Zakon o javnim preduzećima ne propisuje obavezu raspisivanja javnog konkursa, već se preduzećima ostavlja da ovo pitanje urede internim aktima. I tu kreću orgije stranačkog zapošljavanja i zaobilaženja konkursnih procedura

Nekolicina ljudi uhapšena je u sklopu akcije „Bosna“ u augustu prošle godine pod sumnjom da su počinili „krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnog djela, primanja dara ili drugih oblika koristi i primanja nagrade ili drugih oblika koristi za trgovinu utjecajem“, izvijestio je Avaz o akciji.

Jedan od osumnjičenih je i Esed Džananović, bivši izvršni direktor za distribuciju u Elektroprivredi BiH. Džananović je smijenjen u 12. mjesecu iste godine: „S ciljem obezbjeđenja neometanog funkcionisanja Elektroprivrede BiH i obavljanja djelatnosti distribucije električne energije, kao i ovlaštenja izvršnog direktora za distribuciju, utvrđenih Statutom i drugim aktima društva, Vlada FBiH danas je dala saglasnost Nadzornom odboru Elektroprivrede BiH da privremeno rasporedi ovlaštenja koje je imao izvršni direktor za distribuciju na generalnog direktora Bajazita Jašarevića.“ Citat je preuzet s portala Klix. Takva  odluka o smjeni zbog istrage ima jednu, za javnost, umirujuću dimenziju. Vlast nije korumpirana, korumpirani su pojedinci koje vlast smjenjuje kad se opravdano posumnja u njihovu korumpiranost. Ni sama firma time ne ispada kriminogena. Ona ima Nadzorni odbor koji je, nakon opravdanih sumnji u korumpiranost njenog zaposlenika, reagovao i Vladi podnio zahtjev za smjenu.

Ima ovlaštenja

Međutim, kad se pogleda sljedeći primjer medijskog izvještavanja koje je radio Avaz, nema mjesta za bilo kakav optimizam. Tu donose u formi videopriloga interesantnu izjavu Džananovićevog advokata. On kaže da Džananović „kao višegodišnji rukovoditelj u EPBiH ima ovlaštenja po pravilniku o radu da i neposrednim putem zaposli određeno lice, ako smatra da je to potrebno, pa i na nečiju molbu, ali, naravno, u skladu s potrebama posla“. Tu se priča širi na sam okvir, sistemski napravljen, a koji otvara prostor za korupciju.

Ervin Turbić iz Srebrenika vodi organizaciju Justicia, koja se, između ostalog, bavi i korupcijom. Evo šta kaže o zapošljavanju, konkretno, u Elektroprivredi: „Direktor može, bez raspisivanja javnog oglasa, primiti novog zaposlenika ukoliko postoji poznati kandidat za zaposlenje“ − stoji, prema njegovim riječima, u Pravilniku o radu JP Elektroprivreda BiH d.o.o. Sarajevo. Prema tom pravilniku je, kaže Turbić, „u 2015. bilo oko 360 takvih ‘poznatih kandidata’, koji su primljeni bez konkursa, a u periodu januar-juli 2016. na isti način primljeno je 116 ‘poznatih kandidata’. Posjedujemo dokumentaciju, pa mi je ovo prvo palo na pamet. Ovakvih primjera je bezbroj u svakom JP-u“.

Elektroprivreda, dakle, u ovom tekstu nije izuzetak već samo ilustracija opće prakse. Izvršna direktorica Transparency Internationala u BiH Lejla Ibranović također je mišljenja da je cijeli javni sektor podložan različitim mahinacijama prilikom zapošljavanja. One su omogućene, prema njenim riječima, upravo internim aktima preduzeća: „Prema istraživanju o transparentnosti konkursnih procedura u javnim ustanovama i javnim preduzećima iz 2014. godine, Transparency International u BiH je tada utvrdio da većina javnih preduzeća nije obavezna ni prema svojim unutrašnjim aktima objaviti javne konkurse, te je upravo zbog toga oblast zapošljavanja u njima pogodno tlo za razne vrste koruptivnih praksi, jer ne postoji minimum transparentnosti pri zapošljavanju, pa tako je nemoguća i kontrola javnosti.“

Dio korupcije uslovljen je i diskrecionim pravima rukovodilaca u javnom sektoru. Ona je kao primjer navela obrazovanje: „Kada su u pitanju diskreciona prava rukovodilaca, TI BiH putem Centra za pružanje besplatne pravne pomoći u posljednje vrijeme bilježi, npr., veliki broj prijava na koruptivne prakse u zapošljavanju u oblasti obrazovanja, i to posebno iz osnovnih i srednjih škola u Kantonu Sarajevo, ali i u drugim kantonima. Konkretno, u Kantonu Sarajevo Pravilnik dopušta direktorima škola da izaberu između najbolje rangiranih kandidata, uz adekvatno obrazloženje, te stoga ne postoji obaveza da se po završenoj proceduri izabere prvorangirani kandidat. Građani, obično, prijavljuju da su obrazloženja direktora sporna i da nemaju nikakvo materijalno utemeljenje, i da se često ne bira najbolje rangirani kandidat već direktori koriste svoja diskreciona ovlaštenja da izaberu njima podobnog kandidata. Prijave koje je TI BiH dobijao odnosile su i na prakse nepotizma i kronizma, odnosno favorizovanje članova porodice ili prijatelja, ali i na primjere tzv. stranačkog zapošljavanja. U većini ovih slučajeva nezadovoljni kandidati koji su nam slali prijave odlučili su se na pravnu zaštitu, odnosno, izjavili su žalbu, ali u najvećem broju slučajeva školski odbori su žalbe odbili.“

Bez konkursa

Zakon o radu, kao i onaj o javnim preduzećima, ni u FBiH ni u RS ne propisuje kao obavezno raspisivanje javnih konkursa za posao, i to je jedan od ključnih problema: „Zakon o javim preduzećima ne propisuje obavezu javnim preduzećima da raspišu javni konkurs, već im se ostavlja da ovo pitanje urede u svojim internim aktima. Do sada niti jedna vlast nije pokazala interes da mijenja zakonski okvir u ovoj oblasti, propisujući javnu konkursnu proceduru kao obavezu svim javnim preduzećima“, kaže Ibranović.

Bez obzira na to, konkurs bi se, prema Turbićevim riječima, trebao podrazumijevati: „Ako pogledamo antidiskriminacijsko pravo u našoj zemlji, raspisivanje javnih oglasa se podrazumijeva, jer je to ne samo u skladu sa zdravim razumom nego je to jedini način zapošljavanja koji bi bio u skladu s Ustavom, ali i drugim zakonskim propisima.“

Ustav BiH, naprimjer, garantuje jednakopravnost svih građana i zabranjuje diskriminaciju po bilo kojem osnovu. Isto to čine i entitetski ustavi, kao i ustavi kantona kad je riječ o Federaciji BiH. Postoji i Zakon o zabrani diskriminacije u BiH u kojem je jasno određeno šta je diskriminacija, koja se potom dijeli na posrednu i neposrednu.

Član 2. Zakona o diskriminaciji BiH kaže: „Diskriminacijom, u smislu ovog zakona, smatrat će se svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, spolnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima javnog života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, kako u javnom tako i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.“

Neposredna diskriminacija

U članu 3. definirani su oblici diskriminacije: „(1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim u članu 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla da bude dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama. (2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala efekt dovođenja nekog lica ili grupe lica u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.“

Sve to prepisuju i/ili podrazumijevaju zakoni o radu u FBiH i u RS-u te zakoni o javnim preduzećima, također u oba entiteta. Tek potom slijede interni pravilnici preduzeća koji su u pravnoj hijerarhiji najniži akti i morali bi biti usklađeni sa svim iznad spomenutim zakonima. Oni, međutim, otvaraju prostor za kršenje cjelokupnog antidiskriminacijskog pravnog okvira zemlje. Pravilnike donose upravni odbori javnih ustanova i preduzeća čiji članovi ne moraju imati veze s pravom i najčešće nemaju, a odobrava ih osnivač, koji, u zavisnosti od preduzeća ili ustanove, može biti općina, grad, kanton, entitet, država… Dakle, osnivači su oni koji bi morali biti u stanju prepoznati prostor za koruptivno i diskriminacijsko djelovanje, a odobravanjem internih pravilnika o radu i zapošljavanju to dopuštaju.

„U svakom od tih pravilnika naći ćete odredbu koja daje diskreciono pravo rukovoditelja javnog preduzeća da zapošljava prema svom ličnom nahođenju. Razlog za to vam je, nadam se, jasan… Cilj je legalizacija političke korupcije, apsolutna kontrola političkih moćnika nad sistemom zapošljavanja, zapošljavanje njihovih članova porodice, pravljenje ‘biznisa’ od toga. Generalno, cilj je legalizacija koruptivnih krivičnih djela, sankcionisanih krivičnim zakonima (Krivičnim zakonom BiH, Krivičnim zakonom RS-a, Krivičnim zakonom FBiH i Krivičnim zakonom BD-a BiH), kao što su: nezakonito posredovanje, zloupotreba službenog položaja i ovlasti, nesavjestan rad u službi, primanje i davanje mita i drugih oblika koristi itd.“, kaže Turbić. Naveo je i kako najčešće te formulacije izgledaju: Zbog povećanog obima posla, direktor može izvršiti neposredan prijem novih zaposlenika bez raspisivanja javnog oglasa – „tako da sve postaje ‘povećan obim posla’“, ili: Direktor može (dakle, ne mora) raspisati javni oglas za prijem novih uposlenika i sl.

Nepoznato je koliko je konkurenata za posao − koji nisu bili primljeni, a smatrali su da su bili bolji od primljenog kandidata − tužilo neko javno preduzeće. U javnosti nije poznat slučaj da je neka osoba dobila takvu tužbu. Ne zna se ni da li bi, eventualno, takva presuda poništila pravilnik koji je omogućio diskriminaciju. A korupcija uvijek ide pod ruku s diskriminacijom. Svakim nelegalnim zapošljavanjem dešava se diskriminacija svih onih koji su stvarno ili potencijalno mogli obavljati poslove na koje je neko primljen pod političkim pritiskom, putem rodbinske veze ili, pak, dajući mito.

Ovakvi pravilnici omogućavaju bogaćenje njihovim tvorcima i provoditeljima jer oni mogu uslovljavati prijem na radno mjesto određenom količinom novca. Oni mogu biti izvorište nepotizma jer im se pruža prilika da omogućavaju posao rodbini i prijateljima. I, što je najopasnije, mogu služiti za upošljavanje članova stranke na vlasti ili njenih simpatizera. Time se stvaraju uslovi za stranačku kontrolu javnih preduzeća, potrošnju novca preduzeća za stranačka lobiranja i sl.

Nije zabilježena još nijedna poslanička ili stranačka inicijativa, ni na jednom nivou vlasti, bilo da se radi o poziciji ili opoziciji, koja je imala za cilj rigorozno obračunavanje s pravilnicima ili, pak, zakonsku obavezu raspisivanja konkursa za prijem u radni odnos.

Stoga, svi medijski predimenzionirani slučajevi hapšenja zbog prodaje radnih mjesta i diskriminacije prilikom zapošljavanja znače, eventualno, samo zabavu za mase koja uživa u sječi pojedinaca koje već sutra zamjenjuju drugi s jednako otvorenim vratima da rade isto što i njihovi prethodnici.

“Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)”