Beogradu je preko glave Dodika

Mi smo testirali i tu varijantu, jer je Dodik nudio razmenu. Znači, najveća podrška koju je ideja razgraničenja dobila je bila 16 posto, dakle, čisto razgraničenje, da više nemamo posla sa Albancima, da mi uzmemo Sever (Kosova) i to se zove čisto i da ih priznamo. Kad se umešala Dodikova ideja da mi priznamo Kosovo da bismo dobili Sever i RS – podrška je bila 7 posto. Dakle, to nema podršku u javnosti Srbije i zbog toga to Vučić neće podržati. I zbog toga govori tako i upravu je. Jer, ako neko kaže Republika Srpska, on gađa dve negativne emocije trenutno. Prvo, imate dominaciju dela biznismena i političara. Naravno, Beogradu je preko glave Dodika i njegovih politika. Mi više ne znamo čiji je on gradonačelnik. I drugo, gađa sećanje na, ono što sam rekao, na rat. I to Vučić dobro zna. Dakle, Vučić je zbog toga uradio isto što je uradio i Lavrov kad je počela priča o ovim mapama i non paperu. Lavrov je rekao mi to ne podržavamo, a Vučić je rekao da to nije video. (Dušan Janjić u razgovoru s Mirnesom Kovačom, Preporod)

Zameo ih vjetar

U jednoj od knjiga objavljenih ubrzo nakon njegove smrti bilo je reproducirano i pismo Engleskinje koja ga nije potpisala, a koja je u Klinički centar u Ljubljani gdje je Tito vodio svoju posljednju bitku (jedinu koju će  izgubiti) poslala dvije funte s molbom da se tim novcem (nemam više, opravdavala se) kupi cvijeće i stavi u Predsjednikovu bolesničku sobu.

Kao televizijskog novinara stvar me zaintrigirala: tko je ta žena, zašto nije potpisala i zašto je uopće htjela da se kupi cvijeće za Tita? Možemo li je nekako naći, kao onu poslovičnu iglu u plastu sijena? Anonimnu ženu u Velikoj Britaniji? Gotovo nevjerojatnim spletom okolnosti, s mnogo sreće, uz pomoć Jugoslavenske sekcije BBC-a, pošiljateljica dvije funte je pronađena u jednom londonskom predgrađu. S ekipom otputovao sam u London, snimio razgovor s njom i – predajući joj avionsku kartu za Zagreb (donaciju zagrebačke poslovnice JAT-a, Jugoslavenskog aero transporta) – ponudio da dođe u Beograd i položi cvijeće na Titov grob. Jednostavna žena koja je prvi puta čula za Tita (i zapamtila ga “kao heroja moje mladosti”) u vrijeme rata kada je bila radnica u tvornici municije, bila je u prvi trenutak zaprepaštena prijedlogom, nije imala ni putovnicu, ali ga je prihvatila. Neka dva tjedna kasnije sletjela je u Zagreb, otišla s nama u Kumrovec, obišla Titovu rodnu kuću, a idućega dana – naravno i opet s TV ekipom – otputovala u Beograd, gdje je u Kući cvijeća položila ruže na Titov grob.

Rezultat toga bila je emisija “Cvijeće za Predsjednika”, emitirana pola godine nakon Titove smrti. Odjek emisije premašio je sva očekivanja, ako sam ih i imao. Iz dana u dan stizali su brzojavi, pisma, dopisnice, razglednice iz svih republika tadašnje federacije. Pisali su profesori, radnici, inžinjeri, umirovljenici, domaćice… Uz ocjene poput one “skupine radnika” iz Svetozareva u Srbiji kako je emisija “pokazala da je naš Predsednik voljen i van naših granica i da mnogi u svetu osećaju isto kao i mi”. Ili pak pisma iz Banja Luke u BiH s porukom “da je sve, pa i najmanji detalj, koji je vezan uz dragog nam Tita – melem na naša ranjena srca”. Repriziranje su tražili gotovo svi, i oni koji su emisiju gledali i oni koji su za nju samo čuli, jer očito je postala i temom razgovora među ljudima.

Zahtjevima, zaista brojnima, da emisija bude ponovljena udovoljeno je u gledanom “Nedjeljnom poslijepodnevu”. Upravo s obzirom na današnje medije želim naglasiti kako ništa u toj emisiji nije bilo namješteno, ništa nije bilo režirano, ništa nije bilo – suvremenim rječnikom rečeno – fake (fejk). Poredane su činjenice i tako prikazane. Lily Taylor, tako se zvala do tada anonimna Engleskinja, postala je junakinja dana. S njom su vođeni intervjui, a dobila je i poziv iz Istre da idućega ljeta tamo provede tjedan dana na odmoru. Došla je. Posjetila je tada i Brione, a priča o njezinom ponovnom dolasku u Jugoslaviju dobila je, pri čemu su me inspirirala pisma i razglednice što su stizala na njezinu adresu iz svih krajeva Jugoslavije, naslov “Titov narod”. (Tomislav Jakić, Tačno.net)

Idiot koji je podmetnuo požar

Prije petnaestak godina poznati je američki producent odabrao da neke kadrove filma Omen 666 snima na lokalitetu antičke Salone u predgrađu Splita, pa je uza sve potrebne dozvole postavljena velika drvena platforma koja je imala „glumiti“ arheološko nalazište u Izraelu kojim će prolaziti nekoliko glumaca. Za samo tih nekoliko scena Hrvatska bi dobila značajnu sumu novca, no neki je idiot zapalio postavljeni set, producenti su se povukli i najavili tužbu s potraživanjem od oko pola milijuna dolara za nanesenu štetu i gubitak vremena, ali su se onda raspitali i saznali da će im se tužbom, s obzirom na brzinu ovdašnjeg pravosuđa, morati baviti praunuci, te odustali.

I čitava je stvar s idiotom koji je podmetnuo požar u Saloni pala u zaborav, osim u sjećanju irskog režisera Johna Moora koji je za inozemne medije govorio o vandalskom ponašanju domaćina, o višemjesečnom zastoju u snimanju… šireći tako ugled Hrvatske u svijetu. Ovdje je pak policija utvrdila da je požar doista podmetnut, ali idiot koji je to učinio nije nikada pronađen. Sve do ovih dana. Kada se sam oglasio, hvaleći se kako je baš on zaslužan za protjerivanje filmske ekipe iz Hrvatske. Ispričao je sve pred kamerama, ponosan na svoj domoljubno-katolički pothvat u ime naroda koji da se „digao na noge zbog snimanja horora, sa Sotonom i grobom svetog Dujma iz kojega izlazi mali đavo s crnom rukom.“ On se, kaže, onda odlučio za „svoj scenarij“, poranio k ministru kulture uvjeriti ga da zaustavi već dogovoreno snimanje, a ako ne uspije… e, onda na snagu stupa njegov plan. To jest on telefonom daje znak suradnici na terenu da paljenje počne i time spriječi snimanje filma koji da propagira Sotonu i koji je jako „revoltirao građane“, raspametio Crkvu čiji je nadbiskup ogorčeno zatražio poništavanje ugovora što ga je Arheološki muzej u Splitu potpisao s tvrtkom 20th Century Fox. Jer da je „riječ o horor filmu koji narušava svetost i dostojanstvo prostora na kojemu se dvije tisuće godina obavljaju bogoštovne službe. Neugodno nas je iznenadilo da ste potpisali ugovor bez ikakvih konzultacija s Crkvom i time zanemarili najdublje religiozne osjećaje naše povijesti“, piše tada nadbiskup, mada Salona nije u vlasništvu Crkve, nego je kulturni spomenik koji je trebao poslužiti snimanju visokobudžetne nove verzije poznatog filma Predskazanje. Ali nije, nego je set zapaljen, a muzej raskinuo ugovor, pristajući tako biti ideološki filtar i cenzor za račun Crkve i partije. (Heni Erceg, Mladina)

Grupe za ljudska prava protiv kandidature zvaničnika UAE-a za predsjednika Interpola

Kandidatura zvaničnika iz Ujedinjenih Arapskih Emirata za predsjednika Interpola mogla bi ugroziti predanost međunarodne policijske organizacije zaštiti ljudskih prava, upozorili su Human Rights Watch (HRW) i Zaljevski centar za ljudska prava (GCHR).

Ahmed al-Raisi je od aprila 2015. glavni inspektor u Ministarstvu unutrašnjih poslova UAE-a, a i član je Izvršnog komiteta Interpola.

„Izbor Al-Raisija za predsjednika Interpola sugerisao bi da članice organizacije ne gaje zabrinutost o progonu kritičara u UAE-u“, rekao je izvršni direktor GCHR-a Khalid Ibrahim u zajedničkoj izjavi sa HRW-om.

„Njegova kandidatura je još jedan pokušaj UAE-a da kupi međunarodni ugled i opere svoju tragičnu statistiku o ljudskim pravima,” dodao je.

Joe Stork, zamjenik direktora HRW-a za Bliski istok, kazao je da bi izborom visokog zvaničnika „nasilne državne institucije za predsjednika, Interpol riskirao kredibilitet međunarodne organizacije koja poštuje ljudska prava“.

Al-Raisi je prošle godine optuživan da je odgovoran za mučenje britanskog studenta i fudbalskog navijača.

Matthew Hedges 2018. je sumnjičen za špijunažu u korist britanske obavještajne agencije, a u zatvoru je proveo skoro sedam mjeseci, većinom u samici.

Naveo je da je Al-Raisi odgovoran za njegovo zatvaranje i mučenje, a u srijedu, obljavljeno je da je podnio prijavu protiv četiri emiratska zvaničnika, uključujući i Al-Raisija, zbog napada, zatvaranja i namjernog nanošenja psihičkih povreda tokom njegovog boravka u zatvoru u Abu Dhabiju.

U martu 2020., eksperti za ljudska prava Ujedinjenih nacija pozvali su UAE da izvrši reformu i popravi uslove u zatvorima, u kojima se, kako navode, „provode mučenja ili nehumane ili degradirajuće mjere kažnjavanja“. (Al Jazeera)