‘Milanović je putinofil’. To bi trebala javno govoriti liberalna ljevica, a ne Andrej Plenković

Milanović je putinofil”, poručio je jučer premijer Andrej Plenković.

To je nešto na što bi trebala upozoriti lijeva oporba, SDP, Možemo i ostali. Ali zato što to kaže Plenković, ljevica to ne želi prevaliti preko usta. Ni sad, ni ranije, a vjerojatno neće ni do kraja njegova mandata.

I do vlastitog samouništenja.

“Milanović vodi neodgovornu, neozbiljnu, izolacionističku, te izrazito putinofilsku politiku koja će dovesti do toga da baš mi imamo najviše sluha za Putinov režim koji ubija Ukrajince”, dodao je Plenković.

I upravo zato što to kaže Plenković, što to na političkoj sceni govori samo Plenković, Zoran Milanović može biti zadovoljan.

Nitko uz Plenkovića

Jer, kao što veliki dio oporbe nije htio dići ruku za Plenkovića, pa stoga ni za Ukrajinu, tako se nitko neće pridružiti Plenkoviću u definiranju predsjednika Milanovića kao “putinofila”.

Iako za to ima dovoljno argumenata. I unatoč činjenici da bi upravo lijevoj oporbi, liberalima i socijaldemokratima, Putin trebao biti prirodni protivnik, a svi oni koji slijede Putinove obrasce, pokazuju razumijevanje za Putina ili se blisko druže s Putinovim pionirima (Viktorom Orbanom, Miloradom Dodikom i drugima), trebali bi im biti suparnici, a ne saveznici.

No to nije slučaj sa SDP-om, s Možemo i drugima.

Oni izbjegavaju spomenuti očito i distancirati se od šefa države, kod njihova bivšeg šefa i od samozvanog šefa oporbe.

Lijevi uz Plenkija, desni uz Zokija

Pa stoga u Hrvatskom saboru dio socijaldemokrata diže ruku za Plenkovića i Ukrajinu, a ostatak oporbe, plus najveći dio desnice, slijedi Milanovićeve naputke.

Milanović stoga ima savršenu poziciju. Ljevica ga se boji, a desnica se s njim slaže. Ljevica, kao kolokvijalni naziv za SDP i partnere, neće ga napasti jer i dalje tavori u njegovoj sjeni i vjeruje kako im on krči put prema vlasti, a desnica ga neće kritizirati jer naprosto dijeli njegove stavove.

Dok Milanović svoje ratove s Plenkovićem vodi s desnih, suverenističkih, izolacionističkih, putinovskih pozicija koje idu prema razbijanju jedinstva EU-a i NATO saveza, ljevica se naočigled raspada pod pritiskom ove shizofrene pozicije. Kako napadati svog bivšeg lidera, navodno ljevičara, kad on ratuje s HDZ-om, ali to čini s pretežito desnih pozicija?

Pa Milanovića stoga može napadati Plenković, jer će to natjerati lijevu oporbu da ga zaštiti, da se s njim solidarizira ili da se naprosto pravi da se to ne događa, samo kako ne bi došla u konflikt s vlastitim stavovima. A iza njega će stati Peđa Grbin, Ivan Penava, Mostovci i druga vesela i raznorodna družina.

Neki zbog straha, neki zbog navike, neki zbog oportunizma, neki zbog politike i stavova.

Istodobno, Milanovićevi birači i dalje će misliti kako je to sve predsjednikova taktika zavaravanja protivnika, kao što će vjerovati da je Milanović doista najsnažnija oporba Plenkoviću. Pa makar se pritom ne slagali s njim.

Zokijevi taoci

Zoran Milanović tako je cijelu oporbu pretvorio u taoce svoje politike, pretvorio ih je u izolacioniste i suvereniste, u političare koji svojim odlukama u parlamentu navlače osmijeh na lice Vladimira Putina, boje se iznijeti stav ili strahuju da se taj stav ne poklopi sa stavovima Andreja Plenkovića.

U svemu tome Milanović pobjeđuje, pobjeđuje i Plenković jer se lijeva oporba politički, ideološki i vrijednosno naočigled rastače, pobjeđuje i HDZ jer mu raste rejting, samo gube oni koji bi trebali pobijediti HDZ.

Milanović doista vodi putinofilsku politiku jer unosi razdor u europske institucije, u NATO savez, sabotira nastojanja da se pomogne Ukrajini, snažnije kritizira Ukrajinu nego Rusiju, vodi ratove protiv Bidenove Amerike, umjesto protiv Putinove Rusije.

Nema neprijatelja – samo HDZ

I unatoč svemu tome, on na političkoj sceni nema neprijatelja, pa čak ni kritičara, osim Andreja Plenkovića. Koji je stabilan na vlasti, čijoj stranci raste rejting, čija koalicija je konsolidirana i kojemu je falilo četiri glasa u parlamentu da provuče svoju odluku o obuci Ukrajinaca.

I četiri glasa da pokaže Milanoviću kako ima dvotrećinsku većinu za opoziv predsjednika.

Ali opet, Plenkoviću odgovara “putinofil” na Pantovčaku, odgovaraju mu ratovi s predsjednikom, umjesto s opozicijom i njihovim liderom, kao što Milanoviću odgovara da ga napada premijer i lider HDZ-a.

Predsjednik i premijer uhvatili su hrvatsku politiku u svoje škare i postojano ju dave i guše, ne dozvoljavajući ikome da dođu do zraka i do riječi.

Onako baš “putinovski”. (Tomislav Klauški, 24 sata.hr)

LIONEL MESSI: Princip zlatnog reza

Znamo, u hokeju je to Wayne Gretzky, u američkom fudbalu Tom Brady, u plivanju Michael Phelps, u košarci – zna li se baš? Jordan? Neko će uvijek dobaciti “Lebron”, a neće sasvim nečujno proći ni još dva lijepa sloga: “Kobe”.

Ipak, prema prećutnom (ili javnom?) konsenzusu gledatelja, igrača, trenera i novinara, to je, kako sada stvari stoje, Michael Jordan. Najpoštenije je reći do sada.

Engleski akronim GOAT privlačan je i efektan, kao uostalom i sve drugo što se spremi u američkoj showbiz kuhinji, jer u sebi sadrži tu konačnu, skoro proročku tvrdnju, i logiku mitskog, “zaokruženog vremena”, kakva je specifična za umjetnost i razna maštanja; za filmove, bajke, fantastične romane i tako dalje. Jer ako si jednom NAJVEĆI SVIH VREMENA, onda to više nikad niko drugi ne može biti.

Leo Messi, kad se sve fino sabere i složi, najbolji je i najveći fudbaler do sada. On je i najuspješniji fudbaler do sada. I da u nedelju nije oduševljeno gladio zlatni pehar, ništa ne bi bilo drugačije. Sve se može izmjeriti – a ono što ne može, vjerovatno i ne postoji – i znala bi se, pomoću napredne i poštene metodologije, prethodna tvrdnja lijepo dokazati.

Ali ovako je lakše. Osvajanjem titule svjetskog prvaka, Mesijeva priča dobila je potpun oblik i smisao, sklad kakav se u matematici i estetici često opisuje principom zlatnog reza.

Ta bi priča, naravno, bila znatno drugačija bez Cristiana Ronalda, Messijevog jedinog pravog rivala u utrci za središnje mjesto na fudbalskom Olimpu. I jedno vrijeme je, barem kada je riječ o nagradama i trofejima, bilo blizu, i gusto, tako gusto da se fudbalski svijet jasno podijelio na one koji za najboljeg drže ili jednog ili drugog. I skoro da nema čovjeka koji bi na ovu temu dobacio nešto poput: “hmm, a sta ćemo sa …?

Za tačno mjerenje njihovih individualnih i timskih postignuća imamo wikipediju, i mada su i tu stvari poprilično jasne, svejedno se, naćulimo li uši u nasumično odabranom kafiću ili tokom uličnog razgovora, može čuti: “ali Ronaldo ima više golova i više Liga prvaka”.

I odmah biva jasnim da ona stara “krivo sjedi, pravo besjedi” (p)ostaje samo još jedna lijepa poruka, prazno geslo i verbalni ukras, nalik skupim izdanjima klasičnih naslova na policama skorojevićkih domova – nek stoji, nema veze što ih haman niko ne čita.

Bez emocije je suhoparno, ali emocija vodi u pristrasnost, a ona dalje može odvesti u laž, varljivo je i sklisko, reklo bi se: ponosni roditelj koji, bez da ga iko pita, bez ikakvog valjanog povoda, prosto ne može odoljeti a da na obično i svakodnevno “e šta ima”, dok rekneš Messi, ne izvadi telefon iz džepai radosno pokaže svog mališana uz skoro obavezni komentar “nije što je moj ali…”

Isto je sa našim komšijom brkom koji voli automobile, i revnošću na kojoj bi mu pozavidio jedan Japanac, održava i pazi svog 20 godina starog, recimo Renoa, pa u razgovoru ispred kuće gorljivo tvrdi “ma Samire kod tebe jeste dosta mlađe i ljepše iznutra, al sad svi fušere, nije ni Nijemac što je nekad bio”. I tako dalje i tako dalje.

Ipak, za vrijeme onih mirnih i običnih noći, kakvih je u u životu svakog čovjeka najviše, dok se nakon mirnog i običnog dana polako uranja u san – istinu znamo svi. Tad se u glavi sve složi poput puzzli za petogodišnjake, i svi znaju ko je ko, gdje je ko, i šta je bolje.

Ovdje treba pripaziti, jer ne bi bio sasvim u krivu onaj što bi u ovakvom tumačenju našao nečeg nekorektnog, skoro potcjenjivačkog. Zato vazda treba ponavljati – Cristiano Ronaldo bi, da nije Messija, skoro sigurno, imao pravo da simbolično gladi vrh brade kad god mu se prohtje. Takva je stvar, otprilike, sa blokbasterom Messi Vs. Ronaldo.

Osvajanjem svjetskog prvenstva, Argentinac je objema rukama uhvatio fudbalski skiptar i jedini trojef koji je njegovoj besprijekornoj karijeri nedostajao. Dotakao je zlato koje je doskora drijemalo u nebeskim odajama njegovog sunarodnjaka i vjerovatno najvoljenijeg fudbalera svih vremena, pardon – najvoljenijeg do sada! 

Trofej je to od, reklo bi se, čudnovatog i nesrazmjernog značaja, takav da ostala dostignuća zasjenjuje kako to čini sekvoja sa šumskom florom. Maradona je svoju zemlju poetskom gracioznošću doveo do zlata, sada je to uradio i Messi. Slično.

On nije harizmatik i gledatelje će, mimo terena, teško dovesti do suza ili do ushićenja, ali to i nije Messijevo. Jer da mog djeda, koji o fudbalu zna koliko i Zmaj od Šipova o lijepom ponašanju, posadiš ispred televizora i kažeš mu: “djede eto pogledaj malo pa mi reci ko ti onako djeluje najbolje tu”, starac bi samo nehajno slegnuo ramenima i kazao: “pa evo ovaj mali, jel ono bi Messi?”

Titulom svjetskog prvaka, Messijeva priča dobila je potpun oblik i smisao, otvorila prostor za upisivanje slatkih i zavodljivih fraza o GOATovima, poetskoj pravdi, svakojakim ezoterijama; njegova priča sada ima smisao i sklad kakav se u matematici i estetici često opisuje principom zlatnog reza. (Omar Brkan, Inforadar)

Talibani naredili nevladinim organizacijama da zaposlenicama zabrane dolazak na posao

Talibanska vlast u Afganistanu je naložila svim lokalnim i stranim nevladinim organizacijama da zabrane svojim zaposlenicama da dolaze na posao, prema pismu ministarstva ekonomije, što predstavlja najnoviji primjer gušenja ženskih sloboda u toj zemlji.

Zaposlenice do daljnjega ne smiju raditi jer se neke od njih nisu pridržavale vladinih pravila o odijevanju za žene, stoji u pismu koje je potvrdio glasnogovornik ministarstva Abdulrahman Habib.

Odluka je donesena nekoliko dana nakon što su talibani naredili univerzitetima da zabrane pristup ženama, što je uzrokovalo snažnu osudu diljem svijeta i izazvalo nekoliko protesta i oštre kritike u Afganistanu.

Zaposlenice ključne u humanitarnim organizacijama

Nije bilo odmah jasno kako će zapovijed utjecati na agencije Ujedinjenih naroda, snažno prisutne u Afganistanu gdje pružaju usluge usred humanitarne krize.

Habib je rekao da se pismo primjenjuje na organizacije u sklopu afganistanskog tijela za koordinaciju humanitarnih organizacija ACBAR. Tijelo ne uključuje Ujedinjene narode, ali uključuje više od 180 lokalnih i međunarodnih nevladinih organizacija.

Ujedinjeni narodi, međutim, često upošljavaju nevladine organizacije registrirane u Afganistanu radi obavljanja svog humanitarnog rada.

Humanitarni radnici kažu da su zaposlenice ključne kako bi se osiguralo da žene dobiju pristup pomoći. (Al Jazeera)