Nešto je korjenito pogrešno u načinu na koji oveći broj ljudi koristi društvene mreže pa i internet u cjelini. Pogledajmo samo komentare ispod gotovo svakog teksta objavljenog na bilo kojem portalu, a slično vrijedi i za komentare privatnih objava na Facebooku ili Twitteru. Još ako je riječ o analizi kakvog političkog fenomena, pred nama će se otključati raskošna riznica narodne gluposti sročene nemuštim jezikom i zapisane do te mjere nepismeno da je gotovo nemoguće odgonetnuti što je autor komentara uopće „mislio” dok je urbi et orbi razotkrivao svoju autentičnu zločestoću u pogubnoj kombinaciji s pomanjkanjem elementarnog obrazovanja.
Nisu pročitali
Većina komentara već od prve rečenice jasno upućuje na to da njihovi sastavljači uopće nisu pročitali tekst koji si uzimaju za pravo komentirati. U pravilu se referiraju samo na naslov i kratki ulomak iz zaglavlja teksta pri čemu iskazuju nezadovoljstvo i ogorčenost autorom, temom, svijetom i životom u cjelini. Količina strasti kojom to rade obrnuto je proporcionalna kvaliteti mišljenja, u pravilu ne barataju nikakvim argumentima, a dublje refleksije tu nema ni u tragovima. Njihovim porivima upravlja nepristojnost vođena načelima „što na umu, to na drumu” i „sad ću svima j…t’ mater za sve što me snašlo u životu”. Pritom nije vidljivo da bi im ikakvu nelagodu stvaralo to što o temi ne znaju ništa, barataju tek ponekom dezinformacijom pabirčenom iz kakvih „teorija” zavjera i političkih falsifikata povijesti kakvima obiluje svaka nacionalna mitologija.
Čini se da pisanje komentara većinom doživljavaju samonametnutom dužnošću, kao da moraju ostaviti trag svog postojanja, zapišati teritorij, otisnuti dlan na zid pećine. U tome su toliko opsesivni da pišu čak i onda kad, prema vlastitom priznanju, nemaju ništa za reći. Tada napišu: „Nemam ništa za dodati”. Budući da je ova rečenica već dodatak, ona logički protuslovi sama sebi, no čini se da to komentatorima ne stvara ni najmanji problem. Ali stvara logici, time što ju obezvrjeđuje. U tom sretnom trenutku prosvjetljenja o zlata vrijednoj šutnji valja izdržati napast da ipak nešto napišemo, dostojanstveno istrajati pri vlastitoj konstataciji pa ne dodati ništa, čak ni obavijest o tome da nemamo što dodati.
Savjeti i osude
Komentatori ne zaziru ni od toga da autoru teksta s pozicije superiornog autoriteta upućuju raznorazne savjete, osude, uvrede, omalovažavanja ili poruge, pogrešno pretpostavljajući kako su time rekli išta o autoru ili tekstu. Zapravo pokazuju tek vlastite oskudne intelektualne sposobnosti i kroničan manjak kućnog odgoja.
Ovaj je problem prisutniji kod komentatora starije i srednje životne dobi nego kod mladih. Nove su generacije tijekom školovanja uglavnom ipak prošle kakvu takvu formalnu naobrazbu o korištenju interneta. Upoznati su s pravilima internetske komunikacije, a osvijestili su i većinu problema specifičnih za virtualnu stvarnost, od suvremene ovisnosti o prekomjernoj upotrebi interneta, njegovog utjecaja na ljudsku svijest te mentalno i tjelesno zdravlje do poteškoća oko zaštite privatnosti i tajnosti podataka, nepouzdanosti informacija i potrebe njihove kritičke analize umjesto bezrezervnog prihvaćanja. Pa iako ni oni nisu imuni na zamke internetske interakcije, uglavnom ih mnogo vještije izbjegavaju.
Da bi doskočili ovom problemu Tomislav Levak i Nefreteta Zekić Eberhard napisali su vodič za kvalitetnije korištenje interneta namijenjen upravo starijoj populaciji. Riječ je o „Vodiču za srebrne surfere – priručniku o internetu i društvenim mrežama za treću životnu dob”, kojeg je u maju 2022. objavila Agencija za elektroničke medije u sklopu projekta Dani medijske pismenosti (besplatno dostupno na internetu). Njihov je generalni savjet da prije prihvaćanja bilo kakve informacije kao istinite ili njenog odbacivanja kao lažne, valja obratiti pažnju na izvor iz kojeg informacija dolazi, stručnost autora te njegovu pouzdanost i dobronamjernost. Ukoliko izvor sadržaja uopće nije naveden, treba biti oprezan u pogledu istinitosti informacija. Zatim bismo trebali pokušati razumjeti koja je svrha objavljivanja nekog teksta, služi li javnom interesu nepristranog informiranja građana ili je svojevrstan pokušaj kakvog manipulatora da nas zavede i nešto nam „uvali” prikrivenim oglašavanjem. To ćemo najbolje razotkriti ukoliko tekst završava nagovorom na kupovinu nekog proizvoda ili usluge. Na kraju, ali ne i najmanje važno, trebali bismo pokušati analizirati iznesene stavove, argumente koji ih podupiru te ima li protuargumenata, a ako nema, zašto nema.
Ukoliko bismo na taj način pristupali tekstu pokušavajući ga dubinski razumjeti i nešto iz njega naučiti, i naši bi komentari vjerojatno imali mnogo više smisla. Njima bismo mogli otvoriti zanimljivu i konstruktivnu raspravu o problemu, iznijeti svoje viđenje i pristojno propitati tuđe. Možda bi nam to pomoglo da bolje razumijemo problem o kojem je riječ i nađemo neka životno upotrebljiva rješenja. U protivnom ostaje samo površnost, ostrašćena galama i frustracija stvorena osjećajem gubitka vremena koje smo mogli i kvalitetnije ispuniti.
