Stvarat ćemo klimu: Ovaj je izraz bio zamišljen kao motivacijska politička direktiva. Kao takav, vjerovatno spada u sam vrh socijalističke samoupravne metaforike, ali bez stvarnog uporišta u realnom životu. Nije bilo nijednog političkog govora, nijednog referenduma, otvaranja vodovoda, puta ili osnovne škole, na kojem vrijedni pregaoci socijalističke misli nisu obećali da će stvarati klimu. Kako se stvara dotična? Nikako, to ne postoji. Stvarali mi ili ne stvarali, dođe uragan, po mogućnosti Katrina, pomete sve pred sobom i na jedan krajnje respektabilan i validan način dokaže da je čovjek nemoćan pred klimom, te da je svako ko je obećavao da će stvarati istu – obični demagog.

Zauzeti stav: Ovo je sračunata fraza, smišljena iz taktičkih razloga. Kad pojedinac ne zna šta uraditi u datoj situaciji, kako odgovoriti na postavljeno pitanje, kad bi se obeznanio od mogućnosti da istrči u javnost prije partijske baze, kad ne bi znao kako se konstruktivno postaviti prema pojavi, onda se fino sakrije iza kolektiva. Znate, prvo moramo zauzeti stav. Pa ćemo se potom izjasniti. Zauzimanje stavova formalno se dešavalo na partijskim sastancima, a neformalno, tj. suštinski – u općinskim komitetima. Ili, još tačnije, na beskrajnim kafanskim sesijama, gdje su drugovi vrijedno zauzimali stavove na račun države i društva.

Nećemo dozvoliti: Stalno su ponavljali da neće dozvoliti, uz to su po potrebi bili još i neugodno represivni, i šta? Na kraju su ipak dozvolili sve ono. Milioni političkih fraza, govora, zakletvi, kletvi, programa, planova, fantazmagorija, sve se to srušilo pred stotinama hiljada ubijenih, mučenih, protjeranih. Sve su dozvolili, sve što se moglo zamisliti. Sve što je ljudskom umu palo na pamet, to su drugovi dozvolili. Rat možemo posmatrati i kroz prizmu ove fraze: pet punih decenija vikali su da nikome neće dozvoliti da uništi temeljne vrijednosti društva, ali onda se pojavio jedan koji je bio revniji od njih u nedozvoljavanju. On je rekao da neće dozvoliti ugnjetavanje njegovog naroda. Tako je počelo. Ostatak priče znate.

Uložiti dodatne napore: Živi upiš. Kad god bi pred komuniste iskrsao kakav problem, neko od čelnika pojavio bi se na televiziji i poručio članstvu i ostalim masama da se moraju uložiti dodatni napori. To je bila čarobna formula. Nikom i nikad nije palo na pamet da se upita zašto regularni napori ne daju rezultate i zašto se stalno moraju ulagati dodatni. Ako je već decenijama bilo tako, onda je to moglo značiti samo jedno: da s uobičajenim naporima nešto nije bilo u redu. A taj se defekt nije mogao otkloniti ulaganjem dodatnih, nego mijenjanjem, temeljnim i revolucionarnim mijenjanjem prvobitnih napora. Ali kasno je sad. Razbijenu vazu niko ne sastavi. Možemo samo žaliti za njom.

Poduzeti neophodne mjere (i korake): Ulaganje dodatnih napora svodilo se na poduzimanje neophodnih mjera i koraka. Poduzimali su ih godinama, decenijama, slomili se od poduzimanja i ništa.
Ali je fraza preživjela i izvrsno pliva u novom, sretnom demokratskom društvu. I danas poduzimaju.
Šta?
Pa mjere i korake!
Ali kakve?
Pa neophodne.

Akcioni plan i program: Nije pleonazam, jer plan i program ne moraju značiti isto, ali jeste redundancija. Retorički i smisleni višak. Ako već napraviš plan, ne treba ti program. Problem je u tome što su se komunisti potpuno iscrpljivali te kreativno i smisleno izražavali i praznili u izradi planova i programa, tako da nije ostajalo ni snage, ni volje, ni potrebe za akcijom. Dakle, za onim zbog čega su planovi i programi postojali. Kad je sve prošlo, tj. propalo, u naše je živote ušao NGO svijet, ta nezavisna planeta projekata, planova i programa koji proždiru ono zbog čega i postoje, jednu i jedinu, nezamjenjivu akciju.

Idejno skretanje: Jedno od najboljih lukavstava koje je mogao smisliti ljudski um. Doneseš zbir dogmi, pravila, propisa i zakona koji te vječno učvršćuju na vlasti i koji pri tome, uostalom kao ni druge dogme na ovom svijetu, apsolutno ne odgovara činjeničnom stanju (čitaj – životu), i onda svaki nasrtaj na uspostavljene pozicije nazoveš idejnim skretanjem, skretanjem s pravog puta, kontrarevolucionarnom djelatnošću, borbom za vlast etc. Majstori vladanja, nema drugog načina da im iskažemo divljenje za sve što su radili punih pola vijeka. Toliko kod nas, a u nekim drugim sredinama i duže.

Neprijatelj: A ko idejno skreće, taj je neprijatelj. Neprijatelj je imao važnu ulogu tokom cijele historije socijalističkog pokreta.
Razlikujemo tri vrste neprijatelja: unutrašnje, vanjske i neprijatelje svih boja.

Karakteristike: Neprijatelj je opasan. Neprijatelj je podmukao. Neprijatelj nikad ne spava… I, što je najgore, famozni neprijatelj preživio je i do danas. Dobili smo demokratiju, cvjetaju nam ruže na svakom koraku i u svačijoj bašči, ali takozvane široke mase, ovaj put u formi naroda, i dalje se s govornica i drugih prikladnih uzvišenja političko-religijske prirode zastrašuju najrazličitijim neprijateljima. To je, izgleda, neki stvarno opasan tip.

Revolucionarna svijest: Komunisti su nastavili da govore o revoluciji i nekritički slave tekovine iste čak i kad je postalo očigledno da od nje nije ostalo ništa, da su se sve te guzonje izrodile u sopstvenu suprotnost: njihove vile, bazeni, Mercedesi, sav taj nezasluženi, u suštini kontrarevolucionarni luksuz, sadržan u teškoj, nezarađenoj guzovači, bio je negacija revolucionarne misli. I kao takav vapio je za istinskom revolucijom, za novim snagama koje bi zbrisale s političke mape ove antirevolucionare. Nažalost, takvo što će se i desiti. Zašto kažemo nažalost? Zato što su vlast preuzele snage u svemu gore od komunista. Količina krvi, broj žrtava, stepen razaranja i općeg nazatka društva i okruženja, to zorno potvrđuju. Pa kad su prošla stradanja, zauvijek ostavivši rane u nama, dobili smo nove, ovaj put narodne guzonje. Naš današnji, demokratski guzonja više ne vozi Mercedes. Nego Passat, Audi, Octaviu, ako taj stilsko-karoserijski zaokret nekom nešto znači.

Socijalistička misao: Misao usmjerena ka socijalističkom samoupravljanju kao najboljem društveno-političkom sistemu. Koliko li je samo doktorata, magisterija i lepršavih naučnih radova napisano o projektu samoupravljanja, o Kardeljevoj, kako su joj tepali, historijskoj knjizi Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samupravljanja, koliko je instituta osnovano i koliko je ljudi u njima zarađivalo hljeb. Ozbiljna energija uložena je u projekat koji se, poslije svega, urušio preko noći. Od energije nije ostalo ništa, možda i zato što su njeni nosioci, većina njih, istu tu energiju promptno poslali u drugom pravcu, poštujući smjernice i pravce razvoja novih gospodara. A te su smjernice na najbrutalniji način anulirale osnovne teze iz njihovih disertacija. Nijedan doktorat zbog toga nije oduzet. Niti jedan jedini doktor znanosti nije se odrekao svog djela zbog toga što mu je stvarnost krvavo oborila teze iz rada i na najbrutalniji način anulirala njegova naučna dostignuća.

Radnici, seljaci i poštena inteligencija: Radnicima i seljacima po ideološkom automatizmu priznavan je status društveno-verificiranih kategorija. Inteligencija je to tek morala dokazati. Budući da intelektualci razmišljaju, da su, dakle, pametni a često i obrazovani, za njih se pretpostavlja da neće odmah prihvatiti vrijednosti socijalizma i revolucije, nego da će ih prvo propuštati kroz intelektualnu prizmu. Pa ako propuštaju, onda nisu pošteni. A ako ne propuštaju, nego ako vrijednosti prihvataju odmah, na prvu, dakle bez prizme, onda su pošteni. I mogu od Pokreta dobiti potvrdu o poštenju.