Najpogubnija posljedica predsjedničkog mandata Kolinde Grabar Kitarović je u tome što je omogućila Zorana Milanovića. Na ovu, po Hrvatsku, a zatim i po susjedne zemlje vrlo nepovoljnu, a dalekosežnu posljedicu utjecalo je najmanje dvoje. Grabar Kitarović, doduše, nije jedina predsjednica koja je neprimjerenim populizmom obezvrijedila svoju funkciju, na globalnoj razini to je učinio Donald Trump, a u neposrednom susjedstvu prvak dramskog pozorišta Aleksandar Vučić. Pa ipak, njeno je predsjednikovanje promijenilo opću društvenu percepciju opasno pomaknuvši prag tolerancije “novog normalnog” u pogledu stavova, postupaka i dostojanstva predsjednika. S druge strane, ogorčenje i sram pristojnih građana pred predsjedničinim ispadima i emotivnim eskapadama dosegli su takvu razinu da se u jednom trenutku sve činio boljim od novog petogodišnjeg mandata Grabar Kitarović. Tako su na predsjedničke izbore 2020. izašli i oni najpasivniji, koji su dotada apstinirali od biračkog prava sumnjajući u kapacitet bilo kakve realne političke promjene.

Ništa nije naučio

Pa iako je dio građana istinski podupirao Zorana Milanovića smatrajući ga kvalitetnim kandidatom, koji je svojim predizbornim nastupima (kao i vrlo dobrim inauguracijskim govorom) ostavio dojam da je u političkom, pa i ljudskom smislu sazrio, naučivši ponešto iz grešaka svog premijerskog staža, značajan broj birača dao mu je povjerenje birajući tek “manje zlo”. Svima se, međutim, činilo da bi mogao biti uljuđen ili bar uljuđeniji od dotadašnje predsjednice, a za takvim je društvo ili bar dio društva očajnički, vapio vjerujući da gore ne može. Pokazalo se, nažalost, da nikad nije toliko loše da ne bi moglo biti i gore. Umjesto civiliziranog, pristojnog i razumnog predsjednika, koji u okviru svojih skromnih ovlasti radi na pozitivnoj promociji hrvatske države i jačanju krhkih i nikad do kraja oporavljenih odnosa sa susjednim državama, doživjeli smo šok i nevjericu. Da nešto nije kako treba, dalo se naslutiti kad je u junu 2020. za Bosnu i Hercegovinu rekao kako je “država triju entiteta”. Tada smo još dobronamjerno vjerovali da mu se omaknuo lapsus. Pokazalo se, nažalost, da nije.

Onda se zaredao nepregledan niz infantilnih konflikata s premijerom pri čemu su obojica pokazali da nisu dostojni svojih reprezentativnih funkcija. Zaboravili su kako su ih građani zaposlili i kako ih vrlo izdašno plaćaju da riješe nagomilane egzistencijalne probleme i ozbiljno vode državu, a ne da se poput kakvih razmaženih dječačića nadmeću tko će smisliti duhovitiju uvredu. Pa opet smo više krivili sebe nego njih jer djeca ne mogu biti kriva, već mi koji smo im povjerili posao koji nadilazi njihove realne kapacitete.

A onda su uslijedili događaji i izjave koji su nas zatekli potpuno nespremne. U augustu 2020. predsjednik Milanović je, između ostalih, odlučio odlikovati i Specijalnu policiju MUP-a samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne izrasle na zasadama u Haagu presuđenog udruženog zločinačkog pothvata. Odlikovanje je predao, ni manje ni više, nego umirovljenom generalu Zlatanu Miji Jeliću optuženom za ratne zločine nad bošnjačkim civilima u logoru Heliodrom, koji je u tom trenutku bio bjegunac pred pravosuđem susjedne države za kojim je izdana i Interpolova tjeralica. Niti dva mjeseca nakon ovog “svečanog” čina, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu će protiv Jelića pokrenuti istragu za teške ratne zločine temeljem osnovane sumnje da je kao ratni zapovjednik Mostara počinio kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava i to ratnim zločinom nad civilnim stanovništvom i vojnim zarobljenicima. Protiv Jelića je, u decembru 2015., optužnicu podiglo Tužiteljstvo BiH navodeći progon, prisilno odvođenje i zatvaranje bošnjačkih vojnika i civila uključujući žene i djecu, etničko čišćenje, mučenje i zlostavljanje zarobljenika koji su odvođeni na prve borbene linije kao “živi štit”, tjeranje na prisilan rad te ubojstva i ranjavanja njih najmanje četrdeset. Svoju odluku predsjednik Milanović je popratio riječima: “Fućka mi se što će bosanska strana protestirati, neka protestiraju, to je moja odluka i neka ide.”

Uslijedilo je pomilovanje Branimira Glavaša u maju 2021. kad mu je predsjednik Milanović vratio sva ratna odlikovanja i čin general-bojnika. Ovaj čin mu je, zajedno s odlikovanjima, 2010. oduzeo tadašnji predsjednik Ivo Josipović zbog “postupanja protivnog pravnom poretku i moralnim zasadama u RH”. Branimir Glavaš nikad nije oslobođen krivnje za ratne zločine zlostavljanja, mučenja i ubojstva osječkih Srba u slučajevima “Selotejp” i “Garaža”, nego je Ustavni sud ukinuo pravomoćnu presudu kojom je proglašen krivim i osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, a Vrhovni je sud vratio postupak na početak.

Iz uvrede u uvredu

Ova događanja praćena su nizom uvreda, kojima je teško dokučiti ikoji drugi cilj osim omalovažavanja građana Bosne i Hercegovine te potpirivanja atmosfere nesigurnosti. Tako je u decembru 2020. u intervjuu za HRT, govoreći o građanskoj državi kao dalekom snu, paternalistički savjetovao građanima BiH “prvo sapun, onda parfem”. U zadnjih je, pak, nekoliko dana pao ispod razine minimalne ljudskosti relativiziranjem genocida u Srebrenici, omalovažavanjem žrtava ratnih zločina, bešćutnošću prema zločinačkom ubojstvu obitelji Zec i pružanjem pune podrške Miloradu Dodiku, glavnom negatoru genocida koji prijetnjama o odcjepljenju Republike Srpske već više od dvadeset godina održava stalnu atmosferu ratnog stanja. Time je postalo jasno kako Milanović sebe doživljava vitezom antemurale christianitatis gradeći svoj politički identitet na preziru i dehumanizaciji primarno Bošnjaka. Dio te iste podcjenjivačke “politike” očitovao se i prvim predsjednikovim posjetom BiH, od 11. do 13. jula ove godine, tijekom kojeg nije našao “vremena” za Sarajevo niti Srebrenicu (iako je došao na dan obilježavanja godišnjice genocida), nego je, poput najodanijeg štovatelja nasljeđa UZP-a , napravio turneju po tzv. Herceg-Bosni.

Na kraju krajeva, imamo li pravo biti iznenađeni, osjećati se izigranima i prevarenima? Nije tajna da se Milanović, još kao premijer, u augustu 2016. obratio šatorašima (predstavnicima veteranskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata). Ne znajući da je potajno sniman tada je, komentirajući suđenje za ratne zločine političkom i vojnom vrhu tzv. Herceg-Bosne u predmetu poznatom kao “Prlić i ostali”, rekao kako Bosna i Hercegovina nije država već “big shit” te kako Hrvatska država, ukoliko dođe do odcjepljenja Republike Srpske, neće ostaviti bosansko-hercegovačke Hrvate u zajednici s Bošnjacima.

Ostaje još samo pitanje zašto Milanović još uvijek nema mural u Beogradu ili Banjoj Luci.