Evropska komisija pitala je šta je pravna osnova za princip konstitutivnih naroda i u kakvoj je to vezi s evropskim principom jednakosti svih građana

Čini se da je Svjetsko prvenstvo u fudbalu u savremenom dobu ono što je olimpijada bila u vrijeme antičke Grčke: prilika da se strasti smire i pažnja skrene samo i jedino na 22 igrača koji po stadionima širom Rusije ovog puta naganjavaju loptu. Ali to je samo priviđenje – samo jedna (globalna) prilika da se u javnom prostoru stvori atmosfera idile, a medijskim podilaženjem sa što manje truda i prostora posveti elementarnim temama.

Dvije priče, međusobno povezane, tako su se provukle ispod radara domaćih medija zaokupljenih prije svega daljim raspirivanjem naših lokalnih čarki; etnonacionalnih strasti koje izgleda ni ružičaste floskule o 90 minuta unutar kojih je sve moguće ne mogu smiriti. Ali, prije nego što spomenemo spornu utakmicu između Švicarske i Srbije, i razmotrimo da li su Xherdan Shaqiri i Granit Xhaka imali pravo da mašu albanskim orlom pred svojim protivnicima, ili i sami damo prostor pojašnjavanju nebitnosti činjenice da je srpski selektor Mladen Krstajić rođeni Zeničanin u kontekstu izjave o Haagu i VAR-u, trebamo razmotriti šta smo to propustili u protekloj sedmici dok se balon nabijao s kraja na kraj terena.

650 potpitanja

Prvi dio tiče se beskrajne sage o Upitniku Evropske komisije. Itekako zakašnjeli odgovori na Upitnik, koji nas je trebao približiti otvaranju pregovora o pristupanju Evropskoj uniji, dobili su potpitanja, njih 650, od kojih je najvažnije ono o konstitutivnosti naroda. Naime, Evropska komisija pitala je šta je pravna osnova za princip “konstitutivnih naroda” i u kakvoj je vezi s evropskim principom jednakosti svih građana bez obzira na njihovu etničku pripadnost. U prevodu – kako to bh. vlasti namjeravaju riješiti pitanje nejednakosti građana i građanki BiH. Na stranu to što ni oni građani koji se izjašnjavaju kao pripadnici jednog od konstitutivnih naroda u BiH nisu jednaki na čitavoj teritoriji države. Evropska komisija, a samim tim i Evropska unija kojoj težimo, očito neće tek tako preći preko činjenice da je naš ustav u konfliktu sa, kako kažu, pravnom stečevinom EU.

Naša država je tako jasno ocijenjena kao faktički zasnovana na principu nejednakosti, a druge instance, poput Evropskog suda za ljudska prava u često u našim medijima zapostavljanom predmetu “Zornić”, davno su ustanovile da je nabrzinu sklepani mirovni sporazum, čija je svrha bila zadovoljiti taštine i nacionalne pretenzije da bi se spriječilo dalje ubijanje, bio samo privremeno rješenje. Isti taj sud je još u julu 2014. – dakle, prije skoro pa tačno četiri godine – u presudi u korist Aide Zornić, a protiv BiH, zaključio da “ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi”, te da “očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje”. Tada se s tom odlukom postupilo po principu umanjivanja i zataškavanja, te je očito da su odgovorni smatrali da će problem nestati ako se odluka Suda u Strasbourgu gurne u tepih ili zagubi u jednoj od bezbrojnih ladica našeg više nego rogobatnog sistema.

Pozicija moći u kojoj su se našli konstitutivni, dakle oni etnonacionalni, nije se mogla tek tako i najednom prepustiti svima. Sada, već 23 godine kasnije, pravna, ali i društvena dominantnost etnonacionalnih elita više je nego okoštala u svojoj rigidnosti, ali je i stvorila čitavu generaciju građana i građanki koji funkcionišu i razmišljaju u okviru jednoobraznosti svojih konstitutivnih skupina. “Naši” i “vaši” tako su u BiH dobili okvire neurotičnog, pa skoro i šizofrenog identitetarnog igranja “aberečke-abertute”, što je posebno bilo evidentno pred svake izbore. Separativne aspiracije jednih, majoriziranost drugih, i moralna superiornost trećih ustavno su četiri miliona ljudi vezale u vrzino kolo iz kojeg pravnog izlaza nema, a volja za promjenama u suprotno-proporcionalnom je odnosu s moći koju predstavnici svakog od tri naroda posjeduju već četvrt vijeka. Ukratko, BiH je u periodu od rata postala država tri unutrašnja neprijatelja koji jedni bez drugih ipak ne mogu.

Izbjeglička priča

Tu na red dolazi druga prošlosedmična priča: s pojavom navodnog talasa migranata i izbjeglica koji se izbjegličkom rutom kreću ka Hrvatskoj i EU, određeni broj njih dospio je do Velike Kladuše. Već je i ranije bilo poluzapaljivih medijskih napisa o navodno 3.000 migranata i izbjeglica u ovom bosanskom gradiću, pa je tako u “racijama” policija “pronalazila i oduzimala” čekiće, koji su u rukama migranata i izbjeglica naglo postajali “hladno oružje”, a špekulisalo se i o narkoticima. Sve je, za razliku od sličnih napisa u Sarajevu, prošlo bez osude, jer što je problem dalje od glavnog grada, on je samim tim i manji, dok na površinu ove sedmice nije isplivao post na društvenim mrežama itekako spornog sadržaja. Naime, na Facebook stranici portala VKinfo.ba, pojavila se grafika sa headlineom: “Istjerati imigrante”. U tekstu grafike dalje stoji “Sačuvajmo ugled našeg grada – Sačuvajmo naše građane od opasnosti – Sačuvajmo status našeg grada od invazije”, dok je u potpisu Udruženje Kladuška Omladina.

Stavimo nakratko na stranu prljavoharijevsko uzimanje pravde u vlastite ruke. Ovakav diskurs, ovakvim tonom, jedino se može okarakterisati kao fašistički. Bez konkretnih dokaza, bez konkretnih činjenica, Udruženje Kladuška Omladina smatra da se radi o “invaziji” i “opasnosti” koja narušava ugled grada. Lako bi se moglo zapitati odakle ovakvi sentimenti spram ljudi koji su se našli u položaju da prelaze hiljade kilometara u bijegu od nesigurnosti i opasnosti – isto ono što smo i mi radili devedesetih? Da li su omladinci koji stoje iza ovakvih napisa svjesni da upravo iz njihove sredine godinama migriraju građani odlazeći na Zapad? I da nije potrebno mnogo činjenica da bi se dokazali eklatantni a iznimno opasni rasizam, ksenofobija, i na kraju krajeva, licemjerstvo?

Istjerajmo ih

Sačekajmo sada i mi prije nego do kraja osudimo omladinu, i vratimo se Dejtonskom sporazumu: probajmo zamisliti da umjesto “Istjerajmo imigrante” u tekstu ove grafike piše “Srbe”, “Hrvate” ili “Bošnjake”, i automatski ćemo se vratiti u vrijeme kada je takvo nešto bilo moguće i zamislivo, u tu istu ‘95. kada smo dotjerali do Daytona. Dalja pojašnjenja nisu nam toliko potrebna, jer postaje jasno da smo dozvoljavanjem da etnonacionalni identitet (p)ostane primarni u odnosu na državni, dobili generaciju koja sada vlastitu, potpuno sintetiziranu superiornost manifestuje na nekom četvrtom. I opet nas neće pretjerano zabrinuti ovakvi napisi, jer se radi o Velikoj Kladuši, a ne Sarajevu, Mostaru ili Banjaluci. Posebno nas neće zabrinuti jer se radi o migrantima, a ne nama samima. Ali, ono na šta nam ovaj post na Facebooku ukazuje jeste metastaza društva u kojoj, kada migranti prođu kroz BiH, ništa ne garantuje da sutra identičan tekst neće osvanuti u drugim krajevima BiH. Sentiment je već tu, i biće dovoljno da se pojavi jedan populista – što je medijski deminutiv za fašistu – da usmjeri svu žuč etnonacionalne superiornosti, a svake druge nemoći sve tri skupine na “one tamo”, koji su najčešće tu, jedva preko ceste.

Razmislimo o ovome dok gledamo kako nekadašnji imigranti, koji su isto tako pobjegli od nesigurnosti i opasnosti, sada uzvraćaju na svoje traume mašući rukama u obliku orla. Migranti i izbjeglice koji su trenutno u BiH isto tako nam signaliziraju da smo kao društvo u daleko većem problemu, posebno u kontekstu prekretnice pred kojom se nalazimo. Jer, bez rješavanja ovog modela, i odbacivanja etnonacionalnih maski u korist jednakosti svih, niti nam ima ulaska u EU, a niti nama, a ni budućim generacijama, nema izlaska iz zone etnonacionalnog sumraka.