MUCALO PROTIV PAVIČIĆA: Koliko košta kritička misao?

Intendant splitskog Hrvatskog narodnog kazališta Duško Mucalo tužio je novinara Juricu Pavičića. Sud je donio jednu od bizarnijih odluka u povijesti hrvatskog novinarstva

MUCALO PROTIV PAVIČIĆA: Koliko košta kritička misao?
Foto: Cropix / Autor: Tom Dubravec / CROPIX

Jednom davno, krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, grupa splitskih studenata odlučila se u slobodno vrijeme baviti teatrom, amaterski. Bilo je, eto, nećete vjerovati, u Hrvatskoj i takvih vremena kada studenti nisu obarali rekorde na vjeronaučnim olimpijadama, odlazili Gospi u Međugorje ili pohađali studentske kateheze s don Damirom Stojićem, nego su se organizirali u kazališne grupe. Jedna, koja nam je bitna za tekst, odigrala je nekoliko, kažu, zapaženih predstava – uz ostale i Radovana Trećeg, kultni komad Dušana Kovačevića. U toj je trupi, sjećaju se preživjeli, bio i Duško Mucalo.

Nekoliko godina kasnije, studenti će diplomirati ili postati trajni apsolventi, pozapošljavat će se po velikim splitskim firmama, bilo je, eto, nećete vjerovati, u Splitu i takvih vremena kada su umjesto gomile apartmana, street food žderačnica, lounge barova i šoping centara postojale velike tvrtke koje su proizvodile nove vrijednosti. Zbog obaveza u organizacijama udruženog rada naši će junaci, bivši kazališni amateri, sada prorijediti druženja, okupljat će se samo jednom godišnje na tada još slušljivom Splitskom festivalu, izvoditi nepretenciozne pjesme-zezalice “s dobro osmišljenim koreografijama”, kako tvrdi Wikipedija, odnosno, kako se sjećamo i kako nas podsjeća YouTube, sa scenskim nastupima kojima nije manjkalo ambicije da budu duhoviti. Grupa se zvala Prava kotka, a vodio je, sjećaju se preživjeli, Duško Mucalo, diplomiran ekonomist.

Kotka je, koliko pamtimo, na Festivalu samo jednom osvojila nagradu: bilo je to davne, olimpijske 1984. godine. Nije se, međutim, trijumf Mucala i društva dogodio u uobičajenom festivalskom programu čije će nagrade trajno ostati rezervirane za interpretatore s klasičnijim nastupom i scenskim navikama, nego u večeri posvećenoj lakoglazbenom obilježavanju tekovina Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. Ona, večer, zvala se Ustanak i more, a Mucalova pjesma “Volim Jugoslaviju”.

Dvadeset i šest godina nakon što će mu nagrada na revolucionarnoj večeri lokalnog festivala okruniti glazbenu karijeru, Mucala će lokalna politika imenovati intendantom splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, što će on nazvati krunom svoje karijere. Te 2010. godine vladajuća politika, kao što je poznato, neće imati nikakve veze s onom čije je tekovine Mucalo opjevao 1984. godine: dapače, na čelo HNK postavit će ga gradonačelnik Željko Kerum, tada posustali, a danas više-manje propali poduzetnik, u čijim će čestim filipikama uloga dežurnih negativaca pripasti i “urbanim Jugoslavenima”. Ime države koju je opjevao njegov intendant, Kerum će pretvarati u psovku.

Nećemo se ovdje baviti Mucalovim životom u devedesetima, kada u privatizaciji propada velika firma u kojoj je radio, pa usput odustaje i od benda te počinje voditi svakakve priredbe i snimati radijske reklame. Bila su to grozna vremena, valjalo je preživjeti, a ne kompromitirati se. Ne znamo je li Mucalo ikad izgovorio nešto što nije trebao u ime pristojnosti i dobrog ukusa, ali očito je uspio opstati, promijeniti se i u ozbiljnim godinama opet se vratiti na stalnu plaću te zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Kao Kerumov izbor za šefa HNK.

Odavno vjerojatno nitko nije napisao ovoliko riječi o Mucalovoj biografiji. Ne bismo ni mi da mu u jednoj od bizarnijih presuda hrvatskih sudova nedavno nije pripala odšteta od 50 hiljada kuna zbog boli prouzročenih pisanjem Jurice Pavičića o njegovoj intendaturi. Mucalo je, k tome, pribjegao naročito zloćudnoj taktici, nije tužio nakladnika, nego novinara. Postane li pravomoćna, a u hrvatskim sudnicama, gdje pravda često nije samo bez vida, nego i bez mozga, sve se može očekivati, presuda će se pretvoriti u jedan od efikasnijih instrumenata zastrašivanja hrvatskih autora, u režeću prijetnju novinarskoj egzistenciji, ali i slobodi. Mucalo, naime, nema toliko pritužbi na osuđenikov pristup faktima, koliko su ga povrijedili Pavičićevi komentari. Ne smetaju mu činjenice, nego stav.

Trideset i pet godina nakon što je skakutao po pozornici na Prokurativama i volio Jugoslaviju, Mucalo se mršti po sudnicama i voli Hrvatsku jer mu dosuđuje sumanute duševne boli. I nema veze što je presuda prvostupanjska, niti su bitna predviđanja da će ionako biti ukinuta. Ona sada postoji, proizvodi pravne i životne učinke, ona plaši najavom kazne zbog novinskog teksta.

Je li vrijeme tako okrutno da je benigne socijalističke zabavljače prvo pretvorilo u intendante, a potom i u neumoljive borce protiv prava na kritiku, za ovaj tekst zapravo nije bitno. Po naravi događaja i novinarskog poslanja, naša bi tema trebao biti sud, a ne tužitelj, ali hrvatsko je pravosuđe toliko trulo da mu niti jedan tekst ne pomaže.

About The Author