ZENIČKI INTELEKTUALCI: Reditelj Zlatko Paković postavio je u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica predstavu “Grobnica za Borisa Davidoviča, kakvu je danas zidamo”. Povodom tog kulturnog događaja oglasila se grupa građana potpisana kao Klub zeničkih intelektualaca. U otvorenom pismu napali su Pakovića i predstavu, argumentirajući svoj stav Srebrenicom, genocidom, udruženim zločinačkim poduhvatom, ranjivošću ovdašnjih rukovodećih struktura i ugroženošću Bošnjaka i njihove kulture. Dva su momenta u pismu gora od ostalih: prvi je da intelektualci Srebrenicu spočitavaju čovjeku koji je već napravio predstavu na tu temu i tako se zauvijek zamjerio Beogradu. A zeničke hairlije kao jednu od glavnih dosjetki koriste činjenicu da su Pakoviću zatvorena sva beogradska vrata. Golemo. Drugi je detalj  još tragičniji. Intelektualci iz Zenice plaho su uznemireni što provokativni reditelj oštro i bez prethodnih sudskih presuda propituje i uznemirava bošnjačke političke strukture. Ko biva, ako je i od Pakovića, previše je. To nas je podsjetilo na bizarnu situaciju iz Srbije. Prije koju godinu, iz organizacije Nušićijade izbačen je njen osnivač jer se – pažljivo ovo pročitajte – na Nušićijadi ismijavala vlast.

Odlično reagiranje ponudio je zenički pisac Selvedin Avdić: “Najljepše bi bilo da iz ovog slučaja ne izvuče korist samo onaj Klub, da malo svjetlosti padne i na zeničko pozorište. (…) Da li ste do sada negdje pročitali da su se na njihovoj pozornici propitivale neke od najosjetljivijih tačaka našeg društva – zloupotreba religije, kult žrtve, prljava tranzicija…? Da li znate da su tamo igrane predstave u kojima se sasvim otvoreno govorilo o lokalnim ratnim zločinima i mučilištima? Koliko pozorišta u ovoj državi se obračunalo sa prljavom ratnom prošlosti sredine u kojoj žive, gdje je bukvalno prstom upirano na stratišta, gdje su glasno izgovarana imena odgovornih, pominjane političke stranke koje su ih štitile? Znate li da u malim gradovima takav angažman traži znatno više hrabrosti nego tamo gdje postoje međunarodne organizacije, strane ambasade i desetine različitih medija kojima je sve izvan glavnih gradova pustoš, gusta magla?”

MOSTARSKI GRADONAČELNIK: Dinamika života u gradu je takva da nikada nema stajanja. Svaki problem, svaki izazov, svako iskušenje testiraju civilizacijski i politički karakter polisa. Ali i njegovih funkcionera. Mnogo je tih iskušenja iz kojih Mario Kordić, aktuelni gradonačelnik Mostara, ne može dobiti prolaznu ocjenu.

Čovjek, sad je već evidentno, ima problema s vlastitim građanima. Nije baš dobar s idejom da im služi, što je zadatak svakog gradonačelnika, nego je krenuo u aktivnu ofanzivu, brkajući lončiće i miješajući prioritete. Čitatelji s malo boljim pamćenjem sjetit će se napada grupe huligana okupljenih oko Zrinjskog na Donju Mahalu. Bilo je tu palica, razbijenih automobila i kućnih prozora, a Kordić je uz blagu osudu divljanja poručio da će – razgovarati s vinovnicima incidenta. Ljudi su se gledali u čudu. Šta on ima razgovarati s njima? S huliganima bi trebali da popričaju policija i pravosuđe, a gradonačelnik je istog dana morao da se pojavi među napadnutim Mostarcima, da ih ohrabri i garantira im miran san. Blaga i pogrešna reakcija u svakom pogledu, a ništa od te blagosti nije ostalo nakon ovogodišnjeg februarskog pohoda na Partizansko groblje. Pošto je to čaršija u kojoj se s huliganima razgovara, umjesto da ih se procesuira, antifašisti iz svih krajeva Jugoslavije do jednog od najljepših spomenika NOB-a prevezeni su autobusima, uz pratnju specijalnih policijskih snaga. Toliko o normalnom Mostaru. Nakon nekoliko izjava u kojima su ogorčeni aktivisti govorili o fašizmu koji živi u njihovom gradu, uslijedila je provala gradonačelnikovog bijesa: “Dok Mostar svakodnevno raste, razvija saobraćajnice, infrastrukturu, turizam, obnavlja zaostale ruševine, pojavljuju se lažni moralizatori i falsifikatori načela antifašistima. Predstavljati se antifašistima noseći u rukama simbole jednog od najgnjusnijih totalitarnih režima je za svaku osudu. Možda bi i ove godine igrokaz koji isti glumci godinama izvode prošao bez reakcije, ali nemoguće je zanemariti gnjusno nazivanje Mostara mjestom neofašizma.”

Ruku na srce, neinteligentnije i gnjusnije nije moglo. Nazivajući jugoslovenske antifašiste “sijačima mržnje i podjela”, ovaj u svakom pogledu neadekvatni funkcioner još jednom je pokazao ko je glavni generator tih pojava u Hercegovini. Ko do sada nije vjerovao da je Kordić čisti hadezeovski kontinuitet, poslije FB poruke nema argumenata za ozbiljnu raspravu. Na rečenu gnjusnost je, između ostalih, razložno odgovorio mostarski pisac Elvedin Nezirović, koji  javnosti (ne i Kordiću, njemu je, izgleda, uzaludno išta  objašnjavati) poručuje: “Mostar, ovakav kakav je danas, možda jeste multikulturalan grad u demografsko-deskriptivnom smislu, no multikulturalistički sigurno nije, prije svega jer ne postoji nikakva ideološka ili politička platforma vladajućih političkih snaga koja bi ga takvim učinila.”

Grad čija policija ima oficijelnog vjerskog zaštitnika, nekakvog svetog Mihovila, u čijoj hitnoj službi i drugim javnim ustanovama građane sa zida budno posmatra Isus Krist i u kojem se nedjeljom ne radi ne zbog prava radnika, nego zbog zahtjeva Crkve, sve je samo ne sekularan. I to je prava slika Marija Kordića.

SARAJEVSKO ZAGAĐENJE: Dvanaestog februara, mediji nas tako izvještavaju, Sarajevo je bilo najzagađeniji od svih glavnih gradova na svijetu. Inače je već mjesecima pri samom vrhu te nelaskave liste. Odavno se nije desilo da polucija ovako duboko prodre u februar, uglavnom je stanje toksičnosti bilo rezervirano za zadnje dane novembra, veći dio decembra i prvu polovinu januara. Ali 12. februar, pa to znači da su stvari otišle predaleko i da zagađenje svake godine probija rekorde.

I šta nam tim povodom radi naša kantonalna politika, kojoj god opciji da pripadala? Otrovne materije su kancerogene, ali kod ovdašnjih vlasti ne vidimo ni trunku želje da se zagađenju suprotstave opsežnom i dalekosežnom akcijom koja bi prve rezultate mogla dati odmah, a ostale u talasima, svake godine popravljajući stanje. U Sarajevu ne postoji javna priča o zagađenju. Nije nemoguće izboriti se s njim, toliko je gradova u svijetu uspjelo, ali nas na takvoj listi nećete vidjeti. Razlog: siromaštvo te nedovoljno zainteresirane i obrazovane strukture vlasti. Ko se ovdje rodio, ili ko je ovdje doselio, ne može baš reći da je u životnoj lutriji dobro prošao, jer uboga, primitivna i neorganizirana politika nije dorasla ozbiljnim izazovima.