SENAD AVDIĆ: Šta nam otkriva dosadašnji tok suđenja za aferu “Respiratori”?

Koliko ćemo čekati na sudski epilog afere?

Suđenje optuženima za nabavku respiratora, Fadilu Novaliću, premijeru Federacije, njegovoj zamjenici i ministrici financija Ljerki Miličević, bivšem direktoru Federalne uprave Fahrudinu Solaku, te televizijskom voditelju i biznismenu Fikretu Hodžiću, vjerovatno će godinama čekati na pravomoćan epilog. Međutim, iz dosadašnjeg dijela procesa koji se vodi pred Sudom Bosne i Hercegovine tokom kojeg su uz svjedoke predočeni i dijelovi dokaza kojim raspolaže Tužiteljstvo BiH, bez ikakve ambicije da se prejudicira konačan ishod, ili (ne)krivica optuženih, moguće je prepoznati, pa i prilično pouzdano skicirati ambijent, politički, poslovni, stranački, stručni amboijent i model ptema kojem su predlagane i donošene konačne, izvršne odluke o ovom vitalno važnom i smrtno ozbiljnom poslu. Na osnovu dosadašnjeg svjedočenja 15-20 osoba koje su na različite načine i u manjoj, ili većoj mjeri sudjelovali u kupovini respiratora vrijednih preko 10 miliona maraka (apstrahirajući valjanosti nabavljene robe) kao i materijalnih dokaza (elekronske i druge komunikacije među optuženih i njihovih suradnika, podređenih i nadređenih) može se izvesti nekoliko relativno pouzdanih zaključaka.

Prvo, da je ovaj posao vođen u vanrednim uvjetima pandemije koronovirusa i da su odluke sa sastanka Vlade Federacije BiH sa medicinskim radnicima oslobodile glavne aktere budućih poslovnih operacija stanovitih obaveza koje su proistjecale iz zakona o javnim nabavkama. To je omogućilo da se sve javne nabavke odvijaju u konspirativnom ozračju, u zatvorenim krugovima kojim je takav model omiljeni, pa je jedini poznati biznis-plan. Drugo, da se od samog početka operacije nabavke medicinske opreme formiraju tri kruga sudionika u tom suspektnom poslu. Prvi se krug paralelne moći fomira oko premijera Fadila Novalića i sačinjavaju ga njegovi najbliži suradnici, članovi Viber-grupe “Gensek”, savjetnik Hasan Ganibegović, Edita Kalajdžić, generalna sekretarka Vlade i Bahra Džaka sekretarica kabineta: oni operativno-tehnički vode proces naručivanja respiratora i druge medicinske “galanterije”. (Nejasno je kako i zašto su, recimo, izostavljeni Novalićevi savjetnici Zlatan Hurtić i Goran Miraščija koji imaju određena ekonomska znanja i poslovne vještine? Možda je razlog što ih plaća ambasada Velike Britanije u BiH).

Drugi krug je instititucionalni, i sačinjavaju ga Zavod za javno zdravstvo, Federalna Uprava Civilne zaštite, Agencija za lijekove BiH. Iz dosadašnjih svjedočenja i materijalnih dokaza vidljivo je da ekipa oko Novalića pokušava i uspijeva marginalizirati utjecaj ovih institucija i njihovih rukovodilaca. Solak, kojeg Novalićevi savjetnici omalovažavaju i nazivaju “glupanom”, od početka svog dugogodišnjeg mandata Civilnu zaštitu je podredio svojim kleptokratskim i avanturističkim ambicijama što su oni koji su ga držali na toj poziciji blagonaklono tolerirali. Ljerku Milićević, njegovu šeficu u Kriznom štabu, koliko se može vijdeti, marginaliziraju, a financijske transakcije dogovaraju i realiziraju premijerovi savjetnici, a potpisuje Novalić. Tragikomično je, a zapravo poražavajuće je bilo svjedočenje anesteziologinje iz Travnika, koju je njena prijateljica Bahra Džaka, sekretarica premijera Novalića, propitivala o kvalitetu pojedinih tipova respiratora, i čije mišljenje na kraju, naravno, nije uvaženo. Kao da je riječ o dvije drugarice koje raspredaju o nabavci sindikalne zimnice, proizvođačima turšije i ajvara, a ne sofisticitranih mašina od čijeg kvaliteta i referenci ovise životi hiljada ljudi. Protiv Aleksandra Zolaka, direktora Agencije za lijekove vodi se zasebna istraga jer je kao odgovorna osoba odobrio uvoz kineskih respiratora tek nakon što su oni dopremljeni na Sarajevski Aerodrom. (Senad Avdić, START BiH)

Istorija kao puščano gorivo

Politici je je istorija puščano gorivo. Preko mitologizovane prošlosti drže se nacionalsitičke tenzije, servira priča o sebi kao najvećem i svima drugima koji zabadaju nož u leđa, kada je najteže. Pomoću istorije je najlakše održavati tenzije i visoke emocije, pričom šta je ko kome u prošlosti radio. Sebe predstavaljate kao vječnu žrtvu, što vas oslobađa od svake odgovornosti. Za to je dobar svaki period, a Drugi svjetski rat prosto idealan. Ali je potrebno onda da svoje kvislinge također prevedete u tabor pravednika, jer je nezamislivo da ste “vi” nešto pogrešo radili kada vi možete biti samo žrtva. Zato i imamo problem svake godine s proslavom Dana pobjede nad fašizmom. Evo mi sada u Srbiji slavimo više rusku pobjedu nad fašizmom nego svoju, jer ne znamo koga bismo slavili, ne možemo još da se odlučimo kako se ovdje završio Drugi svjetski rat i ko je u njemu pobijedio u domaćem ratu. Odnosno, pravi pobjednici nam se ne sviđaju pa bismo da nađemo neke boje, “nama” bliže i draže. Ma na kojoj strani su u tom ratu bili. To je jedan od korijena naše moralne zatupljenosti, jer ko odustane od antifašizma, dođe u ozbiljan problem sa sistemom vrijednosti koj vlada u društvu. Tada sve postaje moguće i granica više nema. A to je užasno, užasno opasno. I za region i za svakog pojedinačno. (Dubravka Stojanović, Klix)

Zločini u Višegradu

U poslednjem ratu, ubijanja nesrpskih civila u Višegradu su počela već u aprilu 1992, dok je grad još bio pod kontrolom Užičkog korpusa JNA, ali kada se oni povlače u maju iste godine, ubistva su intenzivirana. Osramoćeni i nad Vukovarom i Dubrovnikom do kraja četnifikovani ostaci bivše jugoslovenske armije, grad prepuštaju Milanu Lukiću, jednom od lokalnih paravojnih vođa („Osvetnici“ i „Beli orlovi“). Komanda vojske je i pre toga sarađivala sa ovim maroderom. Brojnost i svirepost ubistava višegradskih nesrba je postala globalno poznati fenomen, a Milan Lukić je osuđen na maksimalne kazne i pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu i pred sudom u Beogradu. Masovna ubijanja višegradskih Bošnjaka, gotovo isključivo civila, najbrojnija u junu i julu 1992, vršena su javno usred dana, naočigled čitavog grada, na mostovima. Tela su bacana u Drinu. Najmasovnija ubistva su vršena na ćupriji Mehmed-paše Sokolovića i na Novom mostu. Prema utvrđenim činjenicama, sudskim i istoriografskim, samo u toku jednog dana, 19. juna 1992, na višegradskom Novom mostu je ubijeno i bačeno u Drinu 147 bošnjačkih civila dovedenih iz svojih kuća. Masovna ubistva ljudi u Višegradu su vršena i u kućama, kafanama, fabričkim halama, fiskulturnim salama i drugim javnim objektima. Posebnu surovost zločinima u Višegradu su davali sadistički metodi koje su primenjivali uniformisani banditi pod komandom Milana Lukića. U prvim ratnim mesecima svakog dana u tačno određeno vreme je puštano jezero, kako bi voda odnosila leševe. Sačuvani su dopisi o tome da se upravnik brane žalio da preti opasnost od poplave, jer su leševi zapušili ispuste. Posebna surovost je manifestovana prema zarobljenim nesrbima u koncentracionim logorima, od kojih je najpoznatiji bio motel „Vilina vlas“, koji se nalazio sedam kilometara od Višegrada. Ovaj motel je bio sedište Lukićevog „štaba“ i logor za masovna silovanja bošnjačkih žena i devojčica. Kampanja masovnih ubistava, mučenja i terora je izgubila na intenzitetu krajem 1992, kada grad, u kome je do rata živelo 63% Bošnjaka, postaje etnički gotovo čisto srpski. Nakon rata, iz desetina masovnih grobnica u okolini Višegrada eshumirane su stotine žrtava, a ukupan broj ubijenih Bošnjaka u Višegradu i okolini prelazi 3.000 ljudi. (Milivoj Bešlin, Gradska radio televizija)

Kao jaje jajetu – Crna Gora i Bosna i Hercegovina

Početak 21. vijeka obilježen je jačanjem državnosti Crne Gore i njenim ubrzanim korakom ka EU i NATO paktu. Sve je to odudaralo od onog što se događalo na balkanskoj vjetrometini, pa su Crnu Goru isticali kao primjer pozitivnih kretanja. No, trodecenijska vlast, kad se birokratizuje i umisli da je država zbog njih, a ne obrnuto, zakorači i odluta od strategijskih u lične sfere i interese. Oni koji su, ljeta prošle godine, umjesto njih došli na vlast, niti su imali program, niti su znali šta treba raditi. Bilo im je jedino važno srušiti Đukanovića i mjesecima nakon osvajanja vlasti pričati kako oni, žalost, niti šta mogu, a izgleda još manje znaju šta treba raditi. Kako ističe profesor Radnjić, ova pobjeda bila je slična onoj kontrarevoluciji iz 1988. godine. Sve je i tad 1988. i 2020. godine mirisalo antievropski i protiv istinskih demokratskih vrijednosti. Raznolika vladajuća koalicija ne može postići suglasnost ni sama sa sobom, u dilemama su jesu li ovozemaljska ili duhovna vlast, više kritikovana od onih koji su je formirali, nego li od opozicije. Umjesto da popravlja stanje bavi se istorijskim čeprkanjem i prošlošću, što nam je uvijek i bila zajednička odlika. U međuvremenu, podjele su ojačale, a rovovi još dublje zakopani. Ljeto koje dolazi Crnogorci će, za razliku od BiH, dočekati vakcinisani, sa ili bez svoje aviokompanije i nadom da bi mogli ostvariti bar 50% turizma iz najboljih godina. U međuvremenu je ER Srbija naprasno uduplirala cijene avio karata, pa jednako košta karta iz Beograda do Tivta i Pariza iako je letenje do Pariza čitavih 4 sata duže. Još jedna potvrda „Dva ista oka u glavi, ali s posebnim novčanicima“. Ne dogodi li se „čudo neviđeno“, sezonu će spasiti komšije iz BiH, Srbije i okruženja.

Kod nas u BiH, iako se još od februara vrši prijava za vakcinaciju, vakcina sem sadake i poneke od svjetske zdravstvene organizacije, nema ni za lijeka. Država se ponosi činjenicom da će penzije biti isplaćene, a da ti isti penzioneri za vakcinaciju moraju u drugu zemlju, pa od onih crkavnih 383 KM polovicu izdvojiti za pelcovanje. Od januara nam poručuju prijavite se za vakcinu, a vakcine nam dalje od Kine.

Datule i sadaka postali su pravilo, a ne izuzetak. (Milan Račić, Tačno.net)

‘Jerusalem Post’: Kraj ere dominacije ‘Željezne kupole’?

Izraelski sistem protivraketne odbrane je do sada obarao 85 do 90 posto Hamasovih raketa, ali sada stižu informacije da Hezbollah ima ‘150.000 raketa, među kojima su stotine naprednih’.

Da li je završeno doba dominacije izraelskog sistema protivraketne odbrane “Željezna kupola”?, pita se list Jerusalem Post u svojoj analizi, te dodaje: Da li su Iran i Hezbollah išta naučili od palestinskog Hamasa?

U nastavku se ističe kako je “Željezna kupola” uvijek imala slabost.

“Obarala je 85 do 90 posto Hamasovih raketa u ranijim rundama borbe, i to one koje su bile blizu bilo čega što anulira mnoge od projektila ispaljenih iz Gaze. Dok god je Hamas mogao malo ispaljivati raketa odjednom, ovo je bila skoro pa hermetička odbrana“, piše Jerusalem Post.

No, dugo su izvori iz obavještajne i sfere nacionalne sigurnosti upozoravali Jerusalem Post da Hezbollah ima dovoljno projektila da “zaspe Izrael sa 500 raketa dnevno, a to je nešto što bi probilo štit ‘Željezne kupole’“.