Optimizam je dobar za čovjeka, predobar za psihu, odličan za ukupno zdravlje, izvanredan za porodičnu atmosferu i naprosto idealan za vannastavne aktivnosti. Pa zašto je onda tako teško biti optimista? Zašto je pesimizam dominantno stanje duha? Možda zato što pesimizam počiva na realnom sagledavanju svijeta i činjenica, a optimizam je projekcija koja bi taj svijet mijenjala, a nema pokazatelja koji ukazuju da je promjena moguća. I poželjna.

Optimizam je eventualno, i to možda samo eventualno, način mišljenja, dok je pesimizam metoda življenja, ozbiljna forma postojanja, koncept odbrane i zaštite… Uz pesimizam se lakše podnose život i porazi. Optimizam je uvertira u razočarenja svih boja i dezena. Dokle god vjeruješ da će biti bolje, ti ustvari ne znaš o čemu govoriš…

Pesimizam je sam po sebi nedjelatan, a optimizam angažiran i kreativan, što će reći da je optimizam onaj štetočina, onaj destruktivni element koji je svojim naoko graditeljskim, a suštinski destruktivnim elanom planetu doveo ovdje gdje smo sada – na rub propasti. Optimisti rade i privređuju, pesimisti ispod oka škilje dok ovi prvi doprinose. Pesimisti su zato korisnija polovina ljudskog roda, jer pokušavaju obuzdati tu ludačku vjeru u budućnost, u napredak i modernog čovjeka. Ali ponekad je sve džaba…

Optimizam je posebna privredna grana, specijalni odjeljak naivnosti, zasnovan na budalastoj ideji da se stvari mogu i daju popraviti. Naravno, ne mogu i ne daju. Jedan kvalitetan pesimista vrijedi kao deset vrijednih optimista. Pesimista je svakim svojim uzdahom, zločestim prigovorom, nijemim sugestijama, onim podlim hmakanjem koje boli više od izgovorene kritike, zaslužio svoju reputaciju dežurnog klipa u točku revolucije. Sve su revolucije nikle na nesnosnoj atmosferi optimizma. I sve su propale zato što su se razvijale na način koji su im predskazivali pesimisti. Evo kako to biva. Optimisti podržavaju napredne snage. Pesimisti se šprdaju na njihov račun. Na kraju pesimisti budu u pravu, jer kada napredne snage pobijede mračnjake i dođu na vlast, a to se uvijek jednom desi, po pravilu postanu gori od onih koje su pobijedili.

Transformacija baš onakva kako su u svom nepodnošljivom ogovaranju izroncali – pesimisti. Dakle, ovaj svijet je krojen po njihovoj mjeri i tu nema lijeka.

Kad bi se tebe slušalo, ispalo bi da se ovdje nikada ne dešava ništa dobro, prigovara optimista pesimisti. Eto, upravo si sad, po prvi put, izrekao nešto tačno, odgovara pesimista. I zakucava: “Ovdje se zaista ne dešava ništa dobro.” Bosna i Hercegovina je idealan materijal za komparativnu analizu optimističnog duha i pesimističnog svjetonazora. Ovdje, i samo ovdje, sve što je moglo krenuti loše, krenulo je. I sve što se dešavalo, dešavalo se na najgori način. Kad je ono onomad svršavao komunizam, svima drugima je svanulo, a samo nama omrknulo, jer je kod nas svršio u krvi. Kada je došao mir, nije donio olakšanje, nego nastavak rata privatizacijskim sredstvima. I kako to – nek nam objasne, naprimjer, optimisti – da nikada nismo na pravoj strani? Razvijeni svijet nekada nas je sumnjičio zbog pripadnosti komunističkom pokretu, danas smo na svakom aerodromu pretpostavljeni teroristi sve dok ne dokažemo suprotno, a i onda i danas bili smo takva bijeda da bi se i najtvrđi pesimista rasplakao nad nama. Zato u vječnom nadmetanju ko je u pravu, optimisti ili pesimisti, Bosna egzistira kao univerzalni paradoks: vole je i optimisti, koji zločinački tvrde da svakome, pa i nama, jednom mora krenuti nabolje, a naprosto je obožavaju pesimisti, koji kažu da je nama odavno krenulo, samo ne nabolje, nego tačno tamo gdje i treba da krene.

Biti optimista je udar na dobar ukus. To je neka vrsta hroničnog oboljenja i za prvu priliku možemo konstatirati dva uzroka: ili ne vidiš šta se dešava oko tebe, ili vidiš, ali se praviš da ne vidiš. Uostalom, jeste li se ikada zapitali zašto optimisti povazdan brane svoju poziciju, a pesimisti to nikada ne rade? Koncept pesimista je permanentno podjebavanje optimista, što isključuje potrebu za bilo kakvim pravdanjem. Optimisti su u vječitoj defanzivi. Dok ti objasniš zašto je dobro biti dobar, prođe voz. A kad si loš, tu nikakva objašnjenja ne trebaju, ne zanima te šta o tome misle naše fine dobrice.

Pesimisti su upućeniji, informiraniji, trezveniji, svakako bolje poznaju vrijeme i prostor, ali divljenje ovom prigodom ipak odlazi optimistima: vidjeti sve što se dešava, a ipak zadržati vjeru u dobrog čovjeka, zahvalnu djecu, odane prijatelje, poštenu politiku, odgovorne banke, stabilnu klimu i nepromjenjive geomorfološke namjere planete – e svaka čast, gdje čuli i ne čuli. Vi ste nama kraljevi.