Potpuno smo izgubili nadu

Ljudi su prestali vjerovati u mogućnost boljeg života za sopstvenu djecu. Ne samo da je ne zahtijevaju, izgleda da o njoj ni ne promišljaju

Potpuno smo izgubili nadu
Foto: Analiziraj.ba

Zastrašivanje građana Bosne i Hercegovine je izgleda omiljeni sport naših političara, koji su ovu disciplinu podigli na razinu olimpijskog takmičenja. Kao i sve kod nas,  takmičenje se odvija bez poštivanja pravila, pa nacionalni dresovi nisu državni već plemenski, u kojem  se „pobjednički“ ples pretvara u klicanje odabranih  uz kostimirane logorske vatre, zlurado se cereći ispod dnevnik maski krvavih obrisa.

Ne sjećam se ni tokom rata i krvavih pohoda da su toliko slavodobitno plesali takav divlji ples i trčali tako pomahnitalu trku. Stalni medijski „ratovi“, prepucavanja, afere, pljačke nas običnih građana kroz sve vrste nameta koje su pažljivo osmislili dovode nas na rub očaja i osjećaj beznadežnosti u tolikoj mjeri da se više uopće ne pitamo kako je to „normalno“ živjeti, odnosno brinuti „slatke“ životne brige. Kako funkcionalno školovati  djecu, gdje ćemo na odmor, kako ćemo izgraditi bolje živote na način da se osjećamo ljudima, kako ćemo unaprijediti zdravlje, životnu okolinu, bilo šta što „normalan“ svijet živi i radi oko nas.

Mi kao da smo umrli, životna radost je odselila ili pobjegla sa naših prostora, pretvorili smo se u zombije, bez i da pitamo zašto, kome, čega je to vrijedno.

Građani Bosne i Hercegovine samo se nijemo i povijenih glava sklanjaju od pogleda, namjera i djela zluradih „olimpijaca“ u njihovom takmičenju. Osim osjećaja nevjerice da se svi zajedno povlačimo pred njima, ovdje vlada osjećaj izgubljene nade. Potpuno smo izgubili nadu da može i treba biti bolje, a da o tome skoro niko ili samo rijetki govore.

Ljudi su prestali vjerovati u mogućnost boljeg za sopstvenu djecu. Ne samo da je ne zahtijevaju, izgleda da  o njoj ni ne promišljaju, pod teretom straha i terora kojeg osjećaju. „Samo nek ne puca“ – naša je uvriježena misao – bez da vidimo da je puklo, raspalo se, trulež i smrad su nam umrtvili osjećaj za život, radost, nadu i bolje dane. Čak i onda kad vidimo, opet ne reagujemo jer naprosto nemamo kome.

Vrijeme je blagdana, svugdje u svijetu zbog pandemije COVID -19 vlada kriza, u svim segmentima društva, pa ipak, ljudi širom svijeta im se raduju, pripremaju se, brinu za bližnjeg svog i makar pokušavaju usrećiti jedni druge. Velike svjetske metropole blješte u punom sjaju, okićene, šepureči se tradicijama i onim lijepim, tananim ljudskim duhom zajedništva, duhom kom su kod nas ubili boga u njemu pa ga protjerali čini se zanavijek.

Kod nas u Bosni i Hercegovini se ide to te mjere da poneki od onih koji bi trebali brinuti o izgledu grada i dobrobiti građana ovih dana bivaju uhapšeni ili im se podmeću pornografski snimci,  pa se plemena dijele na tabore zdušno navijajući za „svoj“ dres.  Postajemo Sud i Tužilaštvo, policija, istražni i sveznajući organ, mahnito lupajući po tastaturama i bivajući megafonom olimpijaca dok nas naša djeca samo gledaju, pitajući se hoće li se ove godine iko sjetiti kakvog poklona za njih, odlaska u prirodu, na sankanje  hoće li imati ikakvu prazničnu radost.

Biće rat, neće bit rat – zemlja će se „mirno“ podijeliti, neće se podijeliti, biće suđenje – neće biti suđenje nekom od poglavica, pomoći će nam međunarodna zajednica – neće nam pomoći,  biće izborni zakon – neće biti novi izborni zakon i tako u nedogled, strah, teror i agonija od 30 godina.

U ovo doba iz zamišljenog plemenskog plesa u 21 stoljeću vratismo se u početak 19 vijeka  doba „procvata“ Mao Zedonga – „revolucionarnog vođe i državnika“  čija je  zaostavština „Maoizam“  tek uzela maha u sred Europe. Ovdje kod nas u Bosni i Hercegovini i na čitavom Balkanu. „Maoizam“ je ubio i protjerao desetke miliona ljudi, sunovratio ekonomiju čitave jedne civilizacije kakva je bila Kina i ljudi su se prirodno sklanjali u sjenu šutnje u strahu za sopstveni život.

Ako su naši olimpijski političari u sred maoističke trke kome treba okićena jelka i ukrašen grad,  topla čokolada ili radost življenja?  Je li vrijedna cijela država jednog jedinog ljudskog života ili budućnosti djeteta jer postavlja se pitanje, za čiju dobrobit?

About The Author