Slučaj Zenica
Svi su do sada već čuli za nekakav Klub zeničkih intelektualaca koji se obrušio na predstavu reditelja Zlatka Pakovića “Grobnica za Borisa Davidoviča, kakvu je danas zidamo”.
Njihovo saopštenje za javnost prepuno je opštih mjesta, fraza kakve u svakoj mogućoj prilici koriste ovdašnji branitelji nacionalnih vrijednosti. Paković se optužuje da ismijava religiju, vrijeđa šehide, majke, sestre, zahuktali intelektualci onda pominju agresiju, fašizam, šovinizam, genocid (čak sedam puta) i udruženi zločinački poduhvat, pa kad su se tako lijepo zagrijali prelaze i na klanje, silovanje i raseljavanje. Naravno, ništa od navedenog nema u predstavi, ali je saopštenje s tolikom strašću napisano da se čini kako bi žarko željeli da ima.
Doduše, u pismu ima i jedan tačan podatak, pa nam se može učiniti da su oni zaista i pogledali predstavu. Naime, pišu da predstava “ismijava niz državnih institucija i njihovih rukovodilaca predstavljajući ih kao pohlepne, potkupljive, nesposobne i zlonamjerne”. Ruku na srce, to je zaista tako, može se čak reći da je maestralno izvedeno, vrlo uvjerljivo.
Negdje pred kraj pisma, Pakoviću i Bosanskom narodnom pozorištu Zenica intelektualci predlažu da napravi predstavu o Srebrenici. Neobično je da tako visoko obrazovane osobe ne koriste google, jer bi sa dva klika otkrili da je on to već uradio.
IZ BRBLJARIJE DO HAJKE
Da ne dužim, jasno je da se radi o neozbiljnom i neinformisanom Klubu, koji i nije mogao napisati bolje saopštenje od ovoga, koje je čista laž, potvora, kleveta, amaterski pokušaj diskreditacije. Ali, kada su saopštenje počeli prenositi mediji a odatle se ono širilo po društvenim mrežama, brbljarija je značajno dobila na težini. Uz prigodnu uredničku obradu, pretvorila se u hajku, ozbiljnu akciju da se jedan ugledni umjetnik nazove neprijateljem nacije, države i ko zna čega još, a jedna pozorišna kuća proglasi izdajničkim gnijezdom koje što prije treba staviti pod kontrolu. Od tada, opskurni Klub anonimnih intelektualaca, koji ima tačno pet pratilaca na službenoj stranici, mutirao je u utvrdu nacionalnih stražara. Dobili su publicitet kakav nisu ni sanjali kada su prije par godina osnovali svoj klub s nejasnom namjerom da, kako su izvjestili javnost, “promišljaju sve oblike pojavnosti”.
Do momenta pisanja ovog teksta nisu se oglasili iz Pen centra BiH, čiji je član Paković, šute i u MESS-u, a nema ni neke podrške drugih pozorišnih kuća, izuzev pojedinačnih, kolegijalnih istupa. Najvažnije je da ovaj incident, barem sudeći prema njihovom saopštenju, nije pokolebao BNP Zenica:
Želimo upoznati javnost da predstava ne osporava niti na bilo koji način dovodi u pitanje genocid u Srebrenici, niti je usmjerena protiv Bošnjaka, kao jednog od tri konstitutivna naroda u BiH. Predstava, u jednom dijelu, upravo kritikuje one predstavnike Bošnjaka koji su zbog vlastitih interesa ugrozili svoj narod i doveli ga u poziciju taoca sistema koji su za sebe stvorili. Ti i takvi, kao i novoosnovani zenički, bošnjački intelektualci služili su se i služe, populističkim floskulama sa predznakom nacionalizma, šovinizma i lokalpatriotizma. Obmanjuju nas poluistinama, sijanjem straha od Drugih i čvrsto drže u stalnoj ulozi žrtve. Mi kao Bosansko narodno pozorište imamo obavezu da propitujemo, analiziramo, seciramo, promišljamo i istražujemo društveno-politička dešavanja, kao što su to radili u pozorištima vjekovima prije nas i što će raditi i poslije nas.
MALO SVJETLOSTI
Najljepše bi bilo da iz ovog slučaja ne izvuče korist samo onaj Klub, da malo svjetlosti padne i na zeničko pozorište.
Da li ste čuli za još neke njihove predstave? Da li znate da tamošnji repertoar čine savremeni, u velikoj mjeri domaći dramski tekstovi? Da li ste do sada negdje pročitali da su se na njihovoj pozornici propitivale neke od najosjetljivijih tačaka našeg društva – zloupotreba religije, kult žrtve, prljava tranzicija…? Da li znate da su tamo igrane predstave u kojima se sasvim otvoreno govorilo o lokalnim ratnim zločinima i mučilištima? Koliko pozorišta u ovoj državi se obračunalo sa prljavom ratnom prošlosti sredine u kojoj žive, gdje je bukvalno prstom upirano na stratišta, gdje su glasno izgovarana imena odgovornih, pominjane političke stranke koje su ih štitile? Znate li da u malim gradovima takav angažman traži znatno više hrabrosti nego tamo gdje postoje međunarodne organizacije, strane ambasade i desetine različitih medija kojima je sve izvan glavnih gradova pustoš, gusta magla?
Hvala Klubu zeničkih intelektualaca što je svojim glupavim saopštenjem skrenuo pažnju na ovo pozorište. Možda će im neko konačno pomoći u svakodnevnoj borbi za preživljavanje, za povećanje malih plata i popravak zgrade koja se raspada? Ili će, zbog šutnje, biti konačno ugašen ovaj hrabri umjetnički kolektiv koji, čini se, opstaje samo zahvaljujući entuzijazmu uposlenih a ne podršci općinskih i kantonalnih vlasti? Ili će ga konačno preuzeti pogodni nacionalni umjetnici, što je vulgarniji vid njegovog gušenja?
Vidjećemo šta će se dalje dešavati. Nadam se da je Klub samo incident, a ne dio planirane akcije. Bilo kako bilo: “Borise Davidoviču, ne dajte se pasjim sinovima!”
…
Na kraju, još samo nešto. Zanima me da li neko pozorište u Bosni i Hercegovini planira ugostiti “Grobnicu za Borisa Davidoviča, kakvu je danas zidamo”? Ne mora iz solidarnosti, nego zato što se radi o zaista dobroj predstavi, koja otvara pitanja važna za čitavu Bosnu i Hercegovinu, ne samo za Zenicu. Koliko sam ja vidio, nije to skupa predstava, nije ni produkcijski zahtjevna, a može se odigrati i na sasvim malim scenama. Neko? Bilo ko? (Selvedin Avdić, Žurnal)
Stabilokratija kao rješenje za Zapadni Balkan?
Stabilokratija se može ubrojiti u modele tzv. real-političkog pristupa rješavanju konflikata uglavnom u dijelovima svijeta koji imaju manju geopolitičku važnost iz perspektive dominantnih političkih sila. Po načinu operiranja, stabilokratski pristup mogao bi se smatrati dijelom takozvanog appeasement pristupa, ili „pristupa udovoljavanja“, ili njegovo naličje, koji predstavlja naročitu vrstu međunarodne politike u kojoj se mir i stabilizacija pokušavaju ostvariti uz pomoć koncesija agresivnijoj i po pravilu „jačoj“ strani.
U praksi, to istovremeno znači, prema Florianu Bieberu, održanje naročitih „režima kojim dominiraju nedemokratski odnosi“. Ti nedemokratski režimi, ili demokratski samo u formalnom smislu, na ovaj način, kako zaključuje Bieber, dobijaju vanjsku podršku „samo na temelju lažnog obećanja stabilnosti“.
I u slučaju pristupa udovoljavanja riječ je o lažnom obećanju stabilnosti. Nakon što mu je omogućeno da anektira Austriju a potom i samu Češku, Hitler je istom taktikom zahtjeva agresivne strane svoju aspiraciju prema Poljskoj maskirao obećanjem da će se „čim se riješi poljsko pitanje on vratiti svom svijetu umjetnosti“.
Koncept stabilokratije podrazumijeva uvijek poluautoritarne i pseudodemokratske režime(stabilokratiju je besmisleno primjenjivati na funkcionalne liberalno-demokratske zemlje). Političke elite tih režima obećavaju održanje stabilnosti, prevenciju konflikata, s jedne, i predanost nastavku procesa demokratizacije i približavanje europskim integracijama, s druge strane.
Obećanje Aleksandra Vučića da će na miran način riješiti problem Kosova, njegova inicijativa Otvorenog Balkana u situaciji europskog zamora proširenjem, ili obećanje Milorada Dodika da neće upotrijebiti nasilje u pravljenju države u državi, primjeri su stabilokratskih aranžmana na Zapadnom Balkanu.
Za takva obećanja lokalni lideri s kredibilitetom (izbornim, pozicionim – u smislu hegemonijskog ovladavanja ključnim institucionalnim i ekonomskim polugama društva) dobijaju prešutnu podrškuključnih europskih, američkih, ali vidimo i onih „neliberalnih“ (ruskih), pa i turskih političkih aktera, što dokazuje kako je riječ o jednom prvenstveno real-političkom konceptu.
Stabilokratija je aranžman na obostranu korist velesila, s jedne, i lokalnih nametnika, bullyja, s druge strane, jer ih podjednako oslobađa odgovornosti, naravno, na uštrb najširih slojeva građanstva, njihovih prava, sloboda, blagostanja.
S jedne strane, umanjuje se odgovornost lokalnih političkih elita prema listi zahtjeva koje proističu iz demokratske tranzicije i puta europskih integracijskih procesa, a s druge strane, odgovornost europskih političkih elita prema proklamiranim principima i vrijednostima koje su u temelju njihovih političkih zajednica, što svjedoči u principu o jednoj orjentalističkoj politici. U tom trenutku, politika stabilokratije postaje otvorena politika udovoljavanja najjačoj i po pravilu najagresivnijoj strani.
Međutim, upravo zbog te činjenice zanemarivanja, ignoriranja vladavine prava, demokratskih procedura, ljudskih prava i sloboda, stabilokratija ima tendenciju da se izvrgne u svoju suprotnost; da postane izvorom stalne nestabilnosti; da demokratska fasada padne i izvrgne se u svojevrsni autoritarizam, a ljudska prava, namjesto mehanizma zaštite ugnjetenih i ugroženih, slabih, namjesto oružja emancipacije, izvrgavaju se postepeno u ideološki vokabular silnika koji „imaju pravo na svoje mišljenje“, u opći mehanizam porobljavanja.
Florian Bieber smatra da upravo ovaj strukturni nedostatak demokratije u stabilokratiji postaje vremenom „glavni izvor nestabilnosti same“. Stabilokratija počiva na kredibilnom obećanju lokalnog političkog lidera da društvo može držati pod kontrolom, da će obuzdavati radikalizme, da će, možda, zbog svojih unutrašnjih potreba morati, s vremena da vrijeme, da uguši opozicione snage i mišljenja, da zaigra pagtriotsku igru zveckajući izjavama ili oružjem prema drugima, ali njegovo navodno dovođenje stabilnosti pod znak pitanja biva opravdano time da je obećanje dato, da on može držati stvari pod kontrolom.
Međutim, svaki od tih lidera u pravilu ostavlja iza sebe devastirane demokratske institucije, ogromno nepovjerenje građana u demokratiju i demokratske institucije i povratno, te zemlje čini potkapacitiranim za demokratsku tranziciju. Još gore, jednom kada se neki lider identificira kao kredibilan kontrolor i simulator koji se može kooptirati, vrlo teško će mu biti naći zamjenu i odbaciti ga.
Zato govor o tome, naprimjer, kako su Vučićev režim ili Dodikov režim izvor nestabilnosti na Balkanu, jednostavno ne prodire kroz europske stabilokratske filtere. Kao što se nekoć vjerovalo u koridorima Foreign Officea da Milošević, koji je najjači igrač na Balkanu i koji obećava da će držati stvari pod kontrolom, neće ići „predaleko“. Danas se, uprkos činjenicama na terenu, vjeruje nekim novim Miloševićima.
Naravno da je takva situacija posebno opasna za ljudska prava: naprimjer, neprovođenje niza odluka i presuda Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) jedna je od ključnih poluga stabilokratskog pristupa međunarodne zajednice u BiH. U posljednje vrijeme čak možemo čuti da one snage u zemlji koje se pozivaju na provođenje ovih presuda predstavljaju izvor nestabilnosti, odnosno da ljudska prava koriste za svoja partikularna politička djelovanja, a da su snage koje se uopće ne pozivaju na ta prava, odnosno koje ne žele implementirati te odluke, izvor stabilnosti.
To najbolje govori o prirodi stabilokratskog pristupa.
Istina je da institucije EU i OHR povremeno poručuju da institucije BiH treba da provedu ove presude, istovremeno znajući da je za tu provedbu potrebna promjena ustava koja, kada bi uistinu bila provedena, iz ležišta izbacila upravo one kooperativne i kredibilne snage koje obećavaju stabilnost.
Ljudska prava, generalno europske vrijednosti, shvaćene ozbiljno, ozbiljno bi narušile stabilokratski poredak u BiH i njezinom susjedstvu. Činjenica da se provođenje presuda ESLJP prepušta na raspravu i dogovor vodećih političkih snaga na nivou BiH ogoljuje sav cinizam stabilokratskog pristupa – naime, oko čega se tu ima pregovarati i dogovarati kada su u pitanju ljudska prava i slobode. Ona se provode i poštuju, ili se ne provode i ne poštuju.
Još gore, način na koji se regrutiraju lokalni lideri stabilnosti – kredibilna prijetnja haosom, otcjepljenjem, osnivanjem svoje vojske – samo će vremenom inspirirati nove kandidate za lidere stabilnosti koji će pokušati da nadjačaju prethodnike u radikalizmu, pa će se postepeno usložniti spirala nestabilnosti.
Ne smijemo zaboraviti modus operandi kandidata za stabilnost. Dovoljno je da se podsjetimo Konrada Henleina, vođe partije sudetskih Nijemaca koji je otpočeo s pričom o ugroženosti Nijemaca u Čehoslovačkoj s ciljem pripajanja Sudetske oblasti Njemačkoj, što je rezultiralo udžbeničkim primjerom za politiku udovoljavanja. Henlein je Hitleru obznanio svoju taktiku: „Moramo uvijek zahtijevati toliko da nikad ne možemo biti zadovoljeni“.
Taj jednostavni modus prepoznatljiv je među balkanskim stabilokratama. Na taj je način Aleksandar Vučić kreirao kod EU i SAD predstavu da oni, u stvari, sada, ako bi on popustio oko Kosova, nešto njemu duguju. On često ponavlja – „a šta ćemo mi dobiti zauzvrat“?
Na kraju, kažemo da je stabilokratija zaživjela ako je rezultirala stabilnošću, ali bez demokratije i fundamentalnih liberalno-demokratskih vrijednosti. Na tom mjestu racionalno je postaviti sljedeće pitanje: ako je to ono što nam može ponuditi i Rusija – stabilnost bez liberalne demokratije – u čemu je onda razlika? Kome je potrebno obećanje vjernosti europskom putu – do europskim političkim elitama samim. (Asim Mujkić, Inforadar)
Britanska obitelj čiji su preci imali robove platit će 100.000 funti Grenadi
BRITANSKA obitelj čiji su preci posjedovali robove u 19. stoljeću ispričat će se narodu karipskog otoka Grenade i platiti odštetu u iznosu od 100.000 funti, piše njemačka agencija dpa.
“Obitelj Trevelyan ispričava se narodu Grenade zbog uloge koju su naši preci odigrali u porobljavanju tog otoka i obećava platiti odštetu”, napisala je na Twitteru novinarka BBC-ja Laura Trevelyan, članica obitelji koja djeluje u Sjedinjenim Američkim Državama.
Imali više od 1000 robova
Njezina obitelj u 19. stoljeću na Grenadi imala je više od tisuću robova i posjedovala je šest plantaža šećerne trske, kazala je novinarka.
Obitelj namjerava donirati 100.000 funti za osnutak fonda za gospodarski razvoj otoka, izvijestio je BBC. Gospođa Trevelyan je rekla da će sedmero članova obitelj ovog mjeseca otputovati u Grenadu kako bi se javno ispričali.
Ne možete popraviti prošlost, ali…”
Novinarka, koja je otok posjetila radi snimanja dokumentarca, za BBC je rekla da je njezino iskustvo bilo “zaista strašno” i “osjećala se posramljeno” vidjevši plantaže, na kojima su robovi bili kažnjavani, kao i alate za mučenje koji su korišteni kako bi ih se obuzdavalo.
“Ne možete popraviti prošlost, no možete priznati bol”, kazala je. Dodala je da je obitelj primila otprilike 34.000 funti odštete 1834. zbog gubitka “posjeda” na Grenadi, što bi danas vrijedilo otprilike 3 milijuna funti.
Priznala je da se donacija od 100.000 funti gotovo 200 godina kasnije može činiti “nedovoljnom”, no dodala je da se nada da će isprika za postupke njihovih predaka biti primjer drugima. (Hina, Index.hr)
