Koncept neutralnosti na mreži u samom je srcu pitanja u vezi s internetom. Takva pitanja imaju mnogo uticaja na ekonomiju i komunikacije, a utječe i na neka temeljna prava.
Pitanje neutralnosti na mreži počelo je dobivati na značaju u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je Comcast, jedan od glavnih pružatelja internetskih usluga, optužen da je kočio internetski promet kako bi spriječio pristup BitTorrentu 2007. godine.
Osim toga, operatori mobilnih mreža kao što su Vodafone, Orange i T-Mobile, postupili su na sličan način, blokirajući Skype iz njihove mreže kako bi ponudili jeftiniju opciju pozivanja svojim pretplatnicima.
Uloga regulatora
Primjenjujući pravila o neutralnosti mreže, regulatorni organi ne bi trebali cenzurirati ili ograničavati bilo koji sadržaj, usluge ili aplikacije već pokušati spriječiti diskriminaciju.
Regulatori su možda saglasni da je konačna svrha regulacije osiguravanje besplatnog interneta i dobrobiti korisnika te pružatelja usluga, ali pitanje je kako postićiti taj cilj. U reguliranju interneta u pitanju su tri načela: sloboda govora, konkurencija i inovacije/ulaganja. Regulatori moraju naći ravnotežu između ta tri načela u namjeri da postignu najbolji rezultat.
U pokušaju da osiguraju neselektivno korištenje interneta, regulatorni organi moraju razmotriti nekoliko ključnih pitanja poput onih da li se potencijalna diskriminacija na internetu narušava slobodu govora, može li konkurencija na tržištu sadržaja uravnotežiti štetu od diskriminacije te da li je moguća inovacija u strogom regulatornom okruženju.
Regulatorni trendovi
Iako je sve više literature o konceptu mrežne neutralnosti, on je relevantan u vrlo malom broju zemalja, uključujući SAD, neke države Evropske unije i neke druge razvijene zemlje.
U zemljama u kojima vlada službena cenzura, neutralnost mreže nije top tema samo zato što korisnici interneta nisu toliko osjetljivi na potencijalu cenzure privatnih firmi, jer se suočavaju s vladinom cenzurom.
Postoje dva trenda u regulaciji mreže. Prvi regulatorni pristup usredotočen je na pružatelje usluga i zabranjuje diskriminaciju. U pitanju je naredba Federalne komisije za komunikacije (FCC) u SAD-u iz 2011. godine koju slijedi i Uredba EU-a.
Drugi se pristup usredotočuje na pretplatnike i koncept neutralnosti vide kao pravo korisnika. FCC je prihvatio taj pristup u svojoj Izjavi o internetskoj politici iz 2005. godine, a Uredba EU-a također ima slične odredbe.
Izjava o internetskim politikama također predstavlja koncept „otvorenog interneta“ kao glavni cilj zaštite prava potrošača.
Postoje tri vrste regulatornih praksi povezanih s neutralnošću na internetu: upravljanje prometom, plaćanje prioriteta i nulti rejting.
Upravljanje prometom definira se kao način na koji se promet prenosi unutar mreža. To može uključivati redovno upravljanje prometom kao i naprednije načine preusmjeravanja prometa kroz mreže. Blokiranje i zaustavljanje su najčešće mjere za to.
Plaćeno određivanje prioriteta je komercijalni aranžman u kojem vlasnik sadržaja ili pružatelj usluga plaća davatelju internetskih usluga zbog osiguranja prednosti njegovog sadržaja ili usluge nad drugima.
Treća vrsta je takozvani „nulti rejting“ poznat još kao “sponzorirano povezivanje ili cjenovna diskriminacija”. U pitanju je komercijalna praksa koju koriste neki davatelji internetskih usluga, posebno mobilni operatori, tako što ne broje količinu podataka pojedinih aplikacija ili usluga.
Mrežna neutralnost privlači veliku pažnju javnosti, što se vidi i po broju komentara dostavljenih tokom javnih debata i količini novinskih članaka te protesta. Istovremeno, regulativa koja se odnosi na neutralnost postigla je neke rezultate.
Fokus se pomaknuo s upravljanja mrežom, što je obično izričito regulirano, do nultog rejtinga gdje namjera zakonodavca obično nije tako jasna, a nedostatak jasnoće u zakonskim odredbama dovodi do problema i u implementaciji.
U zemljama u razvoju u kojima je internetska veza još uvijek vrlo skupa, pitanje nultog rejtinga je još važnije jer nije u pitanju samo konkurencija, već i sloboda govora i informacija ako korisnici mogu pristupiti samo odabranim informacijama, a lažne vijesti mogu se širiti bez mogućnosti kontrole.
S poboljšanjem mreža i povećanjem konkurencije pitanje neutralnosti internata u budućnosti bi moglo biti manje relevantno, posebno u razvijenim zemljama, ali na tržištima u razvoju gdje je povezivanje još uvijek problem i mnogi ljudi ne mogu priuštiti internet, pravila moraju postojati i ona se moraju provoditi.
