IZ DANA U DAN: Ko puca, svi pucaju! A ko pravi belaje oko zastave? Svi prave belaje…

IZDVAJAMO

U Mostaru ponovo osvanuo transparent podrške ratnom zločincu. Nakon Marka Radića, nepoznati umjetnik utransparentio je i Slobodana Praljka, kojem danas pale svijeće od Mostara, preko Čitluka i Gruda, do Zagreba.

Tu je bitno nekoliko stvari:

Grad je bio sravnjen sa zemljom, a njegovi stanovnici protjerivani, ubijani, ranjavani, mučeni po logorima. Čovjek odgovoran za sve te zločine danas se slavi do gađenja.

Nije kršćanski slaviti zločine i zločince (Naravno, nije ni islamski, pisat ćemo o tome često.)

I ovaj kao i mnogi prethodni transparenti, nakačen je na ogradu biskupske rezidencije. Čiji žitelji nikada ne osudiše ni zločine ni transparente. Prosudite sami koliko je bio u pravu češki filozof Jan Patočka kada zapisa: „Jedino što se kršćanstvu nikada nije desilo – jeste samo kršćanstvo.“ Citat bolno primjenjiv na sve naše religije, ideologije, pokrete, stranke…

IZ DANA U DAN: Ko puca, svi pucaju! A ko pravi belaje oko zastave? Svi prave belaje…
Foto: klix.ba

Kako smo obilježili državni praznik, koliko pisama šaljemo Trumpu, šta je nama politički autizam, zašto je Evropa divlja teritorija, zašto su ljudi zločinci a životinje žrtve…

Nedjelja, 25. novembar: Danas je Dan Republike

Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Priznaju ga Bošnjaci, rijetki Hrvati, još rjeđi Srbi, svi ostali, Donald Trump i većina slobodoljubivog svijeta. Ne priznaju ga Milorad Dodik, Dragan Čović, njihovi mediji i izborne baze. Izađimo u susret onima koji ga ne priznaju. U redu je tražiti novi praznik, takav stav treba uvažiti, ali dok se ne postigne konsenzus, na snazi je ovaj današnji datum. To je polazna tačka od koje bi valjalo regulirati sve odnose u državi: dok ne stvorimo nove relacije, uvažavamo zatečeno stanje.

Ali pošto je Radovan Karadžić u čuvenom pismu/naputku poručio – ne prihvatajte ništa što ne morate prihvatiti, a ono što morate prihvatiti, prihvatite tek nakon što vas natjeraju da prihvatite, nekako je logično da imamo ovakav razvoj situacije.

Ipak, malo je posmatrača primijetilo jedan pregnantan detalj – izrazito korektnu čestitku građanima inače često nekorektnog i žustrog Marinka Čavare, odlazećeg predsjednika Federacije BiH. Ili je Čavara narušio komandni lanac sopstvene stranke, ili je i ova čestitka dio – u tom slučaju vrlo promišljene – politike: i kad sva vrata iza sebe zatvoriš, makar posljednja među njima ostavi onako malo prikučena. Nikad se ne zna.

Ponedjeljak, 26. novembar: Piši, piši ko nekad dva-tri pisma, piši…

Povodom Dana državnosti, u Ameriku iz Bosne otperjala dva pisma. U prvom Željko Komšić i Šefik Džaferović zahvaljuju na čestitkama, a u drugom Milorad Dodik poništava plemenite poruke zahvale te objašnjava zašto 25. novembar ne može biti praznik bosanskih Srba. Rezultat – 1:0 za ovu prvu dvojicu. Velike sile ne vole svađalice. Njih ne zanimaju lokalne kavgadžije niti imaju vremena baviti se sitnim razmiricama nevažnih zemalja. Džaba Miloradu hvalisavi savjetnik Emir Kusturica, zalud svi oni enormno skupi lobisti, ovo je bio pacerski potez. Klasični autogol. Kao čovjek pod američkim sankcijama, posljednja stvar koju je smio uraditi bilo je jedno svađalačko pismo. Kojim je sankcije produžio makar za još godinu dana. Zar mu silni savjetnici nisu rekli da nije slučajno što su u Bosnu i Hercegovinu iz Amerike stigle dvije čestitke? Obrad Kesić doesn’t like this.

Utorak, 27. novembar: Rat zastava…

Milorad Dodik nastavlja s kreativnim projektom čiji je cilj od Predsjedništva BiH napraviti RTRS, robovsku instituciju u kojoj važi samo njegova volja. Problem nije toliko u njemu koliko u rutinskim reakcijama neosviještene populacije, koja tradicionalno stavlja znak jednakosti između uzroka i posljedica: „Dok se oni svađaju oko zastava, djeca nam gladuju…“

Nekoliko primjedbi imamo uputiti ovim FB mudracima. Prvo, nije oni, nego on. M. D. nastavlja s politikom aktivnog nasilništva, koja mu je omogućila da od RS-a napravi svoj 49-postotni spahiluk. Drugo, ako mu prođe zastava, proći će mu sve, uključujući i onih deset miliona. Treće, ovdje se radi o krucijalnom pitanju da li je zastava RS-a u zgradi Predsjedništva u skladu sa zakonom? Pošto evidentno nije, onda prelazimo na sljedeću dilemu: ako prvi čovjek države ne poštuje zakon, zašto bi ga poštovao iko drugi? Zašto bi iko od nas platio kaznu policajcu, račun za struju, PDV na usluge, kamate na kredit…

Sasvim bi druga stvar bila da je Dodik pokrenuo proceduru da se zakon izmijeni i tako omogući da zastava Republike Srpske bude gdje god je on. Zašto da ne, RS je naša stvarnost. Država je prije svega procedura, udar na proceduru je napad na državu. Poštovanjem zakona legitimiramo i priznajemo postojanje drugih ljudi oko nas. Takav pristup očekujemo od prvog čovjeka naše države. Ali to onda ne bi bio Milorad Dodik, već neko sasvim drugi. Nek je Bog na pomoći Šefiku Džaferoviću i Željku Komšiću. A što se tiče vaše djece, ona će vam svakako gladovati. Nije do zastave, to je nešto dublje u sistemu.

Srijeda, 28. novembar: SAVJETI MLADOM NOVINARU (2): Politički autizam i drugi frazemi

Politički autizam je omiljena stilska figura na ovim prostorima. Za njom posežu i stariji i mlađi autori. Ko god da to uradi, pogriješio je. I ogriješio se o dobre ljude i običaje. Brza i dopadljiva novinarska rješenja često imaju ugrađenu fabričku grešku – ili su netačna ili uvredljiva, ili i jedno i drugo. Opisati neko društveno zlo terminom autizam znači demonstrirati nerazumijevanje pojma koji se upotrebljava, te iskazati totalni nedostatak suosjećanja s osobama koje imaju ovaj razvojni poremećaj. Kao i s njihovim obiteljima. Porodice u kojima žive takve osobe pravi su primjeri ljubavi, požrtvovanosti i odricanja, a „autisti“ su sigurno među najboljim i najdražim ljudima koje ćete ikada upoznati. Razmislite o tome sljedeći put, prije nego što napišete da se vama antipatična osoba ponaša autistički. Potrudite se malo, smislite nešto bolje, osvijestite sopstveni stil.

Četvrtak, 29. novembar: Zločinci, a ne heroji!

U Mostaru ponovo osvanuo transparent podrške ratnom zločincu. Nakon Marka Radića, nepoznati umjetnik utransparentio je i Slobodana Praljka, kojem danas pale svijeće od Mostara, preko Čitluka i Gruda, do Zagreba.

Tu je bitno nekoliko stvari:

Grad je bio sravnjen sa zemljom, a njegovi stanovnici protjerivani, ubijani, ranjavani, mučeni po logorima. Čovjek odgovoran za sve te zločine danas se slavi do gađenja.

Nije kršćanski slaviti zločine i zločince (Naravno, nije ni islamski, pisat ćemo o tome često.)

I ovaj kao i mnogi prethodni transparenti, nakačen je na ogradu biskupske rezidencije. Čiji žitelji nikada ne osudiše ni zločine ni transparente. Prosudite sami koliko je bio u pravu češki filozof Jan Patočka kada zapisa: „Jedino što se kršćanstvu nikada nije desilo – jeste samo kršćanstvo.“ Citat bolno primjenjiv na sve naše religije, ideologije, pokrete, stranke…

Osim biskupije, ne reagira ni mostarska policija. Baš bi bilo zanimljivo napraviti jedan društveni eksperiment – na isto mjesto i na istu ogradu okačiti transparent “Živio Željko Komšić”. Šta mislite koliko bi reakcija, konferencija i izjava organizirali biskupija, policija i gradonačelnik lično?

Kad smo već kod gradonačelnika Ljube Bešlića, čovjek još nijednom nije osudio masovnu podršku zločincu. Usred mu grada pale svijeće Praljku, ali dobri i pošteni LJ. B. to ili nije vidio ili se pravi da nije vidio. Ili ovu tragičnu situaciju podržava?

A Mostar ušao u uži krug za Evropsku prijestolnicu kulture u 2024. godini. Šta mislite koliku mu reklamu prave ovakvi građani i transparenti i ovakav gradonačelnik? Kultura zločina nikad nijednom gradu nije donijela ništa dobro. Neće ni našem ubogom, ranjenom Mostaru, šta god da vi mislili o tome.

Ovakve teme u javnosti tradicionalno imaju dvojaku percepciju. „Naši“ zločini se brane, pravdaju i slave, „njihovi“ dobivaju tretman kakav zaslužuju. Kada se u jednoj od narednih sedmica na istom ovom mjestu pozabavimo primjerom Mušana Topalovića Cace, vidjet ćemo da niko nije imun na ovo binarno etičarenje i da ta radikalna percepcija ostaje ista, samo će percipijenti zamijeniti uloge. Što bi naše, sad je vaše, a što bi vaše, sad je naše. Zato najljigavijom kategorijom intelektualaca smatramo one moralne horizontale koje postojano kano klisurine šute dok njihov tabor slavi krvave ruke, i poskakuje od veselja kada s istim ponašanjem na dnevni red dođu anamo oni.

Petak, 30. novembar: Wild, Wild Europe

Šta smo danas naučili lijepoga i pametnoga? Na primjer, naučili smo da Evropska unija nije nikakava ultrasređena, prenormirana oaza blagostanja, nego prostor političkog divljaštva. Ako pitate kako i zašto, evo odgovora: EU, dakle, ima mehanizme da Srbiju natjera da prizna genocid, ali nema procedure ni alate kojima bi Hrvatsku natjerala da prizna udruženi zločinački poduhvat.

Europski poučak: Ako hoćeš da praviš pizdarije, prvo uđi u Uniju, tamo ti niko ništa ne može. Lako se iživljavati nad jadnim Vučićem, hajde recite nešto Plenkoviću ako smijete.

Oslobođen Naser Orić. Ponovo suprotstavljene reakcije. Na jednoj strani proslava, na drugoj ogorčenost. U prošlom tekstu već smo citirali urednika Žurnala Eldina Karića, ali morat ćemo, evo, opet:

„Svako ko podržava i veliča zločince i sam je zločinac.

Da, zločin je počinjen, ljudi su pobijeni. Svako ko slavi i orgija nad tom tragedijom zaslužuje prezir i osudu.

Društvo koje ne sankcioniše zločin i zločince nema budućnost.“

Mostar, Sarajevo (ali i još više Zagreb, Beograd) – novembar 2018.

Subota, 1. decembar: Izraelski historičar Yuval Noah Harari

Ko god nije pročitao knjige Sapijens i Homo Deus lišava sebe nevjerovatnih uvida u 21. vijek. Posebno fascinira Hararijeva užasnutost ljudskim odnosom prema životinjama. Pa evo samo djelić te užasnutosti, za one koji nisu čitali:

„Homo sapijens daje sve od sebe da zaboravi tu činjenicu ali on jeste životinja. (…) Nijedno istraživanje naše božanske budućnosti ne sme da zanemari našu životinjsku prošlost niti naše odnose prema drugim životinjama – zato što su odnosi između ljudi i životinja najbolji odnos koji imamo za buduće odnose između superljudi i ljudi. Hteli biste da znate kako će se superintelignetni kiborzi ponašati prema običnim ljudskim stvorovima od krvi i mesa? Najbolje da počnemo od toga što ćemo ispitati kako ljudska bića postupaju prema svojim manje inteligentnim životinjskim srodnicima…“ (Prevela Tatjana Bižić)

About The Author