Napraviš državu nefunkcionalnom. Radiš na tome godinama, svakog dana i punom snagom. I onda ideš okolo i galamiš da ne možemo živjeti zajedno jer je država nefunkcionalna. To smo već vidjeli sa Slobodanom Miloševićem – da si u život u svom entitetu uložio onoliko pozitivne energije i rada koliko si negativne investirao u razvaljivanje svega s državnim prefiksom, ovo je fakat moglo biti neuporedivo bolje mjesto za život.
Ali nisi i to je sad naša realnost. Jedan od sastavnih dijelova te realnosti je i OHR, na čelu s visokim predstavnikom koji je odavno izgubio prvobitni smisao, i sad je ovdje samo za ne daj bože, za slučaj najgorih scenarija. Međutim, opcija ne daj bože opasno se aktivirala i sve je bliže eskalaciji, a OHR šuti li šuti. Nedavna smjena visokih predstavnika dočekana je s oprečnim osjećanjima. Christianu Schmidtu su mnogi učitavali kojekakve namjere, od slutnje da će retroaktivno mijenjati izborna pravila, do pretpostavke da mu je elementarna misija razvaliti BiH. Bilo je i lucidnih analiza, ali novi visoki predstavnik uglavnom je šutio. Nekoliko nespretnih izjava pokazalo je da on baš i nije upućen u područje kojim (bi trebalo da) vlada, uslijedile su kritike pa je konačno odlučio popraviti utisak prvim intervjuom za neki domaći medij otkako je došao u Bosnu i Hercegovinu. Izbor je bio dobar, državna televizija je državna televizija, ali sami odgovori nisu mogli ohrabriti nikoga – ni one koji ne prihvataju Schmidta ni one koji od njega očekuju odlučnost. Problem s tim intervjuom je što se glavni akter strahovito potrudio da ne kaže ništa. Stariji čitatelji će se sjetiti posljednje faze samoupravljanja, u kojoj je realizirana direktiva da svaka radna organizacija mora imati svoje glasilo, koje bi radnike informiralo o akutnim problemima, dešavanjima i uspjesima. U nekom od tih sredstava informiranja jednog dana osvanuo je naslov koji je odmah ušao u legendu: VIŠE PAŽNJE RAZNIM PITANJIMA. Ova fraza ostala je nedostižan opis političkog besmisla, uvjerljivo svjedočanstvo da se iza nje krije veliko političko ništa. Ako visoki predstavnik izjavi da će o Izbornom zakonu i blokadi države odlučivati domaći političari, onda se upravo ta samoupravna floskula nameće kao najjača asocijacija na rad OHR-a. Ako će o problemima koje decenijama ne mogu da riješe odlučivati domaći političari, onda se osnovano nameće dilema – što će nam uopće Ured visokog predstavnika. Ta je institucija i osnovana samo zarad ovakvih situacija. Kriza je u Bosni i Hercegovini dominantno agregatno stanje još od potpisivanja Dejtona, a čini se da nikada nije bila izraženija. Pustiti onima koji su je izazvali da je sami rješavaju isto je što i pozvati piromana da gasi požar koji je potpalio.
U pomenutom razgovoru visoki predstavnik je ironično poručio da je zadivljen koliko ljudi pokušava da čita njegove misli. Bila je to aluzija na pretpostavke o potencijalnim budućim potezima OHR-a. Odmah recimo, ironija nije uspjela. Kad već nije bilo djela, a izostale su i riječi, ljudima nije ostalo ništa drugo nego da namaštavaju i bave se Schmidtovim mislima. Od OHR-a, za početak očekujemo nešto što ne krasi ovdašnju političku scenu: transparentnost. Schmidt je doveden kao neko ko će odlučivati o sudbini tri miliona ljudi, odgovornost mu je velika i odlučiti se za šutnju i nekakav samozatajni imidž pogrešna je strategija.
Nekoliko dana kasnije pojavio se i na BNTV-u (ponovo dobar izbor medija, jer mogao je uraditi i gore pa izabrati skandalozni RTRS), i u jednoj blijedoj aluziji dao nagovijestiti da eto, znate, postoje i Bonske ovlasti, pa ovaj, tamo, vamo…
Domaće snage apsolutno su potkapacitirane za ozbiljan pristup i rješavanje problema. Međunarodne su ili nezainteresirane ili duboko podijeljene oko najboljeg puta. Ono što se činilo kao dobra politička odluka, zamjena Valentina Inzka Christianom Schmidtom, za sada nije ispunilo optimistične prognoze. Schmidt je u dobroj mjeri nepripremljen, neobaviješten i za sada je više problema stvorio nego što ih je riješio. Novinarima ostaje da nastave čitati njegove misli, ko zna, možda se tu krije i kakvo dobro rješenje.