Mržnja na stadionima: Prošle sedmice iz svijeta fudbala došle su nam dvije poučne priče. Za prvu su zaslužni minhenski div Bayern i njegov sportski menadžer Hasan Salihamidžić, nakon što je jedan dio navijača vrijeđao pokrovitelja Hoffenheima Dietmara Hoppa. Osim uvredljivih skandiranja i nepriličnih parola na tribinama, utakmicu je (ne)očekivano obilježila i solidarnost igrača obje ekipe. Oni su se još dok je trajala utakmica suprotstavili nepriličnom navijanju, a Salihamidžić nakon utakmice nije imao milosti prema navijačima koji vrijeđaju protivničku stranu: „Dvije pobjede i 120. rođendan Bayerna. Mogla je to biti savršena sedmica. Dakle, ovo je bio tužan dan. Sramota. Mržnja i netrpeljivost nemaju mjesto u društvu i nogometu. Bundesliga ne smije izgubiti jasno pozicioniranje, a Bayern je sad bio jasan, što se moglo i vidjeti. Svi mi u nogometu se moramo pozabaviti tim problemom bez kompromisa. Mi u Bayernu ćemo analizirati situaciju i onda reagovati. Također je vrlo važno pokazati da mora živjeti tolerancija. Ako ne možete prihvatiti takva pravila, onda nemate mjesto u Bayernu“, napisao je rođeni Jablaničanin na Twitteru.

Al’ ga je sastavio, svaka mu čast, ni Gojko Berić ne bi bolje. E, sad prelazimo na tužniji dio priče. U isto vrijeme, u Banjoj Luci se igrala utakmica između Borca i Sarajeva. Dio domaćih navijača protivnike je vrijeđao skandiranjem „Nož, žica, Srebrenica“ i „Ubij Turčina”, Potpuno očekivano, Fudbalski savez je banjalučki klub kaznio simbolično; gore bi se proveli da su prošli kroz crveno svjetlo. A iz uprave kluba, također očekivano, čuli smo nekakvo smušeno objašnjenje, nešto u stilu prvo su oni naše gađali, pa su ovi uzvratili.

Daleko su München i Braco Salihamidžić.

Koncept blagih kazni bolji je od koncepta oštrih samo ako je dio šireg konteksta i sistema, ako ga prati jaka edukaciona aktivnost te angažman svih nadležnih institucija. Pošto je ovdašnja mržnja uglavnom sistemski producirana, ni od Fudbalskog saveza ni od uprave Borca nije se moglo očekivati ništa bolje. Tačno smo tamo gdje nam je mjesto. Ni milimetar naprijed nećemo maknuti godinama, možda ni decenijama. Ovaj je koncept konstruiran tako da služi vlastima, a nogometna mržnja je jedno od pouzdanih sredstava te službe.

Izbjeglice: „Da kažem i nešto ohrabrujuće, istaknula bih kako su u pitanju ipak stotine i hiljade onih koji pomažu. Nedavno smo u Sarajevu vidjeli jedan skvot, u naselju Dobrinja, i ušli u pekaru preko puta da se raspitamo koliko tamo ima ljudi, da vidimo šta se može napraviti. I rekli su nam: ‘Oni su naši, ništa se ne brinite za njih.’ A to nam se često dešava. Ogromna je podrška i u Banjoj Luci. Volonteri u Sarajevu nedavno su dobili donaciju od Davora Dragičevića, oca Davida koji je ubijen u sumnjivim okolnostima, te od pokreta Pravda za Davida. Baš kao i od brojnih drugih Banjolučana i stanovnika ostalih mjesta u BiH.“

Ovako sarajevska novinarka i aktivistkinja Nidžara Ahmetašević finalizira odgovor na pitanje ko sve od nadležnih brine o izbjeglicama. Kratko i jasno: od nadležnih niko. Država ne brine ni o svojim građanima, a međunarodna zajednica, tačnije EU, ima misiju da izbjeglice odbije, a ne da problem riješi. EU se tako još jednom pokazala nedorasla savremenom svijetu i njegovim izazovima. Jedino za šta je sposobna jeste štititi sopstveno blagostanje i granice od – kako je to popularno danas reći – „najezde s Istoka“. Takav je pristup kontraproduktivan. Zajednica pola milijarde stanovnika često se hvali da ima najbolje uslove za život na planeti. Vjerovatno je mnogo od te hvale utemeljeno u stvarnosti. S druge strane, moć i sposobnost EU da presudno utiče na globalna zbivanja u izrazitom su neskladu s njenim finansijskim blagostanjem. Odgovora na izbjeglički talas – osim klaustrofobičnog zatvaranja granica i neljudske represije na rubovima Unije – nema. EU je ovih dana na zaprepašćujući način podržala nehumano ponašanje grčke policije prema nesretnicima iz Sirije, Afganistana i Irana, što produbljuje sumnje u njene mogućnosti da išta valjano donese svijetu izvan Schengen obruča.

Fotografije i snimci djece u zbijegu koja se suočavaju s represijom evropskih policajaca postale su svakodnevne. Pitanja humanosti i ljudskih prava su eliminirana. Tako da postoji realna mogućnost da se Evropska unija sama reducira na onu početnu formu Zajednice za ugalj i čelik. Otprilike su joj to gabariti i dometi. Držite se sopstvenog blagostanja, a svjetsku politiku prepustite velikim igračima. Nisu ni oni uzori humanosti, naprotiv, ali bar znaju šta hoće.

Pandemija je već tu: Sudeći po društvenim mrežama, koronavirus do sada je proizveo više lošeg humora nego djelotvornog opreza. Situacija nije bezazlena, a hiljade ljudi po FB i Twitteru dijele nekakav skaredni status po kojem je ovo samo još jedna u nizu pseudopanika kakve su izazvali SARS, svinjska gripa i druge pandemijske  pošasti 21. vijeka.

Panika je jedna stvar, a oprez nešto sasvim drugo. Kad laici daju globalne dijagnoze, to onda zvuči groteskno. Evo nas sad kod one druge nogometne priče: trener Liverpoola Jürgen Klopp izveo je neki dan poučan performans. Upitan za posljedice koronavirusa na fudbal i njegov tim, on je, ironizirajući sopstvenu inteligenciju, ispao pametniji od 90 posto jezivih komentatora širom planete i u nepunu minutu rekao ono što bi svako razuman morao znati: postoje ljudi kojima je to posao i jedan trener apsolutno nije pozvan da govori o virusu. Kao ni novinar. Niti ekonomista, inžinjer, književnik…

Pošast zvanu koronavirus pratilo je i mnogo glasina koje nisu imale osnova u stvarnom životu. Gotovo da je postalo činjenica da su u Sarajevu i drugim bh. gradovima usljed panike ispražnjeni rafovi s brašnom, šećerom i uljem, što je bila laž. Rafovi su puni kao i svih prethodnih dana, sedmica i mjeseci. Tako da smo mi i prije virusa dobili pandemiju, onu koja se odnosi na lažne vijesti. Neozbiljnost u prihvatanju činjenica, slijepo slijeđenje pseudostručnjaka i potcjenjivanje opasnosti, to je obilježilo prvu fazu koronavirusa. S ozbiljnih mjesta dolaze upozorenja da bi mart i april mogli biti kritični. Panika je uvijek pogrešna reakcija, ali oprez je neminovan. Ako se izbjegnu najgore opcije, bit će to između ostalog zato što se javnost pribrala i poslušala stručnjake. A ako se desi najgore, e to će biti rezultat ljudske sklonosti da strah liječi pseudohumorom i da odgovore za globalne pošasti medicinske prirode traži od fudbalskih trenera.