uobličen. Pa premda ima laika koji su u stanju oponašati znanstveni stil, razotkrit ćemo ih po tome što se pozivaju na upitne i neprovjerljive izvore pri pokušaju dokazivanja i osnaživanja vlastitih teza, po manjkavosti u argumentaciji ili njenom potpunom izostanku.
