Sve ih je manje jer su im uslovi života i poslovanja sve teži. Evo kako su ovdašnji mediji svih ovih godina pisali o njima

U nekoliko prvih poslijeratnih godina, u Bosni i Hercegovini počele su nicati kineske prodavnice. Radnje oskudnog mobilijara prodavale su sve – od igle do (plastične) lokomotive. Činilo se kako će svaki veći grad u BiH uskoro imati svoju “kinesku četvrt”; prije svega Sarajevo, gdje je na potezu od Buća Potoka do Rajlovca nikao niz prodavnica uz samu glavnu cestu. Međutim, dvadesetak godina kasnije, Kineza u BiH praktično više nema.

Kako su mediji pisali o njihovom dolasku, boravku i odlasku? Šta smo tada mislili o njima, a šta mislimo 2017., kada su prosječnom građaninu BiH Arapi, koji su ih zamijenili, najčešće ništa više negoli trn u oku?

Jasno je da Bosna i Hercegovina nije rasno raznolika zemlja. Osim Roma, o čijem položaju treba pisati, ali o kojem ne treba posebno raspravljati, s obzirom da smo svjesni njihovog statusa građana drugog reda, ovi krajevi rijetko su bili mjesto gdje su se znali skrasiti pripadnici bilo koje rase osim bijele. U Bosni vladaju nijanse; tamnoputiji Bosanci tako znaju biti zamijenjeni za “Palestince” ili “Indijce”, dok je preovladavajuće objašnjenje zašto su ljudi u pojedinim krajevima Istočne Bosne češće plavi u odnosu na ostatak države to da su nekada u te krajeve dolazili njemački rudari iz Ruhra. Prosječnom Bosancu nekad je teško objasniti da niti su ti rudari mogli imati toliko potomaka, niti je posebno čudno da je neko izrazito tamnijeg tena, s obzirom na činjenicu da je Bosna svojevremeno bila dijelom Osmanskog carstva i na trgovačkoj ruti prema Evropi. Sve je ovo odraz mnogo većeg problema. Etnonacionalne skupine decenijama se trude da dokažu da su genetski drugačije jedna od druge, pa im ništa ne znači kada jedan genetičar ili jedna antropološka forenzičarka kažu da ništa u nauci ne ukazuje na te zaključke. Ne treba stoga da čudi fascinacija, ali i ksenofobija, kojima znamo izložiti strance drugačije rase koji su se nekim čudom – ili mukom – obreli u BiH.

Prva stepenica ka Zapadu

Ne uzimajući u obzir studente koji su u Jugoslaviju dolazili iz nesvrstanih zemalja još prije rata, kao ni pojedine fudbalere, najčešće iz afričkih zemalja, koji su put ka slavi velikih evropskih liga tražili kroz naše fudbalske klubove, prva veća etnička skupina koja očito nije bila s ovih prostora bili su Kinezi. Važno je napomenuti da su Kinezi koji su dolazili u BiH prije dvije decenije većinom bili iz siromašnog i radničkog staleža. Postratna neuređenost našeg sistema pogodovala je kako onima koji bi s malo para pokušali pokrenuti biznis, tako i onima koji su željeli da na sve načine dođu do Zapada. Jedan od prvih konkretnijih tekstova o Kinezima napisala je Dženana Karup-Druško još 2001. U tekstu objavljenom u Danima, naslova “‘Strana ulaganja’ u BiH” od 19. januara 2001., Karup-Druško je pojasnila legalnu i administrativnu problematiku, te inicijalni medijski tretman pojave Kineza u našoj državi: “Počeli su se pojavljivati i napisi u štampi o tome da nadležne institucije imaju problema s njima: tržišna inspekcija im oduzima robu jer je prodaju ‘bez porijekla’, poreska uprava ima s njima problema jer ne plaćaju poreze, policija ih privodi jer nelegalno borave, a poseban problem im predstavlja što sa sobom ne nose nikakve dokumente, granična služba ih vraća s prelaza jer ilegalno pokušavaju da odu u Hrvatsku i dalje u Evropu…” Ipak, iz teksta postaje jasno da su Kinezi koji su te 2001. proizvode prodavali na improviziranim štandovima po pijacama, na mostovima, uz cestu, često bili očajnici koji su isto to pokušali i u susjednoj Srbiji, a vjerovatno prije toga i u drugim državama na ruti prema Evropi. Oni malo sretniji, koji su otvarali preduzeća, kako piše Karup-Druško, susretali su se pored administrativnih problema poput nepostojanja službenog prevodioca za kineski jezik (što je nepremostiva prepreka za bilo kakvo legalno poslovanje), i s prijetnjama konkurencije, pa autorka navodi i primjere ucjena i reketarenja, kao i nikad riješeno ubistvo kineskog bračnog para u sarajevskom naselju Stup.

Govoreći o tom nerazriješenom dvostrukom ubistvu, kada su u svom stanu ubijeni Je Huaiming i Guo Hinghua, policija je spekulirala o mogućoj umiješanosti u trgovinu drogom. Indikativno je da je policija u to vrijeme iznosila sumnje da iza dolaska Kineza stoji “kineska organizirana skupina” koja se bavi preprodajom narkotika. Osnovane sumnje bez predočenih dokaza nisu činjenice, ali su ovakve i slične (neosjetljive) izjave nadležnih organa sigurno zaslužne što se stvorila dalja averzija prema Kinezima u našoj državi.

Kralj kineskog tekstila

Međutim, od 2001. naovamo u medijima ne postoji niti jedan trag bilo kakvoj akciji protiv navodne “kineske organizirane skupine”, posebno ne u kontekstu narkotika. Jedini koji se na bilo koji način može povezati sa Kinom i Kinezima jeste Anes Sadiković, “kralj kineskog tekstila”, koji je uhapšen 2012. u okviru akcije “Boss”, jer je carinskim prevarama i pranjem novca oštetio državu za procijenjenih 300 miliona maraka. Danas mu se sudi pred Sudom BiH u okviru slučaja “Pandora”. Sadiković, valja napomenuti, Kine vidio nije, već je kineski tekstil kupovao većinom u Mađarskoj. Tako se čini da su “provjerene informacije” kojima je policija svojevremeno raspolagala bile rezultat opšte stigme koja je pratila građane Kine, koji su se tada zatekli u BiH u nadi da bi ovdje mogli naći finansijsku sreću i pristojan život.

A onda je nastupio medijski muk, bar koliko se može primijetiti iz tekstova dostupnih na internetu. Tema se ipak reaktualizirala u posljednjih nekoliko godina, pa se na portalima može pronaći niz tekstova o tome zašto Kinezi idu iz BiH. Tako se na portalu Faktora može naći tekst “Sve manje kineskih prodavnica u BiH: Zašto Kinezi bježe iz naše zemlje?” autora A.Š. od 17. decembra 2015. godine. Autor započinje tekst izjavom vlasnika jedne od kineskih prodavnica iz Rajlovca, gdje je ne uredivši izjavu datu “na lošem bosanskom”, već na prvu istakao različitost sagovornika u odnosu na domaće stanovništvo. Kritikovati treba, jer osim što je ovakvo distanciranje sagovornika od čitaoca u potpunosti nepotrebno, također nefer tretman stranca koji se koliko-toliko potrudio da se prilagodi podneblju u kojem živi i savladao naš jezik. Ekvivalent je to prakse američkih medija kada titluju Afroamerikance pod izlikom da se njihov specifičan naglasak ne razumije, što je jedan od eklatantnih primjera kriptorasizma. Ono gdje autor korektno poentira jeste da je razlog zatvaranja kineskih prodavnica pad kupovne moći građana BiH. Do 2015. broj prodavnica u Rajlovcu je prepolovljen. Jedan od vlasnika prodavnica kaže da je “prije nekoliko godina mogao prodati četiri do pet kontejnera robe godišnje, a sada nijedan”, što ukazuje na dalje ekonomsko, ali i društveno raslojavanje našeg tranzicijskog društva. Bogati postaju bogatiji, siromašni – siromašniji. A Kinezi idu kući.

Zlatko Tulić iz Večernjeg lista ne dijeli mišljenje da su u pitanju ekonomski razlozi. U tekstu “Kinezi se vraćaju u Kinu jer ne žele da im djeca idu u školu u BiH” od 30. avgusta 2010. godine, on priču zasniva na “informacijama do kojih je teško doći kada su u pitanju Kinezi”. Neimenovani izvori, pravila novinarstva kažu, nisu relevantni izvori. Autor je, međutim, ipak došao do interesantnih podataka, poput onog da je Statistički zavod Srbije u 2010. registrovao 60.000 Kineza, dok u BiH Federalni zavod za statistiku nije imao nikakve podatke, pa je sve otvoreno za spekulaciju. Procjene su, navodi Tulić, vršili mediji, pa se nekako došlo do broja od između 10.000 i 12.000 Kineza u BiH u 2010. Da je broj možda i pretjeran, indicira podatak iz istog teksta, gdje je samo sedmoro građana Kine tražilo azil u BiH po isteku vize. Koji je broj izdatih viza građanima Kine, Tulić nije naveo.

Zona sumraka

Jedan od tekstova o Kinezima u BiH sa pravom bi se mogao smjestiti u rubriku “Zona sumraka”. Avazov članak pod naslovom “Misterije: Gdje se sahranjuju Kinezi u našoj državi”, od 5. decembra 2016. autora G. Dakića, bavi se konkretnim pitanjem, ali na ezoteričan način. Indikativna je izjava prvog sagovornika u tekstu, zamjenika direktora Službe za poslove sa strancima u BiH Izeta Nizama, koji kaže: “I mene zanima šta se dešava s njima, da li oni zamjenjuju identitet, jedan ode, drugi dođe, jer ih mi teško razlikujemo. Samo je jedan slučaj zabilježen kada je u saobraćajnoj nesreći u Buća Potoku u Sarajevu nastradao Kinez i njega su u olovnom sanduku transportirali u Kinu. Ono što mogu reći jeste da nikad nisu prekršaj napravili, mirni su i poštuju zakone BiH.”

Krenimo redom: da visoki funkcioner državne službe čiji je posao da se bavi imigrantima ne zna šta se dešava sa – po procjenama –jednom od većih grupa stranaca u našoj zemlji, samo je po sebi problematično. Drugo, pitanje koje Nizam postavlja o zamjeni identiteta jer Kineze “mi teško razlikujemo” još je jedan primjer kriptorasizma kojem smo očito vični. Barem možemo biti zahvalni što je Nizamovo stručno mišljenje o Kinezima to da su “mirni”. Jer, šta bi bilo da ih zamjenik direktora Službe za poslove sa strancima smatra problematičnim elementom, kao što je to bio slučaj s potencijalnim imigrantima iz Sirije na našoj granici?

Nizamova izjava nije jedini problematični aspekt ovog teksta. Autor je, u pokušaju da sazna odgovor, obišao kineske prodavnice, i iz njegovog tona se vidi sva visina s koje gleda na Kineze u BiH: “U ‘Wu Tangu’ ne razumiju šta znači sahrana. U prodavnici ‘Shu Jiao’ kineski radnici razumiju još manje, baš kao i oni u radnji ‘egzotičnog’ imena ‘Đuro’. Tek se u ‘Istočnom biseru’, koji se nalazi na tranzitu, u blizini banjalučke gimnazije, pojavljuje odgovor.” Autor se mogao malo potruditi, pa pronaći informacije o tome da se “sahrana” na kineskom kaže “zangli”, ili da se, suprotno tradicionalnom ukopu, Kinezi sve češće odlučuju na kremiranje, pa je tako 2014. kremirano 45,6 posto umrlih. S obzirom da je najbliži krematorij onaj u Zagrebu, odgovore je mogao potražiti i tamo, a ne po kineskim prodavnicama, usput komentarišući banalnosti poput imena jednog od objekata. Da ilustrujemo poentu: da se u švedskim novinama pojavio tekst o Bosancima koji drže radnju interesantnog naziva “Arvid”, a koji, eto, ne razumiju šta znači “‪jordfästning”, to bi bio skandal. Ovako, “mirni” Kinezi koji “poštuju zakone” ostali su tihi. Vjerovatno zato što još uvijek nemaju službenog prevodioca za svoj jezik.

Pogrešna adresa

Zato je u ovom tekstu jedan od eksperata i “majstor kineskih borilačkih vještina i trener kungfua” Dragan Đumić. Uz dužno poštovanje prema njegovim sportskim postignućima, Đumić je još jedna u nizu pogrešnih adresa. Njegovim se komentarom o “tradicionalno čvrstoj vezi sa svojom zemljom”, te da su “takvom odnosu prema domovini prethodili vijekovi međusobnih ratovanja”, a što je “jedna od suštinskih razlika između zapadnog i istočnog čovjeka”, otvorio prostor za relativizaciju, dalje nerazumijevanje i, na kraju, orijentalizaciju Kineza kao teško razumljivih, čudnih ljudi nama teško dokučivih uvjerenja i običaja. Opet, ilustracije radi, paralela ovakvom argumentiranju bilo bi pronaći Johna, vlasnika ćevabdžinice u New Yorku, koji vezanost Bosanaca za svoju domovinu objašnjava sa “ne znam, ali mislim da ima neke veze sa hitom Halida Bešlića ‘Vraćam se majci u Bosnu’. Čudan je to narod.”

Da se o Kinezima može pisati normalno, pokazala je Snježana Mulić-Softić na portalu Al-Jazeere. U tekstu “Kinezi napuštaju Sarajevo” od 15. januara 2016., Mulić-Softić na pristojan način citira sagovornike, ne ostavljajući prostora gramatičkim i govornim greškama, te kroz razgovor s vlasnicima radnji, ali i mušterijama, ukazuje na činjenicu da je osnova odlaska Kineza upravo ekonomska. Također, autorka uspijeva procjenu o broju Kineza prikazati kao razumnu cifru od 400 u 2016., te oko 1000 u protekloj deceniji, što ima daleko više smisla od ranije spomenutog broja od više od 10.000, pritom navodeći sve institucije od kojih je pokušala dobiti tačan broj, te njihove odgovore. Autorka poentira razgovorom sa Fei Heimom, tj. Fehimom, i njegovom suprugom Aišom. Ljudski interes za njihovu životnu priču, koji je u prvom planu, ipak pokazuje na sve poteškoće života Kineza ovdje, pa se iz Fehimove priče najbolje vidi koliko je zaista teško održati biznis u BiH: “Evo, ovako je počelo: prije osam godina kontejner robe koji smo dovozili iz Kine koštao je 5.000 KM. Ima većih i manjih kontejnera, ali, to je bila neka srednja cijena. A danas – danas isti taj kontejner košta 40.000 KM. Dodajte tu PDV, koji iznosi oko 1.500 KM, kiriju za radnju – 2.000 KM, kiriju za stan… i loše finansijsko stanje u BiH, i bit će vam jasno zašto nas je sve manje.” Također, autorka bez komentara uvrštava i Aišinu izjavu, iz koje se vidi da su kineske prodavnice pod, reklo bi se, nepravedno oštrom paskom finansijske inspekcije: “Stalno nam dolazi inspekcija, svaki artikal pregleda. Nekidan su nam naplatili 3.500 KM kazne jer nismo izdali fiskalni račun za jednu krpu od dvije marke.” U državi u kojoj je moguće da nestanu dvije milijarde maraka, kao što je to pokazao ranijespomenuti slučaj “Pandora”, kazna zbog neizdavanja fiskalnog računa za krpu od dvije marke, koliko god zakonski ispravna, indicira da se zakoni primjenjuju selektivno.

Sve ukazuje na to da će u vrlo kratkom periodu otići i ovih 400 Kineza koji dijele sudbinu četiri miliona Bosanaca i Hercegovaca. Ono što će iza njih ostati, zahvaljujući medijima, nažalost, neće biti jedna kosmopolitska sredina koja za nedjeljni ručak ili subotnju večeru jede kung pao piletinu, već kriptorasizmi, spekulacije, orijentalizacija i banalizacija. Za zaključak, dovoljna je samo jedna riječ: šteta.