“Ploča koja je otkrivena na Kazanima ne govori o nečijoj želji za pomirenjem, već o održavanju stereotipa u BiH da su zločinci u ratu bili Srbi, a oni koje su muslimani mučki pobili su bili građani. Kada već nisu bili spremni da napišu ko su žrtve, a ko zločinci, bolje bi bilo da tu i takvu ploču nisu ni postavljali”, izjavio je član predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, Milorad Dodik u povodu otkrivanja spomen ploče civilima srpske nacionalnosti na Kazanima. Kako kaže, imena žrtava su sakrivena, ali se na spomen ploči mogu jasno vidjeti sva napisana imena i prezimena žrtava. Njegova izjava predstavlja primjer manipulacije, odnosno, dezinformacije.

Još jedan primjer je viralno širenje lažnih tvrdnji nadriljekara da vakcine  Pfizer/BioNTech, Moderna, AstraZeneca i Johnson & Johnson u sebi sadrže grafenov oksid i parazite. Ova objava se masovno dijelila putem  Facebooka, a predstavlja lažnu vijest.

Kako i na koji način društvene mreže, a posebno Facebook, pomažu u širenju ovakvog sadržaja, pročitajte u nastavku.

O Facebooku se mnogo priča i piše kao o platformi koja se može zloupotrebljavati na razne načine, a posebno za širenje dezinformacija i lažnih vijesti. Predavač medijskih studija i autor knjige Antidruštvene mreže, Siva Vaidhyanathan, u svojoj knjizi napominje da se 2016. godine desila eskalacija dezinformacija kada su iz Rusije generirani informacije koje su utjecale ili imale za cilj da utječu na izbore u Sjedinjenim Američkim Državama. Uopćeno, ovaj autor Facebook smatra „mašinom za dezinformisanje“.

Facebook poboljašava politiku reagovanja na lažne vijesti

„Lažne vijesti je danas veoma lako napraviti i plasirati da li preko neprovjerenih sajtova (razni antipropagadni sajtovi) ili preko ljudi botova koji preko tih sajtova šire vijesti iz neprovjerenih izvora. Da bi se provjerila neka informacija potrebno je istu vijest proveriti na više odgovarajućih, provjerenih sajtova koji se bave političkom tematikom“, pojašnjava pedagog i aktivista iz Novog Sada, Novak Stanišić.

Osvrćući se na Facebookovo obećanje da će raditi na smanjivanju botova i lažnih vijesti, Stanišić kaže da Facebook ima specifičnu politiku kada su lažne vijesti u pitanju. Navodi da se u takvim situacijama koristi opcija prijavljivanja takvih vijesti te da je njih, na sreću, u posljednje vrijeme manje, naročito otkada se prešlo na Meta platformu. Kaže da je nekada  takvih vijesti bilo više jer nisu bile dovoljno dobro sancionisane.

Stanišić smatra da je itekako došlo do poboljšanja Facebooka pošto je napravljena neka vrsta filtera za takve vijesti i sada se većinom mogu pronaći provjerene vijesti. Daleko od toga da nema lažnih, ali su one zastupljene u smanjenom obimu, smatra on.

Dezinformacije, misinformacije, malinformacije… Koja je razlika?

Komunikologa Mladena Obrenovića pitali smo koja je to razlika između lažnih vijesti i propagande.

„Ako pođemo od definicija, za ‘lažne vijesti’ općenito znamo reći da su to namjerno stvoreni medijski sadržaji koji nemaju uporište u istini, nastali su kako bi se ostvarila politička ili materijalna korist, lakše se i brže šire od samih (pravih) vijesti i donose štetu svima, a pogotovo građanima koja imaju pravo na istinitu, preciznu, pouzdanu, vjerodostojnu informaciju. Objašnjavajući fenomen ‘lažnih vijesti’, a kako bi izbjegli termin ‘fake news’ (koji se koristi i da se na ružan način opiše mišljenje druge strane, uglavnom neistomišljenika, ili za prozivanje medija), pojedini teoretičari ukazuju kako je bolje koristiti izraz ‘informacijski poremećaj’“.

On kaže da teoretičari navode nekoliko vrsta informacija koje možemo nazvati štetnim, a to su dezinformacije, misinformacije i malinformacije.

„Prve i druge u osnovi imaju laž, ali su prve stvorene namjerno kako bi nanijele štetu pojedincu, nekoj društvenoj grupi ili organizaciji, ali i državi, dok se druge nenamjerno šire – najčešće iz zabune, slučajnosti, neznanja i zato ih možemo zvati pogrešnim informacijama. Treće u osnovi imaju istinu, ali se objavljuju i prenose sa zlom namjerom i u određenom kontekstu, samo da nekome nanesu štetu. I sva ta tri segmenta ‘informacijskog poremećaja’ koriste političari“.

Osim upotrebe dezinformacija, malinformacija i misinformacija, političari se nerijetko koriste propagandom.

„Brojne su definicije propagande, pa je to „planska i organizovana aktivnost na oblikovanju, predstavljanju, širenju političkih sadržaja, na pridobijanju ljudi i obezbeđivanju njihove podrške određenom političkom sadržaju i njihovim nosiocima“ (Zoran Slavujević); aktivnost koja se „zasniva na činjenicama, faktografiji, statističkim podacima čiju tačnost često ne možemo pobiti“ (Asad Nuhanović); „prijevara, nasilje nad istinom, skrivanje ciljeva, upotreba laži, beskrupulozna manipulacija“ (Ivan Šiber); na kraju navodi se i kako „vješti propagandisti obično izbjegavaju krupne laži“ (Šemso Tucaković). Uz sve navedene odrednice još ih je mnogo koje definiraju propagandu. U ovisnosti o kontekstu, oni koji se služe propagandom koristit će se manipuliranjem koje ne mora uvijek biti zasnovano na laži, nego u velikoj mjeri i na istini, ali u onom dijelu, istrgnutom iz cjeline, koji u tome trenutku odgovara konkretnom političaru“, pojašnjava Obrenović.

Govoreći o društvenim mrežama i njihovoj moći da političarima pomognu u ostvarivanju njihovih ciljeva, Obrenović kaže da je veoma je teško ‘izmjeriti’ koji tačno faktori utječu na to koga će određeni građanin zaokružiti na biračkom listiću. Kaže da broj pratitelja na Facebooku, Instagramu ili Twitteru (kao najpopularnijoj društvenoj mreži na Zapadu – kod ‘nas’ su to prve dvije spomenute) ne mora nužno značiti i da to znači konkretne glasove, ali svakako jeste dobar putokaz u kojem smjeru treba gledati u promatranju tog fenomena.

Smatra da su društvene mreže itekako pomogle suvremenim političarima da jednostavnije, lakše, neposrednije dođu do birača; da im uglavnom besplatno šalju poruke; da vode kampanju; da komentiraju svakodnevne pojave i događaje, reagiraju na izjave svojim političkih konkurenata, postavljaju agendu, zavrte neku priču (spin), stvore okvir (framing)…

„Za sve to gotovo da im više i ne trebaju novinari kao posrednici, ne trebaju im ni svi oni pseudo-događaji koje su nekad pripremali, ne trebaju im ‘naporna’ gostovanja s neugodnim pitanjima na radiju ili televiziji – dovoljno je imati nalog na bilo kojoj društvenoj mreži, a ako ni to nije dovoljno lako mogu imati ‘svoj’ portal i plasirati sve što smatraju da im je bitno i potrebno da komuniciraju s biračima – i opet to podijeliti na mrežama“, pojašnjava Obrenović.

Facebook kao alat za prikupljanje glasača

O političarima na bosanskohercegovačkoj političkoj i medijskoj sceni i njihovom zloupotrebom interneta, Obrenović kaže:

„Kad neki anonimni portal, po nalogu ‘nepoznatog nekog’ (uglavnom političara na vlasti ili nekog njemu bliskog)  stvori dezinformaciju kojom se difamira politički protivnik, pa tu objavu, na primjer, prenese entitetski javni servis ili agencija, a nakon njih se ona proširi sistemom spojenih posuda po manjim medijima i društvenim mrežama, događa se i više od ‘poremećaja’ – događa se ‘informacijski haos’. Ili kad stranački aktivisti sakriveni iza lažnih imena, a neki i potpuno javno ne krijući svoj identitet, nastupaju kao prava ‘armija botova’ u komentarima pod objavama ili raspravama na društvenim mrežama i pri tome ili daju bezrezervnu podršku ‘svojima’ ili neutemeljeno prozivaju ‘njihove’ – i jedno, i drugo najčešće bez bilo kakvog uporišta u istini“.

Kako kaže, dodao bi spomenutim  ‘poremećajima’ i dimenziju više, a to je zloupotreba medija kakvoj pribjegavaju politički i ekonomski moćnici, odnosno oni koji sebe takvima smatraju, na svim razinama vlasti, teritorijalnog ustroja, u poslovnom svijetu. Ako i kad pod svojom kontrolom imaju medije, bilo da su političari na vlasti ili poslovni ljudi, na način da drže ključeve kase iz koje dolaze sredstva neophodna za rad jedne medijske kuće, oni smatraju da mogu i uređivati sadržaj koji se tamo objavljuje. Plasiraju, zapravo zloupotrebljavaju informacije koje samo njima odgovaraju, stvaraju pritisak na novinare, urednike, vlasnike i dobivaju pouzdane pratitelje koji ne postavljaju nikakva pitanja nego prenose ono što im se servira.

Obrenović smatra da je to poraz za novinarstvo koje onda ne služi javnosti i javnom interesu, nego interesu moćnika i da oni neće prestajati s pritiskom na medije, a što je sredina u kojoj djeluju manja pritisak će biti veći, jer su “svjesni da je lako dovesti egzistenciju novinara u pitanje – jednim pozivom“. Na tu kartu igraju i većini slučajeva uspijevaju.

Fact-checkers – posao budućnosti

Jasno nam je da se protiv lažnih vijesti i ovakvih vrsta propagande moramo boriti, ali su potrebni određeni mehanizmi.

Stanišić kaže da je jedan od načina sistematska preventivna edukacija ciljne grupe kojima su namenjene vijesti iz oblasti politike.

„Samo preventivna edukacija može dati odgovarajuće rezultate. Dalje, napraviti odgovarajuće publikacije i distribuirati ih po srednjim školama i fakultetima u svrhu informisanja mladih o tome šta su lažne vesti, šta je propaganda, kako se boriti protiv toga. Zatim sistematska edukacija nastavnika i profesora koji rade sa mladima“, pojašnjava Stanišić.

Oobrenović smatra da ako se novinari vrate profesionalnim standardima, već opisanom služenju javnosti i radu u javnom interesu, i političarima koji se koriste manipulacijama, pa i ‘lažnim vijestima’ (jer pravi novinar takav sadržaj nikad neće objaviti), bit će otežano djelovanje i onemogućen povratak u javnost.

„Neophodno je stoga i raditi, uporno i stalno, na formalnom i neformalnom obrazovanju građana svih uzrasta kroz cijeli život, i dalje pomagati njihovom klasičnom opismenjavanju radi kritičkog sagledavanja i razumijevanja svijeta oko sebe, kao i medijskoj i informacijskoj pismenosti građana kako bi, kao korisnici medijskih sadržaja u kojima se prenose izjave ili aktivnosti političara mogli promišljati, kritički pristupiti i sami prepoznati manipulaciju kojima se služe neodgovorni političari. Još jednostavnije rečeno – trebaju postati aktivni, a ne pasivni konzumenti informacija koje putem medija dobivaju od političara“, kaže Obrenović.

Također navodi da je potrebno osnaživanje platformi za provjeru činjenica (fact-checking) u dijelu njihovog posla u kojem su raskrinkavali manipulativne sadržaje, provjeravali istinitost poruka i ispunjenje obećanja koje daju i koje su davali političari još je jedno moguće sredstvo u borbi protiv onih koji informaciju zloupotrebljavaju u svom, isključivo sebičnom interesu.

„Postojanje jedne ili dvije takve platforme u Bosni i Hercegovini, koje su zapravo projekti nevladinih organizacija, nije dovoljno. Zato često i savjetujem studentima novinarstva da, jednog dana kad završe studije, ne moraju svi biti novinari (iako više žele biti kolumnisti na portalima ili talking heads na televiziji) nego da budu fact-checkers jer je to zanimanje budućnosti. Posla im neće nedostajati. Naprotiv“, zaključuje Obrenović.