Moisés Naím, venecuelanski novinar i pisac, u knjizi The End of Power detektira jedan od najvećih problema današnjice: “U politici još nije došlo do velike inovacije. Sve se mijenja, svijet ključa – a u politici vlada stagnacija. Ipak, pitanje je vremena. Nemoguće će biti spriječiti važne promjene u načinu na koji se vodi država, na koji se organizira civilni politički život.”

Optimizam sublimiran u stavu da niko ne može spriječiti promjene na krhkim je nogama. U manjim političkim zajednicama problem novih ideja i rješenja još je izraženiji jer borba za opstanak, odnosno za golu vlast, izazov kreacije potiskuje u drugi plan. Godine 1974. Danilo Kiš će u jednom intervjuu spomenuti “zastrašujuću sliku naše zaostalosti na opštem planu ideja”. Jedan tako turoban i precizan izraz potreban nam je tačno 50 godina kasnije, da bismo oslikali nedostatak novih energija i rješenja u ovdašnjem javnom i političkom životu. Politika je ionako toliko utvrđena djelatnost da je svako poigravanje s inovacijama skopčano s visokim rizikom gubitka pozicije. Što zaostalije, siromašnije i krhkije društvo, to rizik veći. U jednom tako sušnom vremenu i deficitnom prostoru bezidejno politikanstvo skoro da je postalo oficijelna mantra politike i intelektualaca koji je opslužuju. Zaostala koncepcija društva kao zajednice satkane od tri naroda još od 1992. godine Bosnu i Hercegovinu drži na samom dnu civilizacijskih vrijednosti i dostignuća, praktično paraliziranu, nesposobnu da se makne iz inferiorne pozicije, i sve što iko pokušava uraditi svodi se na reproduciranje jednog te istog neproduktivnog ili čak kontraproduktivnog modela.

Po definiciji, status quo je nešto što traje, i traje, i traje… U politici to je jedno od najnepopularnijih stanja, u životu jedno od najneizdržljivijih. Ova bosanskohercegovačka stagnacija, što je i bila osnovna ideja njenih inspiratora, direktan je put u propast. Nije moglo ratom, onda ćemo ovako – višegodišnjim, a ako zatreba i višedecenijskim iscrpljivanjem. Ubi nas stagnacija. Ništa gore od postojećeg stanja koje ima perspektivu da se produži na narednih 50 godina.

Ovdje i najprogresivnije snage više vole status quo od promjena. Otuda mnoge javne ličnosti na svaki pomen prefiksa “građansko” govore o realnosti i da nije sazrelo vrijeme za promjene. Nije sazrelo? I kad ako ne sad? I ko ako ne mi, tj. vi, tj. oni? Ostanimo na trenutak kod jedne aktuelne priče, pa zar ciljevi ZAVNOBiH-a 1943. godine nisu bili ekstremno nerealni, nerealniji nego išta što danas neko zagovara?

Snaga društvene zajednice, kolika god da bila, ogleda se u njenoj sposobnosti da nadiđe sopstvena ograničenja, a ne u tvrdoglavom podgrijavanju neefikasnih i u suštini destruktivnih solucija. Dodajmo još nešto bitno: snaga svakog društva je u toleranciji i blagosti, u razumijevanju za tuđu argumentaciju, a tu smo na samom dnu.

Nije nužno da društveno upotrebljive i korisne ideje dolaze odozgo. Snaga ideje je demokratski fenomen, i osviješteno društvo na tom planu igra veliku ulogu. U 21. stoljeću osviješteno društvo se bitno lakše i efikasnije kreira na društvenim mrežama nego na ulici. Nažalost, internet i mreže nisu u potpunosti ispunili početna očekivanja, jer ugrađena fabrička greška od njih pravi antropološko smetljište na kojem se govor mržnje često podstiče, a dobar dio pokušaja suprotstavljanja takvom diskursu sankcionira. Proces cenzure ne vode ljudi, nego mašine, a one su tek u povojima, njihova svijest i moć razumijevanja još su u kamenom dobu. Mašina i dalje ništa ne razumije, iako se pretvara da to nije tačno. Međutim, da njen nadzornički posao rade ljudi, situacija ne bi bila mnogo bolja. Tamo gdje počinje naš prostor slobode, to je najplodnije tlo za ideje, što bi se moglo pokazati kao poguban čimbenik na globalnoj razini, jer prisustvujemo nikada viđenom, sinhroniziranom gušenju slobode mišljenja na svim meridijanima i svim nivoima.

Suma sumarum, loše nam se piše i niko ne zna u kom pravcu se razvijaju postojeći procesi.