Otvorena i zatvorena društva

Izjava Georga Soroša na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu da je ruska “invazija mogući početak trećeg svjetskog rata” privukla je globalnu medijsku pažnju jer je izrazila bojazni mnogih. “Do invazije nije došlo nenadano,” naglasio je Soroš, “svijet je učestalo bio uključen u borbu za prevlast dva sistema vladanja koja su dijametralno suprotna: otvoreno društvo i zatvoreno društvo.”

Rat na istoku Evrope djelimično je rezultat tog sukoba za prevlast modela vlasti, ali je intenziviran drugim i trećim elementom – geopolitikom i nacionalizmom.

Zapad predstavljen zemljama integrisanim, ili ekonomski ili bezbjednosno-politički, a često na oba načina, nastoji osigurati sopstvene interese te teritorijalnom ekspanzijom zadržati globalni primat. Istinski izazov polumilenijskoj dominaciji zapada zapravo će biti Kina, umnogome to već i jeste, al i Rusija je sila kojoj, iako nedostaje ekonomska moć za pariranje, posjeduje vojni arsenal za konfrontaciju koji je režim spreman staviti u funkciju, te ima razvijen model vladanja koji je prihvatljiv i nekim državama formalno integrisanim u zapadnu alijansu.

Ruski izazov prvenstveno je agresivan i mijenja međunarodne granice, kao u Moldaviji, Gruziji i Ukrajini, utiče na formiranje sebi prihvatljivih režima u susjednim zemljama (centralno-azijske republike i donedavno Armenija) i iskazuje ambiciju za razvoj sličnih modela državne uprave u udaljenijim područjima, poput Srbije, koja bi implementacijom sličnog modela ruskom, potencijalno ugrozila demokratsku tranziciju i gravitiranje ka zapadu u sebi susjednim zemljama.

Dodavši ovom izazovu još razumijevanje s ruskim predsjednikom, koje uzajamno pokazuju turski predsjednik, mađarski premijer i znatan broj svjetskih državnika, postaje jasniji cilj ruske agresivne vanjske politike – kreiranje interesne sfere gdje zapadu neće biti mjesto.

Nestabilnost u Evropi posljednjih godina rezultat je prvenstveno odbijanja Moskve da direktno ili indirektno sudjeluje u evropskim integracijama svih oblika, bezbjednosnih prvenstveno, jer po njihovim strateškim predviđanjima, tako bi postali dio evropske periferije, što ne zadovoljava ambicije velike sile. Rusko je viđenje Evrope kao podijeljenih interesnih sfera, gdje se novi bezbjednosni ugovor formira pregovorima centara dva bloka – Brisela i Moskve.

Samo na taj način, ruski geostratezi naznačavaju, opstaje mogućnost Rusije kao velesile i ravnopravnog partnera drugom geopolitičkom bloku – zapadu, te u skoroj budućnosti trećem bloku – Kini, pošto trenutno razumijevanje Kine i Rusije nije rezultat iskrenog prijateljstva, već obostranog prolaznog interesa u konfrontaciji sa zapadom.

U Kremlju utjecajni ekspert, Sergej Karaganov, označio je trenutni koncept ruske vanjske politike kao četvrti talas od ponovnog uspostavljanja države, davši mu ime “Putinova doktrina”, a metodu ostvarenja ciljeva opisao kao “konstruktivnu destrukciju”. Važna odlika ove doktrine, Karaganov navodi, je njena neagresivnost jer, shodno takvom vjerovanju, svijet uobičajenim tokovima međunarodnih politika svakako omogućava Rusiji ostvarenje srednjeročnih geopolitičkih ciljeva. (Neven Anđelić, Inforadar)

Apsurd najboljih neprijatelja

Ratovi devedesetih bili su neshvatljivi apsurd čistog uništavanja. Napadaču nisu donijeli ništa dobra, a napadnutima, naravno, još i mnogo manje. No, u njihovu se besmislu krije paradoks koji ih čini dodatno nerazumljivima: činjenica da su zaraćene strane, u jednom razdoblju te kolektivne tragedije, istodobno ratovale kao saveznici. Potpuni apsurd: na jednoj fronti, u jednoj državi neprijatelji; na drugoj fronti, u drugoj državi saveznici  – a sve u krugu od nekoliko stotina kilometara, često čak i mnogo manje. Hrvatska i Srbija – točnije, Tuđman i Milošević – preko svojih agentura u Bosni i Hercegovini, najmanje godinu i pol prešutno su, a nerijetko i otvoreno surađivali, ratujući, i jedni i drugi, istodobno protiv Armije Bosne i Hercegovine, koja je branila svoju zemlju. Trideset godina kasnije, obrazac se ponavlja: u svemu drugome suprotstavljene, često čak i otvoreno posvađane, vlasti Hrvatske i Srbije slažu se u jednome – da institucionalnu koheziju Bosne i Hercegovine treba zajednički oslabiti što se više može.

Želju za podjelom BiH Franjo Tuđman počeo je javno iskazivati i prije nego što je pobijedio na prvim izborima 1990. u Hrvatskoj. Još u predizbornoj kampanji govorio je, pokazujući kartu Jugoslavije, o “hrvatskom perecu” koji da treba “podebljati”. Tadašnji Tuđmanov najbliži suradnik, i njegov kasniji nasljednik na položaju hrvatskog predsjednika, Stjepan Mesić, mnogo je puta svjedočio o Tuđmanovoj neskrivenoj želji da se s Miloševićem dogovori o podjeli Bosne. Nije ostalo samo na željama: kada se Tuđman, u ožujku 1991, vratio iz Karađorđeva, sa sastanka s Miloševićem u četiri oka – Tuđman ondje nije htio svjedoke – oduševljeno je, prema Mesićevim svjedočenjima, okupio suradnike, objavio im da se s Miloševićem “sve dogovorio”, te zatražio da rasprostru karte, da im objasni taj dogovor o Bosni i Hercegovini. Bio je to početak razlaza Tuđmana i Mesića: tri godine kasnije, u jeku hrvatsko-bošnjačkog rata, potonji je otišao, jer nije htio pristati na podjelu Bosne.

Rat HVO-a i Armije BiH, nekadašnjih logičnih ratnih saveznika protiv zajedničkog neprijatelja, počeo je nešto više od godinu dana nakon što se Tuđman vratio iz Karađorđeva. Do tada je srpska vojska već bila okupirala trećinu Hrvatske, te iz njihovih kuća protjerala možda i pola milijuna Hrvata i nesrba, etnički očistivši goleme dijelove Hrvatske. U svibnju 1992, pet mjeseci nakon što je u Hrvatskoj potpisano primirje – tada s perspektivom da okupacija potraje dovijeka – u Grazu su Mate Boban i Radovan Karadžić, vođe hrvatskih i srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, potpisali sporazum o nenapadanju, razgraničenju i suradnji. Izdajnički apsurd tog sporazuma u Hrvatskoj ni do dana današnjeg nije shvaćen u njegovim istinskim razmjerima, jer ni Hrvatska – pa, nažalost, ni njezini povjesničari – o njemu ne žele istinoljubivo govoriti. Ne bi bilo čudno da je taj sporazum u Hrvatskoj i dan-danas predmet mračne žudnje, pune grizodušja.

Rat HVO-a i Armije BiH trajao je godinu i pol, od listopada 1992. i prvog sukoba u Prozoru, do potpisivanja Washingtonskog sporazuma, koji su u travnju 1994. Tuđmanu nametnuli Amerikanci. Bio je to razoran i tragičan sukob s teškim ratnim zločinima na obje strane, ali veća je razaranja i veće zločine, bez daljnjega, počinio HVO, otvarajući logore za Bošnjake, raseljavajući ljude, razarajući i uništavajući gradove  u kojima su, sve donedavno, svi ti ljudi zajedno živjeli. Po razmjerima razaranja, rat HVO-a i Armije BiH mogao bi se uspoređivati s ratom u Hrvatskoj – a to već samo po sebi svjedoči o povijesnom zločinstvu koje je započeo Franjo Tuđman, kada se odlučio, po uzoru na Miloševića i Karadžića, upustiti u oružanu podjelu Bosne i Hercegovine. Svjedočanstvo o tom ratu do jezivih je detalja – kakav je onaj o ubojstvu snajperom osmogodišnjeg bošnjačkog dječaka u istočnom Mostaru – ispričano u presudi Haškog suda šestorici vojnih i civilnih zapovjednika Herceg-Bosne, dokumentu na dvije tisuće stranica i šest svezaka, koji današnji politički i društveni establishment u Hrvatskoj prešućuje kao da ne postoji.

Cijelo vrijeme rata HVO-a i Armije BiH, hrvatske i srpske snage pasivno su, a nerijetko i aktivno, surađivale u BiH. Premda ozbiljnih historiografskih istraživanja nema – a i to mnogo govori – na suđenjima pred Haškim sudom rekonstruirano je sasvim dovoljno dokaza za hrvatsko-srpsku suradnju tijekom rata u BiH, da se može tvrditi kako su neprijatelji u Hrvatskoj postali, istodobno, saveznici na razbijanju susjedne zemlje. Taj apsurd – da zaraćene vojske u jednoj zemlji surađuju na razaranju susjedne – ni do danas nije dovoljno osviješten; jer da jest, valjda bi ljudi shvatili koliko je ta hrvatsko-srpska suradnja na uništavanju BiH duboko nemoralna, do srži antihrvatska – antibosanska i antisrpska, dakako, ništa manje – te koliko ide na ruku, jedino i isključivo, velikosrpskoj politici na Balkanu. S druge strane, nakon što je zaustavljen hrvatsko-bošnjački rat, te nakon što je godinu kasnije, u ljeto 1995, potpisan i hrvatsko-bošnjački vojni savez, rat je zaustavljen u pola godine, s polovičnim mirovnim sporazumom u Daytonu – koji će, četvrt vijeka kasnije, postati uzrokom nove verzije apsurda najboljih neprijatelja. (Boris Pavelić, Autonomija)

Srbija, ruska politička bušotina u Evropi

Umesto da bude zahvalan Bugarskoj, Crnoj Gori i Severnoj Makedoniji koje su zabranom preleta aviona šefa ruske diplomatije onemogućile njegovu provokativnu posetu Beogradu, Aleksandar Vučić je tri balkanske zemlje nazvao “čoporom” koji slepo sledi direktive Zapada.

”Oni koji su sprečili dolazak Sergeja Lavrova ne žele mir, oni sanjaju poraz Rusije”, ojačao je ovaj stav ministar opšte prakse na mestu ministra unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin zadužen za rasipanje ljubavi prema Vladimiru Putinu. “Srbija je ponosna što nije deo antiruske histerije, a zemlje koje jesu imaće vremena i da se stide.”

Time je, zasad, završen prvi čin diplomatskog vodvilja u kome su glavne uloge imali predsednik Srbije i šef kremaljske diplomatije.

Predsednici Rusije i Srbije nedavno su u telefonskom razgovoru razmotrili ključna pitanja bilateralnih odnosa: Moskva je prihvatila trogodišnji ugovor o isporukama gasa po povlašćenoj ceni, Beograd je ponovio da se neće priključiti zapadnim sankcijama, a razgovaralo se i o Kosovu.

Kako nije praksa da se u diplomatskoj ravni utvrđuje gradivo savladano na predsedničkom nivou, postavljaju se pitanja zašto je Lavrov nameravao da dođe u Beograd i da li je sam sebe “pozvao”.

asno je da Srbija predlog Moskve nije mogla da odbije, što zbog ruske podrške teritorijalnom integritetu (Kosovo), što zbog gasa. A onda se ispostavilo da je Kremlj, kako je potvrdio Lavrov, “bezuslovno” zainteresovan za poziciju Srbije, pa je jasno da je fizičkim prisustvom želeo da Srbiju dodatno odvoji od Zapada i veže je za Rusiju. (Boško Jakšić, Oslobođenje)