Postoje politička korektnost i politička hiperkorektnost. Ova prva je  dobro došao proces evolucije jezika i misli unutar kojeg se, u skladu s novim misaonim dostignućima i osvojenim pravima, vodi računa o jezičkim brutalnostima koje su se nekada podrazumijevale. Nedavno je bosanskohercegovačka javnost, odnosno njen obrazovaniji i suptilniji dio, s pravom reagirala na propust Centralne izborne komisije koja je Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju “Vladimir Nazor” u glasačke spiskove upisala kao Školski centar za retardiranu djecu. To stvarno više ne ide tako.

A politička hiperkorektnost je stilsko i semantičko cjepidlačenje koje od političke korektnosti pravi njenu suprotnost, rigidnu alatku za utjerivanje straha u kosti svima koji se usude skliznuti u uvijek osjetljivo područje humora ili satire. Hiperkorektnost nije ništa drugo nego suštinski udar na korektnost koja nam je zaista potrebna kao posljednja brana pred izljevima bijesa, mržnje, progona i masovnih hajki.

Gdje prestaje korektnost i počinje njena lažljiva ideološka sestra, hiperkorektnost? To  svako za sebe mora odrediti. Često ih dijele nijanse, u jednom trenutku si korektan, a već u sljedećem nešto sasvim drugo. Koliko je samo dobrih i odmjerenih ljudi stradalo jer nije znalo pravilno odrediti tu granicu pa je, misleći da radi nešto bezazleno, zagazilo u nedozvoljene predjele netrpeljivosti. Šejtan je uvijek skriven u detalju, a meleci ionako odavno nisu garancija ni za šta i u strateškoj su defanzivi već minimum 21 stoljeće. Što se tiče ne i hiper korektnosti, postoje dvije i po struje među političarima, oni koji su pretežno brutalni i nekorektni (Milorad Dodik, Zoran Milanović), zatim je tu i grupa srednjestrujaških stilista koji grube žbukane radove prepuštaju svojim medijima (Dragan Čović, Fahrudin Radončić) te hibridni modeli (Aleksandar Vučić, Bakir Izetbegović), koji po potrebi skaču iz jednog u drugi tabor. Imamo i nekoliko mirnih i korektnih političara u svakoj stilskoj grupaciji, ali sad o njima nije riječ, moć im je zbog staloženosti  limitirana i uvijek su u sjeni bitno glasnijih i prodornijih šefova.

Što se tiče savremenog novinarstva, tu također možemo govoriti o hibridnoj profesiji u kojoj ima svega: od najgorih primjera huškanja do pažljivog i profesionalnog izvještavanja u kojem se vodi računa o elementarnim normama komuniciranja. Ali postoji jedna ekstremno izopačena kategorija, to su društvene mreže i ono što bi se moglo nazvati javno mnjenje. Naš takozvani „normalni“, „mali“, „obični“ čovjek, „čovjek iz naroda“, izgubio je svaku svijest o komunikaciji, ili – ne dao Bog – o gracioznosti. Većini tih konstituenata ni u primisli nije da bi se moglo raspravljati normalno, bez uvreda, psovki, fekalija, prijetnji, bez jakih izraza i poruka. Taj mitski naš čovjek se, dobivši jedinstvenu povijesnu priliku da se izjasni i oglasi, preselio na više nivoe destrukcije, vrijeđanja i satiranja.

Ova intelekteualna nesreća fakat voli miris napalma u rano jutro, voli kad cvrči zapaljena ljudska koža, ili bar duša. On sve svoje gorčine izruči na mrežama i objektivnom posmatraču nekada bude teško od mentalnog i misaonog kamenca koji se nafatao po rubovima kolektivnog mišljenja i individualne svijesti. Za političare znamo da su nam upropastili život, ali ovaj dobri i prepošteni čovo uprskao je svaku ideju o civiliziranom otporu. On je na svoj originalni način slijedio vođe i radio tačno ono što su oni naumili da on radi.

I svaki put pred izbore njegov trud bude valoriziran sa tako adekvatnih sto maraka. Još jednom čestitamo…