DOKLE ĆE SELEFIJE U BiH BITI ISKLJUČIVO TERORISTI: Dobar, loš, vehabija

Ko je izmislio planiranje atentata na Dodika, a ko je jedva dočekao da tu laž proširi

DOKLE ĆE SELEFIJE U BiH BITI ISKLJUČIVO TERORISTI: Dobar, loš, vehabija

Zamislite kako se osjeća dijete koje iz medija sazna da mu je „babo“ vehabija i terorista koji je 2019. godine odlučio da izvrši atentat na Milorada Dodika i Aleksandra Vučića.

Zamislite kako su se osjećala djeca Azema Alatovića iz Janje, a ima ih četvero, kada im je 25. septembra 2020. godine otac označen kao „tiper“ i „vođa ove grupe iz Janje i koji je mislio da je došao do svih podataka o dolasku i kretanju Dodika i Vulina na Manjači, ali na svu sreću nije”.

Zamislite koliko moraš biti bezobrazan i bezdušan da objaviš tekst pod nazivom „Banjaluka.net u posjedu obavještajnih dokumenata: Vehabije planirale atentat na Dodika, Vučića i Vulina“ a da pritom u tekstu osim rekla-kazala ne ponudiš nijedan relevantan dokaz kojim bi potkrijepio bilo šta što je napisano u njemu.

Zamislite koliko moraš biti gladan klikova i lajkova da bez bilo kakve rezerve i provjere preneseš jednu ovakvu vijest, a prenijeli su je: rtrs.tv, atvbl.com, novosti.rs, alo.rs, bljesak.info, pink. rs, 24sata.hr, politika.rs, večernji.hr, kurir.rs i ko zna koliko drugih medija u BiH i regionu.

A možda sve ovo i nije neprofesionalno, već planirano i urađeno s namjerom?

Selefije u bosanskohercegovačkim medijima

Oni sebe zovu muslimanima, mediji ih najčešće zovu vehabijama, a selefije su naziv koji ih najmanje vrijeđa. Ovo bi trebao znati svako ko želi da o selefijama priča ili piše na objektivan način.

Ali, izgleda da je i to teško.

Mediji vehabije najčešće opisuju kao teroriste, što je potpuno netačno, neprofesionalno i pristrasno. Činjenica je da su selefije iz Bosne i Hercegovine (188 muškaraca, 61 žena i 81 dijete) putovali na ratišta u Irak i Siriju, ali se ne može ignorisati da je mnogo, mnogo veći broj selefija ostao u državi i nije pravio bilo kakve probleme.

Činjenica je da su neki od njih počinili terorističke akte, ali ti pojedinci su osuđeni za to i niko nema pravo da ostalim selefijama pripisuje kolektivnu krivicu i odgovornost.

Činjenica je da su njihova hapšenja za medije spektakl, baš kao što njihovo puštanje bez krivične prijave nije toliko interesantno medijima.

Činjenica je da se njima ne sviđa ponašanje „običnih“ muslimana, da su nezadovoljni radom i ponašanjem Islamske zajednice BiH, činjenica je da znaju biti i agresivni u svom nastupu, ali je istraživanje iz 2016. pokazalo da je 40% selefija doživjelo neku vrstu nasilja od „običnih“ građana.

Činjenica je da su oni državljani Bosne i Hercegovine i da imaju jednaka prava kao svi ostali njeni građani i da imaju pravo upražnjavati svoju vjeru kako žele, da se ponašaju kako žele, oblače, sve dok ne krše zakone ove zemlje.

Činjenica je da se tako mediji ne ponašaju, pogotovo oni iz Republike Srpske i mediji u vlasništvu Hrvata.

Kuda ovo može da odvede?

Nikada niste sigurni kako se ovakvi medijski „eksperimenti“ interpretiraju od strane pojedinaca i kakvo ponašanje mogu da izazovu.

S jedne strane, imate kreiranje neopravdanog straha kod „običnih“ ljudi i stvaranje stereotipne slike o selefijama kao nasilnicima i  teroristima, što za posljedicu može da ima neopravdanu agresiju, u većem ili manjem stepenu,  prema selefijama. Ovakvi tekstovi izazivaju strah kod „običnih“ ljudi, što može da vodi ka neopravdanom izbjegavanju selefija u svakodnevnom životu i diskriminaciji.

Kada stvorite ambijent u kojem su sve selefije teroristi, morate biti svjesni da takve laži  frustriraju selefije i mogu biti „okidač“ za njihov ekstremizam i nasilje.

Onda se postavlja pitanje kolika je odgovornost medija za to nasilje. Toga moraju i trebaju da budu svjesni kreatori ovakvih vijesti i svi mediji koji nekritički ovakve vijesti prenose.

O selefijama se mora i treba pisati, ali poštujući sva pravila novinarskog zanata, jer jedino tako možemo doprinijeti boljem razumijevanju tih ljudi. Ne treba bježati od istine, koliko god ona bila bolna i za selefije i za društvo, ali tekst poput gorenavedenog nikome neće donijeti dobro.

I na kraju, ne trebaju se novinari čuditi što ih selefije odbijaju kada žele sa njima da razgovaraju. Mnogo je tekstova u kojima ste se ogriješili o selefije i oni to ne mogu niti žele da zaborave.

About The Author