Vijest koju je prošle sedmice objavila većina klasičnih i online medija u Hrvatskoj i u regiji na margini crnih hronika okvalifikovana je – bizarnom. Posvađane komšije završile na sudu koji im je presudio… Tužitelji Ivan i Đurđica, koji žive u Njemačkoj, dobili su krivični proces protiv susjede Marice, s kojom već dugo imaju narušene međuljudske odnose zbog neriješenih imovinskopravnih pitanja.
Vijest je zaista bizarna, čak i sudski postupak koji je vođen pred Općinskim sudom u Bjelovaru, na kojem je saslušano sedam svjedoka i pregledani brojni papiri i drugi dokazi. Ali, zato su vrlo ozbiljni i pravni osnov i poruke ovog sudskog procesa.
„Parničenje“ nema kraja
Ovu vijest ipak valja ukratko prepričati. Više zbog poruka koje sadrži, najmanje zbog njene bizarnosti. Iako i ta bizarnost mnogo govori i o suštini.
Dakle, prema ovom portalu koji je prvi objavio vijest, Marica (56) iz okolice Bjelovara, udovica s dvoje djece i umirovljenica s 1.516 kuna mjesečne mirovine, proglašena je krivom i osuđena za krivično/kazneno djelo teškog sramoćenja supružnika Ivana i Đurđice koji imaju kuću u njezinu susjedstvu. Kako je već ranije pravomoćno osuđena za klevetanje supružnika, „odrezana“ joj je ukupna kazna od 5.000 kuna koju neće morati platiti ako u roku od jedne godine opet ne počini slična kaznena djela. No, morat će podmiriti sve troškove sudskog postupka koji još nisu određeni, što za nju neće biti mali iznos.
Ovaj portal potom piše da se „prilično bizarna presuda dogodila nakon širenja klasičnih seoskih tračeva, a zanimljivo je kako je Općinski sud u Bjelovaru u tom procesu na raspravama izveo brojne dokaze – obavio je uvid u račune iz dućana koji su akteri ove neobične priče posjećivali, zatražio je brojnu medicinsku dokumentaciju za optuženicu i tužitelje, saslušao sedam svjedoka, pregledao prijašnje parnice i presude (dvije). Na koncu je nepravomoćnom presudom ustanovljeno kako je Marica neutvrđenog datuma u kolovozu 2012. u dvorištu kuće Luke D. pred više ljudi izjavila da su privatni tužitelji ‘bijeda i prolupali’, da ‘ne znaju što rade i nisu normalni’, te da je neutvrđenog datuma početkom listopada 2012. kod blagajne u trgovini Konzuma pred više ljudi za privatne tužitelje izjavila da je ona ‘od njih dobila sve i treba još novaca dobiti’, te ‘sada je sve moje’ i potom ‘sada neka idu nazad i neka se brinu za svoju djecu’. Sud je procijenio kako je tu riječ o kaznenom djelu teškog sramoćenja“. Tužena Marica je to sve demantirala, ali bez uspjeha jer su svjedoci potvrdili sve što je navedeno u tužbi.
Ni to nije sve. Marica je, naime, ranije tužila ovaj bračni par i dobila pravomoćnu presudu i novčano obeštećenje od 10.000 kuna koje nikad nije naplatila. Upravo sada je u toku izvršni postupak za tu naplatu. Marica je podnijela tužbu za klevetu i zahtijevala i dobila naknadu štete “jer su supružnici zvali TV Novu da snimi što im sve Marica radi u kući i dvorištu”…
Kazna polugodišnja ili godišnja plata
Ako je sve što je objavljeno na portalu tačno, ovo zadnje „bizarno suđenje“ je najmanje treće po redu između pomenutih osoba (jedna pravomoćna presuda i dvije nepravomoćne). I sve zbog sramoćenja. Očito, u pitanju je „parničenje“ („neka košta šta košta“) koje nije tako rijetko i kome nema kraja. I koje opterećuje sudove…
U ovom zadnjem sudskom postupku u Bjelovaru ključna je činjenica ostala prikrivena iako je od suštinske važnosti. To je, naime, bio krivični/kazneni postupak zasnovan na članu 148, stav 1, za kazneno djelo – sramoćenja. Dok se u Evropi i u svijetu većina zemalja opredjeljuje za dekriminalizaciju krivičnih djela protiv časti i uvrede (klevete i uvrede i slično), Hrvatska je među malobrojnijim koje su zadržale krivičnu odgovornost za njih, uključujući i novo kazneno djelo – sramoćenje. Istina, ukinuta je mogućnost izricanja zatvorske kazne, ali su zadržane novčane kazne. Od 2013. godine omogućeno je privatnim tužiteljima da u krivičnom/kaznenom postupku tuže svakoga koji ih „sramoti pred drugima“. Time je otvorena zakonska mogućnost da i seoski i gradski tračevi završe na sudu, ali i da politička elita štiti svoje privilegije.
Kazneno djelo sramoćenja sastoji se u „iznošenju i pronošenju činjenične tvrdnje, pred drugim, o nekome, a koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu“ (čl. 148. st. 1. KZ-a). Moguća kazna je novčana i to do sto osamdeset dnevnih iznosa. „Iznošenje i pronošenje takve činjenične tvrdnje putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili neki drugi način zbog kojeg je postalo pristupačno većem broju osoba“ predstavlja kvalificirani oblik tog djela, s kaznom od tristo šezdeset dnevnih iznosa (čl. 148. st. 2. KZ-a). Kazna može biti od nekoliko dnevnica (pet, deset, pedeset itd.) do ravno 365.
Tužba i za klevetu, i uvredu i sramoćenje
Da postoji problem s kaznenim djelom sramoćenja koje je uvedeno kao novina u Kazneni zakon izglasan 2011. a primjenjuje se od prvog januara 2013. godine, hrvatski novinari i HND upozoravali su i prije nego je Zakon stupio na snagu. Prema podacima Ministarstva pravosuđa, u nešto više od godinu dana podignuto je 129 tužbi za sramoćenje, ali ne znaju koliko ih je protiv novinara. Tek je zagrebačka Udruga za nezavisnu medijsku kulturu objavila podatak da su na tri najveća općinska suda – zagrebačkom, riječkom i osječkom – protiv novinara podignute 42 tužbe za sramoćenje. Prema drugom izvoru, u prvih 12 mjeseci pokrenuto je u cijelog Hrvatskoj čak 40 krivičnih/kaznenih postupaka protiv novinara.
Poznata zagrebačka odvjetnica Vesna Alaburić ističe da je uvođenje kaznenog djela sramoćenja motivirano prije svega željom da se olakša progon i kažnjavanje novinara. Tim prije što za kazneno djelo sramoćenja novinar može biti optužen ako je iznosio – istinu. “Da zastupam tužitelja i želim što jednostavnije doći do osude novinara svakako bih tužila za sramoćenje jer to je za tužitelja najlakši posao”, kaže ona.
Drugi zagrebački odvjetnik Emil Havkić pak kaže da se privatne tužbe u pravilu u jednom slučaju „podnose za sva tri kaznena djela – i na uvredu, sramoćenje i klevetu, jer se tako najlakše dobije osuđujuća presuda“.
Ovo kazneno djelo je zapravo idealno sredstvo za zastrašivanje novinara. Njegova je suština u tome što, za razliku od klevete i uvrede, u slučaju kaznenog djela sramoćenja tuženi može odgovarati i biti osuđen čak i kad je to što je „iznio i pronio“ tačno i istinito, osim ako je u javnom interesu. A javni interes tek treba dokazati u sudskom procesu. Kod klevete i uvrede istinitost objavljenog sadržaja u pravilu oslobađa tuženog od odgovornosti.
Krivični ili parnični postupak
I prije nego je ta izmjena Kaznenog zakona stupila na snagu javnost i novinari su potpisivali peticiju za promjenu Zakona i za dekriminalizaciju klevete, uvrede i svih djela protiv ugleda i časti. Vremenom je taj pritisak rastao, a političke elite, kako lijeve tako i desne, obećavale promjene.
Ali, Zakon ni do danas, nakon pet godina, nije promijenjen, iako raste broj takvih procesa i tuženih novinara. Prema Jutarnjem listu, u 2015. i 2016. vodilo se 95 predmeta protiv novinara za uvredu, klevetu i teško sramoćenje; od 53 tužbe u 2015. godini 14 slučajeva odnosilo se na sramoćenje, odnosno 42 ukupno u 2016. U te dvije godine riješena su 73 predmeta u postupcima u kojima su okrivljeni novinari; 10 je osuđeno, 28,77% izborilo je oslobađajuću presudu, dok je 20 predmeta obustavljeno, isto toliko odbačeno, a dva su predmeta razriješena odbijajućom presudom.
HND i novinari u Hrvatskoj s razlogom traže dekriminalizaciju krivičnih/kaznenih djela u području zaštite ugleda i časti i pogotovo ukidanje krivičnog djela sramoćenja. Postoji, naime, bitna razlika između krivičnih i parničnih postupaka.
U krivičnim postupcima, naime, u slučaju osuđujuće presude ishod je novčana kazna za tuženog dok se tužitelju ostavlja mogućnost da u novom sudskom postupku, parničnom, traži materijalnu (novčanu) odštetu. Vode se, dakle, dva sudska postupka i tuženi koji izgubi proces(e) u osnovi plaća dva puta: prvi put novčanu kaznu, koja završi u budžetu, i drugi put obeštećenje koje plaća tužitelju, odnosno oštećenoj osobi. Dvostruko kažnjavanje za isto (ne)djelo.
U zemljama u kojima su ovo samo parnični postupci, kao što je u BiH, isključene su novčane kazne i plaćanje u – budžet. Ako neko treba dobiti satisfakciju zato što je oklevetan i sramoćen, onda je to tužitelj koji je trpio štetu.
Mijenja li se sudska praksa?
Zakon u Hrvatskoj nije promijenjen jer očito ne postoji politička volja za tako nešto u bliskoj budućnosti.
Ipak, nije sve izgubljeno. Čini se da se počinje mijenjati sudska praksa. To je doneklo vidljivo na primjeru najznamenitijeg sudskog slučaja novinarke Jutarnjeg lista Slavice Lukić, koja je ekspresno bila osuđena, a onda nakon više od tri godine oslobođena. Kao i prvostepenu, osuđujuću presudu, i ovu oslobađajuću je donio sudija Marko Benčić. Prvi put osudio ju je na novčanu kaznu od 26.133 kune (koliko iznosi njenih 80 dnevnih zarada od ukupne plate tužene Slavice Lukić).
Sudija Benčić se u toku prvostepenog postupka prosto iživljavao nad novinarkom, pozivajući je da se „opameti“ i da „ne piše negativne tekstove“ da bi prošle godine morao donijeti potpuno suprotnu presudu nakon što je Županijski sud poništio njegovu prethodnu presudu i slučaj vratio na ponovno suđenje.
U ovom slučaju stvari su došle na svoje mjesto: Slavica Lukić je dobila relativnu satisfakciju, iako je gubila i vrijeme (tri i po godine na sudu!) i živce, ali je sačuvala 80 dnevnica. Njeni tužitelji (Medikol, o tom slučaju više na linku) moraju da plate sve sudske troškove, a sudija Marko Benčić – sam sebe da „demantira“.