SAMO NEKA JE NERADNO: Bajram-banka vaskrse

Migrant iz Sirije na ulici je učinio ono što sistem koji plaćamo nije: pokazao je da mu je stalo i dao lekciju o vrijednostima koje se djecu uči

SAMO NEKA JE NERADNO: Bajram-banka vaskrse
Foto: Analiziraj.ba

Puna mi je kapa našeg obrazovnog sistema i sablažnjavanja javnosti na vršnjačko nasilje. Stalno, evo danima, mislim: a šta ste im ponudili, promislite, o društvo naše svagdašnje.

Ministarstvo odgoja i obrazovanja Kantona Sarajevo je donijelo odluku da je petak, drugi dan Bajrama, neradni dan, te se spajaju slobodni dani sa vikendom, a nastava će se nadoknaditi na kraju školske godine.

Kod nas samo neka je neradno, pomislih, bez obzira na posljedice. Taman kad su djeca, a nakon više od godinu dana, krenula u škole (viši razredi), nalazi se načina prekinuti makar još jedan dan, pa da nastavnici i škole odmore, inače su svi preumorni od slanja radnih listova po Teamsu, koje računaju u izvođenje nastave.

Bio Bajram ili neki drugi praznik, kod nas je isto. Obrazovni sistem u vjerskim praznicima uopšte ne vidi priliku za učenje i odgovore na sve ono što se svako dijete pita iako je uveo i vjeronauku i kulturu religija u sve škole. Shodno tome, vjeroučitelji, dopadalo se nama ili ne, između ostalog odgajaju i uče našu djecu o religiji i vjeri. U ovom vremenu pandemije, preko papira i na Teamsu, jer im nije palo na pamet da iskorače i kažu: „Čekajte, mi imamo zadatak učiti djecu: o vjeri, vjerskom prazniku, lijepom ophođenju, različitostima, praznovanju, tradiciji, lijepim običajima, bilo čemu i za bilo koji praznik, bilo koje konfesije.“

Počastiti djecu znanjem

Za Bajram (drugi dan), umjesto da ne idu u školu, uz malo volje i truda mogli su organizovati predstave, neki program gdje bi se djeci objasnilo šta je to uopće Bajram i zašto ga slavimo, počastiti djecu makar po jednom bombonom, govoriti im o tradiciji i običajima, upriličiti prigodan program, bilo šta, išta, ikako.

Mogli su to napraviti i vjeroučitelji pravoslavne, katoličke ili bilo koje druge konfesije za Vaskrs, Uskrs, Božić, Pesah, objasniti djeci, približiti im vjeru, počastiti ih, učiniti da djeca znaju da je vjera nešto lijepo, da poštuju i svoju i onu od „drugoga“, bilo šta, išta, ikako, ikad.

Konkretno i primjerom. Zamislite bajramski ili božićni program u školi, onako cjelodnevno, gdje bi druženje i učenje na kreativan način dali jedan novi smisao i dimenziju u odgoju naše djece.

No, čini se neostvarivo. Niti ih je briga, niti im je stalo, a Ministarstvu još manje, jer najlakše je produžiti praznik, a roditelji će se svakako potruditi sami sve objašnjavati i učiti svoje dijete. Bilo bi ravno naučnoj fantastici da samo Ministarstvo izdvoji neka sredstva za sve škole i svu djecu za kupovinu makar jedne bombone kao bajram-banke, recimo.

Naravno da svi mi to radimo i nije sporno da su ovo prije svega porodični praznici, pa ipak, nameće se pitanje, šta onda oni rade i čemu služe vjeroučitelji kad im je već radno mjesto u školi i u obrazovnom sistemu. Šta je njihov zadatak i kako oni uče djecu? Evo ti zadatak na aplikaciji, pa ti to uradi i pošalji mi da vidim. Je li to standard? Je li to učenje? Odgoj možda?

Odsustvo odgoja iz onoga što se zove odgojno-obrazovna institucija je, čini mi se, apsolutno, pa zato i imamo ponašanje djece na način da dok jednog premlaćuju, drugi to uredno snimaju mobitelima i postavljaju na društvene mreže. Da se pohvale kako su „uspješni“ u društvu. Jer danas je uspjeh upravo to, biti silnik, siledžija i ono što moje generacije zovu „krkan“. Uspjeh im je tako predstavljen, tome treba da streme, drugo im se ni ne stavlja u perspektivu.

Kako iskoristiti resurse?

Umjesto da učine nešto konkretno sa resursima koje već imaju i koje smo obezbijedili svi mi, plaćajući razne poreze i doprinose, da ih usmjere u direktan rad, odgoj i obrazovanje djece, čujem samo sa raznih TV ekrana „stručnjake“ kako viču da škole nemaju psihologe, nema ko da radi, mali je broj, nema kapaciteta, i tako unedogled. Dok mi mozak grčevito radi u nastojanju da procesuiram činjenicu da nam je nasilje društveni standard, u toj buci samo čujem „treba još uhljebljenja“, jer prezirem činjenicu da i ono što imamo ne radi svoj posao ni srcem ni dušom, i to je očigledno. Nije da nisu plaćeni, jer jesu. Rade, primaju plate, zaposleni su, tu su, samo se ne trude, jer im je ovako lakše. Ne dao Bog da se „zamjere“ kakvom Ministarstvu, jer onda, brale moj, možda ne bude ni ugovora ni plate. Svi šute kao zaliveni, pa će nakon škole u džamije i crkve skrušene glave, Jedinom da se mole.

Nema u ovom narodu ni kapi volje za istinskom promjenom i to je jedini resurs koji nama svima fali i nedostaje. Jer, baš prije neki dan, desilo mi se da je jedan migrant iz Sirije mom uznemirenom i uplakanom djetetu pred lokalnim granapom iz džepa izvadio keks i dao mu ga da ga utješi, a znam da je njemu neko taj keks dao iz milostinje.

Migrant iz Sirije i na ulici je učinio ono što sistem koji plaćam nije. Pokazao je da mu je stalo i dao lekciju o vrijednostima koje se djecu uči. Budi samilostan, obrati pažnju na drugoga, budi blag, poštuj i pokaži ljubav za čovjeka.

A oni koje plaćamo, ništa, za njih mogu samo reći: bajram-banka vam vaskrse.

About The Author