Priča prva: Novi Zeland smijenio je ministra zdravstva nakon što su objavljene fotografije kako za vikend sa porodicom šeta plažom. „U vrijeme kada molimo naše građane da se žrtvuju kao nikad do sada, ja sam ih iznevjerio“, kazao je ministar u izjavi koju prenosi Guardian.

Priča druga: U Škotskoj, glavna zvaničnica u zdravstvenom sektoru povukla se iz javnih nastupa i javno izvinila građanima jer su je mediji fotografisali u njenoj vikendici nakon što je građanima sugerisala da ne napuštaju svoje stanove. Shvativši kako više nema moralni kredibilitet da izdaje upute kojih se sama ne pridržava, odlučila je da se u ime vlasti građanima obraćaju drugi predstavnici vlasti kojima se više može vjerovati.

Priča treća: Premijer Federacije BiH fotografisan je u šetnji Vilsonovim šetalištem bez maske i rukavica, koje je tek nešto ranije Krizni štab Vlade Federacije proglasio obaveznim prilikom boravka vani. Prethodno je isti premijer na konferenciji za medije javno iskazao nezadovoljstvo jer je jedna televizija objavila snimak na kojem se vidi da on masku zapravo ne zna ni staviti bez pomoći saradnika. Press-konferencija je održana sedam dana nakon što je, održavajući sjednicu a da je prethodno postojala sumnja na zaraženost Covidom-19, zapravo kreiran Klaster Vlada Federacije (klaster je, inače, skupina potencijalno zaraženih za koje je obavezan odlazak u samoizolaciju). Članovi Vlade ne samo da nisu (samo)izolovani nego su i sve vrijeme propisanog karantina održavali konferencije za novinare, gostovali u medijima, a o Klasteru Vlada Federacije javnost je obaviještena 30. marta, uz nonšalantno objašnjenje da opasnosti nema, jer je period karantina istekao. No, činjenica da je klaster postojao iskorištena je da se uvede praksa „obraćanja javnosti“ zvaničnika Federacije BiH (bez prisustva novinara), umjesto dotadašnjih press-konferencija, na kojima su novinari mogli postavljati pitanja.

Dva putića istom cilju vode

Ove tri priče na najbolji način oslikavaju različitost u pristupima političkoj i društvenoj odgovornosti predstavnika vlasti i njihovom odnosu prema medijima i javnosti. Dok se drugdje smatra obavezom javnih zvaničnika podnijeti teret javne odgovornosti za loše postupanje, bez obzira na (ili, možda čak i više upravo u) vrijeme Covida-19, u Bosni i Hercegovini su ti zvaničnici uspostavili odnos prema javnosti koji ih lišava svake vrste odgovornosti, uz presumpciju neupitnosti svih njihovih odluka. Ovakav odnos implicira i da je svaka vrsta kritike na njihov račun ometanje njihove borbe za živote građana, što zvaničnici nerijetko i potcrtavaju u svojim izjavama. „Mi moramo svi biti na jednoj strani. Vi mediji morate biti tu da nama pomažete i moramo svi biti na istoj strani u borbi protiv koronavirusa“, kazao je novinarki u TV gostovanju ministar zdravstva Kantona Sarajevo, patronizirajućim tonom i uz neverbalnu komunikaciju kojom je ušutkuje prilikom njenog postavljanja pitanja. Predsjednica RS-a potpisala je Uredbu kojom se „zabranjuje iznošenje ili prenošenje lažnih vijesti ili tvrđenja kojima se izaziva panika ili teže narušava javni red i mir, putem sredstava javnog informisanja, društvenih mreža ili drugih sličnih sredstava“. Vlada Federacije je, nakon što je danima direktno ugrožavala zdravlje i sigurnost novinara držeći press-konferencije Klastera Vlada Federacije, naprasno odlučila da novinari, umjesto da pitanja lično postavljaju predstavnicima vlasti, ta pitanja imaju slati svaki dan do 10 ujutro putem maila, a onda ti predstavnici vlasti na njih selektivno odgovaraju u praznoj sali svakoga dana u podne. (Odluka o praznoj sali je, istina, korigovana, tako da se dnevno dozvoljava dolazak tri predstavnika medija, a medijima se ostavlja da se sami dogovore ko će od njih kojeg dana doći na obraćanje.) Za razliku od RS-a, u kojem se direktno i putem regulative nastoji uvesti cenzura i legitimirati pritisak na one novinare koji (eventualno) kritički pišu o potezima vlasti, u Federaciji BiH se novinare poziva „na istu stranu“ s vlastima, a pod izgovorom brige za njihovo zdravstveno stanje sprječava u direktnoj komunikaciji i propitivanju odluka tih vlasti.

S nama ili protiv nas

Ovaj model „s nama ste ili protiv nas“, koji su usvojili nosioci javnih funkcija (ili barem značajan dio njih), pod „mi“ podrazumijeva savezništvo između vlasti i građana (u potpunosti pritom ignorišući sve glasnija negodovanja građana, kako na društvenim mrežama tako i u sve češćim istupima u medijima onih koji nisu dobili adekvatnu medicinsku uslugu u vrijeme Covida-19), a one medije koji ne pišu hvalospjeve za njihov rad predstavlja kao opasnost po građane i širitelje lažnih vijesti. Nazovemo li stvari pravim imenom, riječ je o direktnoj zloupotrebi javnog interesa i manipulaciji kriznom situacijom. Jer, nema većeg i značajnijeg javnog interesa od zdravlja građana. Nema važnije stvari u kriznim vremenima od sigurnosti građana. Predstavljanje novinara kao onih koji odmažu vlastima u borbi protiv pandemije i onih koji šire paniku, lažne vijesti i dezinformacije (iako njihov posao nije da budu na bilo čijoj strani, nego da propituju i preispituju odluke vlasti u skladu s javnim interesom) maestralan je spin. Virus koji je dokazani neprijatelj tim je spinom iskorišten da bi novinari i mediji bili prokazani kao neprijatelj. Nešto slično doživjeli su oni (rijetki) medijski profesionalci koji su u ratovima devedesetih pokazali dovoljno odvažnosti i snage da iskorače iz matrice „mi“ (heroji) i „oni“ (zločinci) i izvještavaju o zločinima u redovima vlastitih naroda. Petokolonaši nekad postali su petokoronaši danas, kako to primjećuje jedan kolega na društvenim mrežama. Opasan je to presedan koji se uspostavlja i ozbiljan preokret paradigme: za razliku od zvaničnika u drugim zemljama, koji shvataju da krizna situacija ne mijenja činjenicu njihove odgovornosti prema javnosti i medijima, naši zvaničnici smatraju kako je odgovornost medija da bespogovorno prenose njihove poruke i budu servis njima, a ne građanima (o tome kako su i zašto neki iz same profesije na to pristali još prije pandemije, moglo bi se detaljno elaborirati, no to nam na ovom mjestu nije cilj).

Premijeri i predsjednici, ministri i zamjenici, predstavnici kriznih štabova i politički zvaničnici imaju, dakle, pravo oglušiti se na odluke koje sami donose, pa, recimo, hodati bez maski i rukavica i tako ugrožavati zdravlje i živote građana, imaju pravo javno izjavljivati da nisu testirani „jer, čemu to, ionako lijeka nema“, imaju pravo očekivati da građani više vjeruju njihovim riječima nego svojim očima kada kažu da testova ima i sistem funkcioniše odlično, dočim novinari nemaju pravo ukazati  na neprihvatljivost takvog ponašanja i iskazati sumnju u njihove izjave.

„Ponašao sam se kao idiot i razumijem da su ljudi ljuti na mene“, kazao je novozelandski ministar zdravstva na kritike vlastitog ponašanja. „Nama je jako važan vaš dobronamjeran pristup, ne politikantski“, kazao je ministar zdravstva Kantona Sarajevo na kritike zdravstvenog sistema. Daleko je Novi Zeland. Ne samo geografski.