Kad god pomislim na intelektualce koji su bili žrtve režima jednoumlja i totalitarnih sistema sjetim se Kunderine i Kišove proze i filmova, kakav je, na primjer, genijalni ”Das Leben der Anderen”, Floriana Henckela iz 2006. godine. Iza željezne zavjese je posjedovanje mišljenja usmjerenog protiv vladajuće ideologije uglavnom predstavljalo opasnost po život i nisu rijetki slučajevi u kojima se za to i platilo glavom. Malo je bilo pisaca koji su imali sreću da dobiju egzil u zemljama Zapadne Evrope i time i slobodu mišljenja – koje je uglavnom značilo kritiku režima koji su napustili i koje je pogodovalo ideologiji zemlje u kojoj su našli sklonište. U spomenutom filmu smrtnu opasnost predstavljalo je prosto navođenje statističkih podataka o broju samoubistava u Istočnoj Njemačkoj, objavljenim u zapadnonjemačkom časopisu Der Spiegel.

Međutim, ta vremena su iza nas i figura slobodnog mislioca i kritičara društva koji time riskira život uglavnom pripada prošlosti. Mi danas ne živimo u totalitarnim režimima uporedivim s gore navedenim, već živimo u neoliberalnom, etnonacionalnom, demokratskom društvu u kojem se sloboda mišljenja, ma kakvo ono bilo, barem načelno podrazumijeva. Pri tome, nezavisnih medija skoro da i nema, a  uredničke politike su diktirane tržišnim i stranačkim uslovima. Slobodoumlje i neobaziranje na kojekakve interese uglavnom se vezuje za neprofitne medije ili NGO medijske projekte (iako je i ovo relativno). Egzistencija je, naposlijetku, prioritetnija od slobode misli i biti danas nezavisni kritičar/intelektualac/kolumnist je prilično usamljena i nezahvalna pozicija i možemo s pravom reći − jedan je Boris Dežulović (na sreću, nije on baš jedini, ali ovdje služi kao metafora). U domaćem kontekstu on nam može služiti kao primjer nepotkupljivosti, dosljednosti stava i čovjeka koji se u pisanju prvenstveno povodi humanističkim vrijednostima i ljudskim pravima i slobodama. Ali da ponovim, jedan od rijetkih je Dežulović, kako u stilskom izričaju, tako i simboličkom kapitalu koji ima i koji mu i omogućuju takvu poziciju.

Komentatori bez kredibiliteta

Danas je Bosna i Hercegovina u najgoroj situaciji u kojoj je bila od rata naovamo, a koja se tiče nezavisnog novinarstva i slobode misli. Istovremeno, svjedoci smo postojanja nebrojeno mnogo internet-portala (u privatnim i stranačkim vlasništvima) koji nam nude svoje kolumniste/slobodne mislioce/opinion makers. Nazovimo ih tako, iako se radi o recidivu nekih drugih vremena. Danas ovi epiteti naprosto ne važe i prirodno je da je i lik novinarskog kritičara društva izgubio na kredibilitetu i da nema skoro nikakvog utjecaja. Također, postojanje društvenih mreža daje mogućnost svakom korisniku da se oproba u ulozi kritičara društva pa tako i već etablirani novinari i kolumnisti nerijetko svoja mišljenje izražavaju na svojim Facebook ili Twitter-profilima. Zbog prirode društvenih mreža, takvo je mišljenje u startu nedostatno i daleko ispod nivoa mišljenja koje se nekad zahtijevalo od njih da bi ih se uzimalo ozbiljno. Međutim, zbog toga što se radi o novinarima ili osobama prisutnim u javnosti (koji uz to svoje statuse objavljuju pod ‘public’ odrednicom i imaju nekoliko hiljada prijatelja/pratilaca), nije rijedak slučaj da se takvi napisi i preuzmu od različitih medija i da se osobe koji su ih napisale prozivaju zbog njih. Na taj način se gubi granica između onoga što bi trebalo predstavljati Facebook-status i novinarski tekst. Oni se izjednačavaju, a kriteriji dodatno snižavaju.

U prethodnih nekoliko mjeseci svjedočili smo slučajevima u kojima su se kojekakvi neargumentirani, subjektivni, banalni, ishitreni, neumjereno tinejdžersko – buntovni Facebook-statusi prenosili, samo zato što su predstavljali neku ‘kritiku’ društva, zasmetali nekoj vladajućoj ideologiji i što su im autori bili novinari. Posljedično, ti novinari su zbog njih trpili i posljedice, bilo da su im režimski medij otkazali dalju saradnju ili su, pak, u internetskim komentarima i porukama dobijali prijetnje smrću ili silovanjem. Nema u tome ništa neuobičajeno niti nešto što se nije moglo predvidjeti.  Otkako je interneta, od tad on predstavlja kloaku različitim frustracijama, govoru mržnje i negativnostima. U virtualnoj sferi se manifestuju ponašanja koja se inače inhibiraju u realnoj sferi jer nas u tome sprječavaju pravila ponašanja i strah od sankcija. Međutim, to ne znači da se takve prijetnje ne trebaju osuditi i da se autori tih tekstova, ma kakvi ti tekstovi bili, ne trebaju podržati.

Kultura dijaloga, šta je to?

Ali što predstavlja problem i realnu opasnost jeste izjednačavanje takvih njihovih mišljenja s onim što je nekada predstavljalo novinarsku kritiku društva i nekog društvenog fenomena. Vratimo se opet na BiH kojoj danas manjka ozbiljnih kritičara društva i nezavisnih kolumnista, sredinu koja vapi za ozbiljnom kritikom koja se neće ustezati zbog kojekakvih interesa i koja će biti rukovođena samo humanističkim vrijednostima i principima slobode. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati nezavisni intelektualci koji kritiku iznose umjereno i argumentirano, posjedujući i neko znanje o oblasti na koju ukazuju i koju kritikuju, a poštujući i oponenta u maniri onoga, što se, također, odavno pežorativno uzima – u maniri kulture dijaloga. Baš zbog nedostatka takvih figura, u situaciji smo da se gorenavedena mišljenja uzimaju za primjere kritičkog mišljenja i od njihovih autora prave nekakve figure slobodne misli i čak prognanike režima.

Danas pisci egzilanti, kritičari sistema i prognanici režima u kontekstu u kojem su spomenuti na početku teksta, jednostavno nisu mogući. Odjeci takvih figura i njihovih značenja u kontekstu socijalmrežne slobode misli i Facebook-kritike društva, mogu predstavljati samo njihovu blijedu kopiju, ako ne i parodiju. Cijela bi se ta pojava, zapravo, mogla označiti i onom narodnom izrekom: u odsustvu mačke i miševi kolo vode.