Neki ga zovu drugim, neki trećim, neki smatraju da zapravo ni prvi nikada nije završio. O kojem god da se valu radilo, činjenica je da je virus krenuo u jesenju ofanzivu, ostvarivši tako upozorenja stručnjaka, koji još od proljeća govore da s oktobrom dolaze nove nevolje.
Činjenica je da danas nauka o pošasti zvanoj COVID-19 zna mnogo više nego što je znala u januaru ili martu. Činjenica je, također, da sva ta saznanja nisu spriječila da broj oboljelih posljednjih sedmica nastavi da raste. Najsvježije informacije govore da se brojne evropske zemlje, svaka na svoj način, bore protiv novog vala, primjenjujući u većem ili manjem intenzitetu zabrane koje su bile na snazi prije pola godine. U Briselu su zbog porasta broja zaraženih na mjesec dana zatvoreni svi kafići, barovi, sale za zabavu i kafeterije sportskih klubova. Agencije javljaju da je dnevni prosjek zaraženih u Belgiji, koja ima oko 11 miliona stanovnika, prešao 2.500, zbog čega su se lokalne vlasti odlučile za ovakvu reakciju.
Među evropskim gradovima koji su najviše pogođeni, uz Brisel, još su Pariz i Madrid. Vlasti Pariza odlučile su se za 15 dana oštrih zabrana: bit će zatvoreni svi barovi, a restorani mogu raditi samo ako će se provoditi rigorozne preventivne mjere. Za oko pet miliona stanovnika Madrida i okoline donesena je zabrana kretanja u druge dijelove zemlje. Policija nadgleda puteve. Posebne mjere bit će uvedene za 11 gradova u kojima je virus dijagnosticiran kod više od 500 ljudi na 100.000 stanovnika.
Sličnim mjerama, saznajemo iz medija, vraćaju se Škotska, Češka, Njemačka, Italija, Slovenija, Hrvatska, Srbija… U iščekivanju vakcine države se dovijaju kako znaju. Stvarnost potvrđuje neke od pesimističkih scenarija – “virus je tu i nigdje ne ide”. Valja se naviknuti na život u novim okolnostima, a oprez je uvijek bolja mjera od panike. Svijet se radikalno promijenio, mnogi pojedinci teško prihvataju te promjene i zbog toga pojedinci često bijes iskaljuje na medijima ili medicinskom osoblju. Također, u prvih pola godine širom svijeta zabilježen je porast porodičnog nasilja. Države su se u međuvremenu kako tako organizirale i za nadati se da nasilje više neće biti jedini odgovor na novonastalu situciju. Potreban je angažman kompletnog društva kako bi se posljedice umanjile, a stanovništvo nastavilo s “normalnim” životom, s tim što je definicija normalnog danas radikalno drukčija u odnosu na ono što je važilo prije nepunih godinu dana. (ok)
