Sredina je juna, skoro će i zvanični početak ljeta, a glavne vijesti u državi su one o ublažavanjima mjera pri prelascima granica, sve izglednijim ljetovanjima na Bosancima i Hercegovcima omiljenim turističkim destinacijama, kolektivnim događajima poput partyja, i otvorenim kafanama i restoranima.

A nismo još ni blizu kraja pandemije. Daleko od toga. I dok svi virolozi i infektolozi upozoravaju da covid-19 nije nestao, te da će se na velika vrata vratiti već na jesen, građani i građanke BiH pritom imaju ogroman problem pred kojim najčešće zatvaraju oči: vlast, tj. vlasti raznih nivoa koje već više od pola godine nisu u stanju pribaviti niti jednu od sada širokodostupnih vakcina u iole konkretnijoj količini.

Jasan pokazatelj potpunog poraza i disfunkcionalnosti bosanskohercegovačkih političara na svim nivoima vlasti u odgovoru na pandemiju upravo je vidljiv u broju građana vakcinisanih u BiH – i dalo bi se reći, još ozbiljniji indikator nemara s obzirom da je Bosna bila u vrhu liste zemalja najgore pogođenih smrtnim ishodima oboljelih od covida prije samo par mjeseci.

Vakcinacija kao jedini način stvaranja imuniteta (osim opcije da preležite i pritom nekako preživite covid, što također ostavlja ozbiljne posljedice po dugoročno zdravlje) garantovala bi, između ostalog, i manji broj teško oboljelih i hospitalizovanih. U državi u kojoj je kompletan zdravstveni sistem godinama pred kolapsom, sa osobljem premorenim od višemjesečne borbe sa pandemijom, te gdje su bolnice više podsjećale na prvu liniju fronta na zimu i proljeće, bilo bi fer očekivati da makar nabavka vakcina bude prioritet. Međutim, ne.

Minimalni imunitet

Po podacima sajta Our World in Data univerziteta Oxford od 14. juna, u BiH je bar jednu dozu vakcine primilo 7,7 posto stanovništva. Jedna doza pritom ne garantuje ništa više od polovičnog imuniteta. Domaći i regionalni mediji izvještavaju o još manjim ciframa, pa je beogradski Danas devetog juna iznio ukupnu brojku od 237.398 vakcinisanih jednom dozom u BiH, ili tek nešto više od 7 posto. Broj revakcinisanih je minimalan, sa ukupno 52.970 ili 1,61 posto građana i građanki koji bi trebali steći puni imunitet od obje doze vakcine.

I to tačno šest mjeseci od početka vakcinacije u, recimo, susjednoj Srbiji. U martu, kada je Srbija prvi put omogućila bh. građanima i građankama da se vakcinišu, pojedine procjene govorile su o desetinama hiljada naših državljana koji su po vakcinu otišli preko Drine. Tako je Srbija u nekoliko sedmica u martu i aprilu imunizirala gotovo isti broj Bosanaca kao i čitava BiH u pola godine – a sa novim pozivom za bosanske državljane za vakcinaciju u junu, taj broj je već sad izgledno veći.

Srbija je u međuvremenu podržala i vakcinaciju kolektiva i osoba koje se bave rizičnim zanimanjima iz BiH, pa su se u Beogradu i Srbiji tako vakcinisali ili će se vakcinisati i novinari, zdravstveni radnici, ali i kompletan Ustavni sud BiH.

Očitom disfunkcionalnošću vlasti u BiH u kriznim situacijama najviše je profitirao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. “Potpuno slobodno, ne plaćaju ništa. Mogu u Beogradu, mogu u Novom Sadu, mogu u Kragujevcu, mogu u Nišu… Gde god hoće. U svakom mestu će svi građani Bosne i Hercegovine moći potpuno besplatno da se vakcinišu i dobiju uverenje o vakcinaciji, dakle kao i građani Srbije”, smireno je poentirao Vučić drugog juna pri ponovljenom pozivu za dolazak bh. državljana na vakcinaciju u Srbiju.

Nije Vučić poene u namjeri da se postavi kao regionalni politički lider – skoro, reklo bi se, novi Tito, bar ako se oslonimo na njegovu izjavu da su balkanski narodi najjači kada se udruže – dobio samo na konto BiH. I pri donacijama vakcina Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, Vučić je diplomatski odvaganim rječnikom i tonom odnio pobjede ne protiv covida, koliko za sebe i svoju politiku.

Koju god vakcinu hoćete

Ovako je govorio Vučić: „Koju god vakcinu građani BiH budu želeli, mi ćemo je dostaviti”, rekao je drugog marta u Sarajevu, dodavši u intervjuu za Face TV da misli „da je poraz svih nas jer se mi nismo udružili i mi nismo znali zajednički da delujemo… [hteli smo] da odemo na neka druga mesta.“

Na graničnom prelazu Tabanovce, između Srbije i Makedonije, izjavio je: „Ovo je poklon koji biste i vi nama dali, jer ako komšija nije zadovoljan, ne možete ni vi biti zadovoljni.”

O donaciji Crnoj Gori: „To su naša braća i prijatelji, i naša je obaveza da delimo dobro i zlo sa njima. Ako možemo da pomognemo, pomoći ćemo, siguran sam da bi i oni nama pomogli.“

Mirotvorac i spasitelj, a prije svega dobar komšija, novi je imidž Aleksandra Vučića, koji u međuvremenu i dalje poklanja vakcine regiji. Samo u proteklim danima, Makedoniji je najavljen poklon od osam hiljada Pfizerovih vakcina, dok je Tuzlanskom kantonu donirao pet hiljada doza vakcine AstraZeneca.

Ipak, rani uspjeh intenzivne nabavke miliona doza od svih dostupnih proizvođača i sistematskog pristupa vakcinaciji stanovništva, zbog kojeg je Srbija jedno vrijeme kotirala među top tri zemlje na svijetu sa najvećim brojem vakcinisanih, sada se već osipa, i srbijanski državni vrh je u situaciji da otvoreno moli građane da se vakcinišu i nudi im novčanu naknadu ne bi li se došlo do kolektivnog imuniteta prije jeseni.

Vučića to, međutim, ne sprječava u namjeri da kroz vakcina-diplomatiju sebe prezentuje kao najuspješnijeg lidera i najvećeg demokratu u regiji, pritom elegantno skrećući pažnju na razoran uticaj svoje etnonacionalne politike na BiH, a u sve većoj mjeri i Crnu Goru.

Za BiH, džaba je bio blam i crvenjenje u licu pojedinih domaćih političara pred Vučićem na sarajevskom aerodromu u martu, kao što je i sramota vakcinisanja najviše sudske instance u drugoj državi brzo zaboravljena.

U Bosnu i dalje dolaze samo vakcine donirane putem mehanizama poput Covaxa i EU4Health ili pojedinačnih zemalja poput Srbije, Slovenije ili Turske, te mali broj vakcina Sputnik V – nekoliko desetina hiljada – koje je Institut za javno zdravstvo Republike Srpske nabavio putem dobavljača. Ni to ne prolazi bez problema.

Uz svu hvalu o 400 hiljada doza i okvirnom sporazumu o ukupno 1.200.000 naručenih komada Sputnika V, nabavka RS-a se pokazala upitnom kada su građani u Banjaluci vraćeni sa Velesajma jer kontingent druge doze ruske vakcine nije stigao na vrijeme.

Iako su tačne tvrdnje epidemiologa da odlaganje revakcinacije nije štetno po imunitet, te da postoje studije koje pokazuju da veći razmak između dvije vakcine može čak i pozitivno uticati na broj stečenih antitijela, problem je u nedostatku elementarne odgovornosti prema građanima. U međuvremenu, mjere zaštite od covida sve više popuštaju.

Vlast, građani i zdravlje

U vakcinaciju se nije smjelo krenuti ukoliko se nije znalo da će obje doze biti dostupne i dostavljene na vrijeme sa stopostotnom sigurnošću. Odnos prema zdravlju građana i javnom zdravstvu generalno objašnjenjima poput ovog da nesigurnost nabavki i neodgovornost institucija građanima neće ići na štetu, svodi ono što bi u pandemiji morao biti osnovni prioritet u odnosu na ono što smo dobili – a što više liči na nipodaštavanje.

Federalna vlada na čelu sa Fadilom Novalićem uradila je još manje od one u RS-u. Izjave od januara do danas više liče na spisak jeftinih izgovora negoli na iole ozbiljan i konkretan pristup nabavci vakcina. Još 21. januara, odgovorni su tvrdili da je entitetska vlada „spremna da plati bilo koju vakcinu“. U narednim mjesecima, ingerencije i odgovornost za nabavku prebacivale su se sa entiteta na kantone i nazad. Sredinom marta, dok se u susjednoj Srbiji već dobrano išlo na vakcinaciju, vakcine su trebale stići „do petka, najkasnije do ponedjeljka“.

A onda je premijer Novalić 18. istog mjeseca izjavio: „da smo htjeli glumiti državu, mi bismo vakcine nabavili u decembru”. Izjava, koja je u istoj mjeri užasavajuća koliko bezobrazna – jer implicira da države nema do te mjere da se više ni ne pretvaramo da postoji – isprovocirala je proteste u Sarajevu. Poziv Novalića nakon ove problematične izjave „svima da daju ideje kako doći do vakcine“ dodatno je raspucao doduše samo rijetke.

Pogubno a pritom očito mazanje očiju javnosti, u tom trenutku već mjesecima, na kraju se nije manifestovalo u ozbiljnijoj pobuni građana, ako zanemarimo nekoliko hiljada ljudi na ulicama u više navrata, pa je Fadil Novalić ostao na funkciji bez posljedica.

Na ovome Novalić – ali i drugi bh. vlastodršci – trebaju da zahvale vakcinaciji u Srbiji, koliko god to stvaralo knedlu u grlu. Baš kao i sa masovnim egzilom bh. građana u većinom evropske zemlje u protekloj deceniji, i u ovom slučaju se pokazalo da građani neće pokušati protestima doći do promjena ukoliko postoji alternativa negdje drugo.

Fadil, kunići i odgovornost

Da Novalić ništa nije naučio pokazalo se i četvrtog juna, kada je usred vijesti o izlasku Izraela iz lockdowna zbog izuzetno uspješne kampanje vakcinacije istupio sa novom bombastičnom tvrdnjom. “Nismo potrčali za vakcinacijom da ne bismo bili pokusni kunići kao Srbija i Izrael” ilustruje sve, samo ne odgovoran pristup.

Osim što ukazuje na nemar koji graniči sa priznanjem krivične odgovornosti za ugrožavanje zdravlja građana, pominjanje pokusnih kunića u državi gdje postoji nemala skepsa prema vakcinisanju samo je stvorilo dalji strah i paranoju. Sasvim suprotno Novalićevom zadatku da, radi zdravlja svih, vakcinaciju promoviše kako zna i umije.

Usred novog talasa vakcinisanja građana BiH u Srbiji, kompilacija Novalićevih izjava postala je meme na društvenim mrežama i povod za izražavanje bijesa i nemoći naših građana željnih imunizacije, a suočenih sa izborom čekanja Godota ili nekoliko sati vožnje uz prelazak granice kao rješenja njihovog problema. Najnovije izjave o potpisanom ugovoru federalne vlade o isporuci pola miliona doza vakcine Sinopharm iz Kine rijetko ko uzima zaozbiljno.

Kad smo već kod krivične odgovornosti: protiv Novalića, ali i ministra zdravstva FBiH Vjekoslava Mandića, te predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Zorana Tegeltije i ministrice civilnih poslova Ankice Gudeljević trenutno se vodi istraga u Tužilaštvu BiH na osnovu krivične prijave doktora Bakira Nakaša, a u ime građana.

Zloupotreba službene dužnosti koja „ima za posljedicu nekontrolisano širenje zarazne bolesti, smrt većeg broja ljudi i uskraćivanje prava na zdravstvenu zaštitu“, kako piše u prijavi, pritom nije mala optužba i mogla bi pokazati da Novalić nije osnovni krivac, već samo najglasniji u beskompromisnom nalaženju razloga i opravdanja vlastite nesposobnosti.

Ono na šta ukazuje ova tužba jest i da je problem nabavke vakcina u BiH upravo problem različitih nivoa vlasti.

Za ionako malu državu sa jedva tri miliona stanovnika, kontaktiranje proizvođača ili dobavljača za količine od maksimalno par stotina hiljada vakcina – kako su to pojedini kantoni bili primorani da rade – i one nivoe vlasti spremne na ozbiljan pristup sveli su na minimalan prioritet pri sklapanju ugovora. Sama zbunjenost pojedinih proizvođača s kim tačno pregovaraju kada im se istovremeno javila skoro svaka od 14 pojedinačnih vlada također nije bila od pomoći, što se više puta potvrdilo iz različitih izvora.

Umjesto dogovora, konstantan prenos odgovornosti sa državnog na entitetski, a sa entitetskog na kantonalni nivo, u slučaju FBiH doveo nas je do očaja i pozicije zemlje u kojoj građani strahuju od nerada i nekompetentnosti onih koji ih vode. Ovog puta, nije im ugrožena samo egzistencija, već i pravo na zdravlje i život.

U odnosu na ostale zemlje regije, od Bosne po broju vakcinisanih jedino lošije kotira Kosovo. Međutim, ni to neće potrajati: nakon treće promjene vlasti na Kosovu u godini dana, vlada novog premijera Albina Kurtija nabavila je preko 1,2 miliona doza vakcine Pfizer, dok je masovna vakcinacija stanovništva počela i prije najavljenog 15. juna.

U međuvremenu, američki predsjednik Joe Biden je u svom planu da zemljama koje nemaju pristup vakcinama donira pola milijarde doza uključio Kosovo, dok se BiH nije našla na spisku, unatoč ranije zatraženoj pomoći. Kosovo bi po planu vakcinacije trebalo dostići željeni procenat od 60 posto potpuno imuniziranog stanovništva do kraja godine.

Za BiH to znači da je potencijalni kolektivni imunitet praktično nemoguć pojam u 2021., čak ni uz sve naše građane koji se individualno odluče na vakcinisanje drugdje. Rezultat se već nazire: nemoć nošenja sa situacijom pri novom peaku infekcija na jesen, nove restriktivne mjere, i nažalost, novi rekordi broja teško oboljelih i umrlih, ono je što bh. građani mogu da očekuju do kraja godine i početkom iduće. Na godišnje odmore 2022. ići će – ko preživi.