Gospođa M. živi u prilično skupom privatnom domu za umirovljenike u okolici Rijeke. Uslugu smještaja mjesečno plaća nešto više od osam hiljada kuna. Ali gospođa M. nije nikakva skorojevićka niti dokona bogatašica, rado bi se, kad bi to bilo moguće, preselila u znatno jeftiniji, podjednako dobar gradski umirovljenički dom. No za njega postoji poduža lista čekanja, a njoj je zbog nemoći pomoć potrebna sada. Postavši udovica ostala je sama, djece nisu imali. I tako jednom zgodom gospođa M. ispriča svoj najveći strah. Prodala je kuću u Dalmaciji u kojoj je s mužem nekad živjela i od toga sad plaća dom. „Novaca je sve manje”, kaže, „a ja sam i dalje živa”.

Dječak V. imao je samo trinaest godina kad su snage HVO-a počele granatirati Mostar. Pune dvije godine bježao je zajedno s roditeljima i sestrama u sklonište svaki put kad bi gradom zafijukao prodoran zvuk, a nebo zaparalo stotine granata. A onda su jednog dana prestali bježati. Nisu više odlazili u podrum jer se nisu više mogli nositi s neprekidnom, svakodnevnom tjeskobom, strahom, glađu, žeđu i očajem. Dok su granate razarale grad i ljudske sudbine, sjedili bi ispred kuće i u tišini igrali šah. Šutnja je bila dječakov odgovor na zaglušujuću buku kojom se rušio i nestajao čitav njegov svijet. Jednog dana, usred šahovske partije, projektil je pogodio susjedovu kuću udaljenu tek dvadesetak metara, no ni dječak ni njegov otac ni glavu nisu podigli da vide što se dogodilo. Uspravili su figure, koje su popadale od siline udara, i nastavili partiju. U svijetu u kojem je svakog dana bilo sve manje rođaka, susjeda i prijatelja s kojima je išao u razred, i njega je bilo sve manje, iako je naizgled preživio.

Prevara sa stanom

Gospodin i gospođa G. prodali su stan s namjerom da kupe novi koji će bolje odgovarati njihovim potrebama. Nisu dugo tražili, već nakon nekoliko dana pronašli su „onaj pravi”, baš onakav kakav su priželjkivali. S vlasnikom su potpisali i kod javnog bilježnika ovjerili kupoprodajni ugovor te isplatili traženi iznos, malčice veći od onoga što su zaradili prodajom vlastitog stana. Tih nekoliko hiljada eura razlike namirili su iz skromne ušteđevine. Bili su zadovoljni i radovali se preseljenju. No kad su došli u Zemljišnoknjižni ured da bi se upisali kao novi vlasnici nekretnine, službenik im je rekao kako se istog dana, malo prije njih, već drugi gospodin uknjižio na isti stan. Ubrzo su saznali da vlasnik nije prodao stan samo njima, već još dvojici kupaca. Sa svima je sklopio ugovore i od svih pokupio novac, a zatim otputovao u nepoznatom smjeru. Ako ga kada i uhvate, novac će već biti potrošen, a zatvorska ga kazna neće vratiti. Tako su gospodin i gospođa G. u samo nekoliko dana od dobro situiranog bračnog para postali beskućnici.

Kobna greška

Četrdesetogodišnji D. liječio se od tromboze. Nakon desetak dana ležanja u bolnici, liječnici su rekli da je ozdravio i da može kući. Prije otpusta rutinski mu je izvađena krv. Sjeo je u automobil spreman da krene i  letimično pogledao otpusno pismo. U njemu je pisalo kako se radi leukemije mora javiti svojoj liječnici. Ovo mora da je neka greška, pomislio je, sigurno su u moje otpusno pismo zabunom upisali tuđu dijagnozu. Valjda bi mi rekli da nešto sa mnom nije u redu. Ostavio je auto i vratio se u kliniku radi pojašnjenja. Dežurni liječnik se ispričao radi propusta i objasnio kako su iz nalaza krvi ustanovili da zaista boluje od leukemije, ali su mu to zaboravili reći.

Pedesetpetogodišnja prodavačica S. postala je nezaposlena nakon trideset godina rada u lokalnom dućanu prehrane. Vlasnik dućana, u kojem je radila, financijski je propao te je radi nagomilanih dugova odlučio zatvoriti firmu. Javila se na svaki oglas za posao čije je uvjete ispunjavala, no svaki put su radije zaposlili mlađu ženu vjerujući kako su takve spretnije i brže te da bi svojim privlačnim izgledom mogle privući kupce. Ušteđevinu nije imala jer je od svoje sićušne plaće jedva preživljavala, vazda u minusu na tekućem računu. Nikad nije bila ni na kakvom putovanju, a kad bi ju prijateljice pozvale da izađe s njima na piće, uvijek bi odbila strahujući da bi izlazak mogao biti preskup. Živi u podstanarskom stanu i zna da sljedećeg tjedna počinje novi mjesec kad treba platiti najamninu i režije. Zna i to da nema od kuda.

H. su, zajedno s dvojicom sinova, zarobili neprijateljski vojnici i svu trojicu zatvorili u logor. Jednog popodneva došla su dvojica naoružanih čuvara i naredila H. i jednom od sinova da krenu za njima. Odveli su ih u podrumsku prostoriju i smijući se rekli kako će se sada malo zabaviti. Prislonili su mu pištolj uz glavu govoreći neka odabere kojeg od dvojice sinova će silovati. Ne oni, nego on. Ukoliko to ne učini, ubit će svu trojicu, rekli su.

Postoje situacije u kojima nas život preraste i protrese tako temeljito da nismo sigurni jesmo li dotada uopće živjeli, a ne znamo ni kako dalje. Bi li život lišen patnje bio bolji? Koliko god radost bila ugodna, ona nikad ne zahvaća dubinu postojanja, samo su djeca istinski sretna. Patnja ne služi zato da iz nje nešto naučimo. Njen se smisao ne iscrpljuje dijeljenjem životnih lekcija, ionako ćemo greške kad tad ponoviti. Riječ je o trenutku u kojem smo sigurni da postojimo, da smo živi, iako nismo sigurni da nam je zbog toga drago.