Ako je tačno da čir na želucu nije rezultat onoga što mi jedemo, nego onog što jede nas, onda pažljivo treba birati – šta će nas jesti. Jedan ugodno popunjen gospodin suptilnih manira prošle se hefte strahovito nasekirao zbog Argentine i Francuske. Noć nakon utakmice jedva je zaspao, a sljedećeg je dana polovinu radnog vremena potrošio agitirajući protiv – citiramo – “ubica iz Južne Amerike”.
Upitan od strane objektivnog posmatrača nije li malo blesavo nervirati se zbog suštinski tako nerelevantne stvari kakva je fudbalski dvoboj dvije ekipe prebogatih muškaraca, kojima sve ide u životu i kojima je nešto grubljih faula sav belaj koji će doživjeti narednih dvadeset godina, on nudi zanimljiv odgovor: “To je sve samo ne blesavo. To je najbolja stvar koju pametan čovjek – a takav sam po definiciji – može sebi priuštiti.”
Njegova elaboracija ove naočigled nelogične teze, ako ništa, zaslužuje da bude razmotrena. Evo šta kaže: “Sve mi ide dobro s djecom, sve mi je u redu sa ženom, u još sam boljim odnosima s prijateljima. Na poslu cvjetaju ruže, kao da nikakve krize nema. A pošto se čovjek mora zbog nečeg nervirati, a da ne bih urekao ovako dobar život, ja sam izabrao da pizdim zbog nogometa. I odlično mi ide,”
Kažu da u praktičnoj psihologiji postoje dva elementarna pravila. Ko ih se pridržava, dramatično olakšava sopstveno postojanje. Prvo: ne nerviraj se zbog malih stvari. I drugo: sve su stvari male. Kad bi bio moguć život u kojem čovjek ima kontrolu nad temeljnim odlukama i reakcijama, bilo bi neuporedivo lakše.
Nemajući odgovora na svakodnevna pitanja i dileme egzistencije, mi se kontinuirano sekiramo. Bjesnimo zbog svega. Osvrnite se na posljednjih sedam dana i taksativno pobrojte šta vas je sve uznemirilo. Banka i njene nesnosne kamate, gradski prevoz, političke partije, njihovi lideri i organi vlasti, korupcija i kriminal, nasilje i nesigurnost, patnja i glad, djeca i prijatelji, loš televizijski program i još lošiji filmovi, ili dobre TV emisije koje su vas prikovale uz kauč i upropastile vam veče, tradicionalni gubitak na kladionici, neočekivani dobitak na kladionici koji je toliko mizeran u odnosu na vaše potrebe da ga možete svezati mačku o rep, da upotrijebimo tu stilsku figuru iz nekih davnih, sporih vremena. Ljeti vas nerviraju nesnosne vrućine, zimi nepodnošljiva hladnoća, s jeseni vam dosade kiše, a s proljeća klizišta. Nerviramo se zbog obroka koji sve više imaju ukus gume, ili plastike, a sve manje one prave, neodoljive hrane, kakvu smo jeli dok nije zavladala hemija. Nerviraju nas službenici na šalterima, prodavači i šefovi…
Zuko Džumhur u jednom intervjuu relativizira našu sklonost nerviranju: “Ima ljudi koji jednostavno nemaju talenta da budu rahat, nego sami sebi belaje izmišljaju. A naučiti se biti rahat, to je velika stvar. Ljudi obično misle da to traži veliko bogatstvo, veliki novac. Nije tačno, to traži samo mudrost.”
A jednu od mogućih verzija mudrosti, istina vrlo ciničnu, predstavlja nam Milan Kundera, komentirajući svog omiljenog autora: “Mudrost Rableovog kaluđera prava je mudrost za njegov mir i za mir ostalih: vršiti svoju dužnost kako-tako, uvijek govoriti lijepo o prečasnom igumanu, a svijet pustiti da ide kako hoće. A on dobro ide, pošto je većina zadovoljna.” Kontrola nad mentalnim aktivnostima zahtjevan je posao, traži kultiviranje sopstvenih slabosti i intenzivan rad na sebi, a za to je malo ljudi sposobno. Mi nismo hodajuće Bude, više ličimo na praskavu živinčad koja eksplodira i zbog najmanje sitnice. I zato je gospodin s početka ovog teksta vjerovatno u pravu. Ne smiješ se sekirati zbog fundamentalnih stvari, ali isto tako ne smiješ ni da živiš bez sekiracije. Skrenuti te trenutke bijesa na, recimo, nogometne sudije, ili na bilo koju sličnu marginalnu pojavu ovog svijeta, izvanredan je terapeutski manevar koji, uz to, ima jako logičko i psihološko uporište. Sekirajte se zbog sitnica, da ne biste zbog nečeg drugog. Ta metoda osvježava, a ne deblja.
