Kada želim da razumijem Bošnjake, čitam Stav, heftični list za politiku, dunjaluk i kulturu. Tu vidim kakvi su zvanični stavovi Bošnjaka o dunjaluku, kako trebaju da misle, o čemu trebaju da misle, koga trebaju da slušaju, za koga trebaju da navijaju, koga treba da se plaše, koga trebaju da čitaju, šta da gledaju, koga trebaju da vole, a koga ne,  ko je četnik, a ko ustaša, šta je halal, a šta haram te hefte, i da uvijek moraju da glasaju za SDA.

Elem, neki dan naletih na uputstvo kako se odnositi prema trenutnom ministru Edinu Forti.

Članak se zove „Forto nije bogumil: Kratka objava državnog ministra koja mnogo toga govori“ i povod je neki Fortov tvit o kraju rata, a u njemu fino piše:

„Prvo, svi znamo da je rat završio potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma 21. novembra 1995. Naizgled nebitna razlika, nije mnogo ofulio. Mjesec gore-dolje, šta ima veze? Naravno da ima, naročito za one koji su poginuli u sljedeća dva ratna mjeseca.

Ali, treba to doživjeti kao omašku, onu frojdovsku, gdje podsvijest progovori. Forto se, naime, u septembru 1995. godine preselio u Sjedinjene Američke Države, čime je rat za njega zaista završio. Briga Fortu za još dva krvava bosanska mjeseca. Uostalom, on je računao da se više neće vraćati, “zbogom žohari”, što bi rekao jedan anamo onaj iz istog fgr-brloga iz kojeg su izletjela barem dva predsjednika Naše stranke – Forto i Kojović.”

Kao što vidimo, Forti se zamjera sarajevsko dezerterstvo, a zašto ne reći i izdaja.

Istovremeno, taj isti Stav je sve najljepše pisao i piše o nedavno preminulom piscu Dževadu Karahasanu a da im pritom ne smeta, ili možda ne znaju, da je njihov omiljeni pisac napustio Bosnu i Hercegovinu još 1993. godine.

Možda je Forto napravio “frojdovsku omašku”, kao što oni tvrde, u tom svom tvitu o “kraju rata”, ali kod Stava nema omaški, oni sve što rade, rade planski i promišljeno.

Ima tu posla za psihoanalizu, jer problem sa Stavom je mnogo ozbiljniji.

Karahasan je kada je napustio Bosnu imao 40 godina, a Forto 23, i na tebi je, čitaoče, da procijeniš kome je taj postupak bio primjereniji.

Odmah da se razumijemo, ovdje nije riječ ni o Forti ni o Karahasanu, već o jednom vrlo “fleksibilnom” Stavu, gdje nekome zamjerate što je otišao iz rata samo zato što vam se ne sviđa politička ideologija koju zastupa, dok drugome, koji je učinio mnogo ranije, to svjesno prešućujete.

Karahasanu su halalili, Forti će halaliti kad prestane da se bavi politikom.

Na kraju krajeva, ima li uopšte više smisla 28 godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini zamjerati bilo kome što je otišao iz grada koji je četiri godine svakodnevno terorisan od strane Vojske Republike Srpske?

Koliko je njih željelo da ode, ali nisu mogli?

Ako mislite da ima smisla, kao što misli Stav, onda nemojte da to bude samo Forto, mnogi su iz Sarajeva otišli, prije njega, recimo, Saša Lošić iz Plavog orkestra, Đuro, Žera i mnogi drugi…

Naravno, oni nisu političari i stranci SDA od njih ne prijeti politička opasnost, takav je trenutno Stav stava, ali, ko zna…