Balkanski barometar za pravo i pravdu nije iznevjerio ni ovog puta: sve vam je bilo jasno već po reakcijama političara i javnosti čak ako niste ni znali kako je Sud BiH odlučio u drugostepenoj presudi Naseru Oriću. Nema gotovo nijednog srpskog funkcionera s obje strane Drine koji oslobađajuću presudu Oriću prošli petak nije nazvao „pristrasnom“, „političkom“, „sramnom“ i, u blažoj varijanti, „selektivnom pravdom“. U isto vrijeme, gotovo da nije bilo nijednog Bošnjaka, pogotovo u masi koja je ispred Suda BiH čekala na izricanje presude, ko nije slavio „pobjedu“.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je bio relativno umjeren („očigledno je da za  Srbe neće biti pravde“) u odnosu na njegove jastrebove. Za Ivicu Dačića je ovo „poruka da je legitimno ubijati Srbe“, a za Aleksandra Vulina da „životi Srba manje vrede“.

Političari sude, istražitelji politiziraju

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik i na novoj dužnosti drži se stare retorike. Nakon presude rekao je da je „BiH pravno i ljudsko nasilje nad Srbima“. Ali za ovu priliku značajniji je dio u njegovoj izjavi Srni da oslobađajuća presuda Naseru Oriću predstavlja „najgoru poruku koju su srpskom narodu mogli da upute Sud BiH i BiH u cjelini“.

Dodik je možda u pravu kada ovaj sudski proces naziva „najgorom porukom“, ali nije u pravu kada odgovornost adresira na „Sud BiH“ („i BiH u cjelini“; ovaj dodatak samo je u funkciji njegove stalno ponavljane teze o „propaloj državi“).

Ako za zločine u srpskim selima u istočnoj Bosni, bez obzira na broj ubijenih, nisu odgovarali počinitelji zločina, to je bez ikakve sumnje loša poruka. I srpskim, kao i svim drugim žrtvama. I Bosni i Hercegovini u cjelini, naravno. Ali, zašto bi bio odgovoran Sud BiH? Zato što nije osudio Nasera Orića bez obzira na predočene dokaze?

Ako je na nekome odgovornost što ti zločini nisu pravosudno završeni ni dvije i po decenije nakon što su se dogodili, onda su to prije svega istražni organi u svakoj toj lokalnoj zajednici i, naravno, tužilaštva. Počev od lokalnih do Tužilaštva BiH u čijoj su nadležnosti upravo najkrupniji ratni zločini. Odgovornost je i na političkim institucijama, u ovom slučaju u entitetu Republika Srpska, što nisu omogućili stručan i nezavisan rad istražnih institucija i što nisu depolitizirali razne komisije za istragu ratnih zločina. Zapravo, istražitelji i tužioci u Srbiji i u RS-u se uglavnom bave politikom, dok se političari bave kriminalističkim istragama i presuđuju i prije suda. Vučić je još prije tri godine presudio i Oriću kad je, pozivajući se na navodno kredibilnog svjedoka, tvrdio da je Orić „Srbinu nožem izvadio oči pa ga zaklao“.

Tužilaštvo je najslabija karika

Najveće breme odgovornosti ipak snosi Tužilaštvo BiH. Evo i zašto. U samo dva dana prošle sedmice  Tužilaštvo je „izgubilo“ dva velika sudska procesa: uz ovaj (u petak), samo dan ranije (u četvrtak) Apelaciono vijeće Suda BiH je drugostepenom presudom oslobodilo Gorana Sarića, komandanta Specijalne brigade policije, optuženog za genocid u Srebrenici. To su dva posljednja „izgubljena procesa“, a takvih ima na desetine.

Možda su i Orić i Sarić odgovorni za ratne zločine, ali ako to Tužilaštvo BiH nije istražilo kako treba i u sudskom procesu dokazalo, zašto bi Sud bio kriv?

Sudovi ne smiju suditi na osnovu političkih naloga, već na temelju svestranih istraga, ponuđenih dokaza i vjerodostojnih svjedoka. U oba slučaja očigledno toga nije bilo i to pokazuje da su tužilaštva najslabija karika u bh. pravosuđu. Da jeste, ne bi ovo bilo treće ili četvrto suđenje Naseru Oriću i ne bi ovako završilo kao i sva prethodna.

Zamislimo suprotnu situaciju. Da se Sud BiH poveo suprotnom logikom i pod pritiskom politike ili nekog drugog razloga donio osuđujuću presudu bez obzira na nedostatne dokaze i nekredibilna svjedočenja koja je Tužilaštvo BiH nudilo? Tek tada bi Sud bio odgovoran i morao bi biti predmetom kritika stručne javnosti i odgovarajućeg postupka pravosudnih institucija.

Nada u pravdu i nada u pravo

Ova posljednja presuda Suda BiH nije dobila toliki politički odjek zbog žrtava iza kojih se kriju licemjerni političari, nego zbog aktera. Tako je bilo i ovog puta, kao i u svakom od prethodna tri ili četiri suđenja Naseru Oriću. Zašto?

Nema drugog objašnjenja osim činjenice da je to bilo suđenje „krupnoj zvjerki“. Niko od kritičara iz srpskog političkog i medijskog okruženja nije propustio da istakne da je Naser Orić bio „komandant Armije BiH“, makar na lokalnom nivou i u enklavi pod opsadom. I u isto vrijeme, niko od njih, baš niko, nije ni spomenuo drugooptuženog Sabahudina Muhića. Vojnika bez vojnih činova. Kao ni druga „nebitna“ imena u nekim drugim procesima. To je najbolji pokazatelj koji najviše govori o tim političarima i o tome kolika je njihova empatija prema žrtvama, a kolika briga za politiziranje (i) ovim zločinima i potreba izjednačavanja odgovornosti.

Možda su ovakvim loše pripremljenim sudskim procesima žrtve izgubile nadu u pravdu… Ali da je Sud BiH drugačije postupio, svi bismo izgubili nadu u pravo i u pravosuđe. Pravda i pravo, nažalost, rijetko idu zajedno.

Bojkot sudije i tužitelja

Na ugled bh. pravosuđa ne atakuju samo političari nego i sudije i tužitelji. Sudija Dragomir Vukoje, koji je kao član Apelacionog vijeća Suda izdvojio svoje mišljenje, odbio je da prisustvuje izricanju presude (tvrdi se da je bio protiv). Nije bio prisutan ni drugi sudija iz istog vijeća Senadin Begtašević, već samo predsjedavajući vijeća Tihomir Lukes. Ni zastupnik tužbe Miroslav Janjić, tužitelj Tužiteljstva BiH, nije prisustvovao tom činu.

Neuobičajeno je da tako postupe i dvojica sudija i tužitelj u istom procesu. Ako je jedan sudija izostao zato što je bio nezadovoljan, a drugi da bi „prikrio“ očiti sukob u Apelacionom vijeću, što tvrdi portal Žurnal.ba, kako je moguće da je izostao i tužitelj? Da li je tužitelj i prije izricanja presude znao kako će ona glasiti? Najmanje što se može zaključiti iz toga jeste da je to skandalozno.

Ako je to zaista tako, onda akteri ovog slučaja moraju disciplinski odgovarati zbog curenja informacija. Najmanje to. Zato što je to protivno principu ravnopravnosti stranaka u sudskom postupku (tužilaštva i branitelja) i zato što time ruše kredibilitet i Suda i pravosuđa u cjelini.

Šta je naredni potez?

Politika ne stanuje samo u političkim forumima i u medijima. Ona je ušla i u bh. pravosudne institucije. To se vidi i po izjavi u medijima tužitelja Janjića neposredno nakon izricanja presude („Za srpske žrtve očigledno nema pravde pred pravosudnim institucijama BiH“. Primjećujete naravno da ova izjava nije slučajno podudarna sa političkim reakcijam u RS-u i u Srbiji.

„Nisam prisustvovao izricanju presude, jer da bi bila presuda, mora je izreći Sud, a da bi sud bio Sud BiH, u sudnici bi trebali biti žrtve i predstavnici pravosudne zajednice iz Republike Srpske. Obzirom da to nije bilo tako i da za srpske žrtve očigledno nema pravde pred pravosudnim institucijama BiH, svemu tome nisam prisustvovao“, rekao je Janjić.

Iz Tužilaštva BiH za N1 su kratko odgovorili da izrečeni stav tužioca Janjića – nije stav ove institucije.

Odlično, ali samo kao prvo reagiranje. Šta je sljedeći potez Tužilaštva BiH?