Koja je razlika između nadobudnog mladića i nadobudnog starca? Nadobudni mladić misli da on nikada neće ostariti i da bi sve starce (dakle, sva živa bića starija od 35 ili maksimalno 40 godina) nekako trebalo eliminirati s planete, jer smetaju mladima da nesmetano uživaju u čudu zvanom život.

Nadobudni starac, pak, ne sjeća se da je i on jednom bio mlad, misli da život počinje u šezdesetoj i da bi sve ljude ispod te dobne granice privremeno trebalo udaljiti s planete, dok ne sazriju, kako bi situirani i zreli ljudi u najboljoj snazi mogli da se razbaškare i zasluženo uživaju u čudu zvanom život.

Mladi i stari ljudi različito poimaju većinu fenomena. Recimo, vrijeme. Mladi ljudi misle da je decenija beskrajno dug period i da vrijeme između dvadesete i tridesete godine nikad neće proći, toliko se oteglo i toliko se u njega može strpati divnih, životnih stvari, događaja, ljudi, avantura… Stari ljudi, međutim, ne da misle, nego znaju, da je decenija prekratko razdoblje i da godine između pedesete i šezdesete (a još je gori slučaj s onima između 60 i 70) tako dramatično prolete da čovjek nije imao vremena ni da se okrene kako treba, a kamoli da uživa u njima. Život je tako spor, zato ga mi maksimalno živimo ne bismo li ga nekako ubrzali, poručuju mladi. Život je tako brz, ne protiče, nego leti, zato mi ne stižemo da živimo, kukaju stari.

I nadobudni mladić i nadobudni starac imaju omiljene stereotipe. Starac mladiću kaže: “Ja sam bio kao ti, a ti još nisi bio kao ja. Ali ništa ne brini, bit ćeš.” Na šta mladić, pun samopouzdanja i nekog neobjašnjivog životnog elana, smireno odgovara: “E, moj babo, još ti ne znaš šta je život.” Starac mladost naziva balavim, infantilnim, siperak razdobljem, na šta mladić uzvraća s gotovo istih uporišta, samo što umjesto siperka kao glavno sredstvo uvrede koristi pelene.

Ako nadobudnog mladića upitate šta je najgore što mu se u životu može dogoditi, ili ga zamolite da opiše svoju noćnu moru, on će uprijeti u starost, a na pitanje koji je najgluplji, najuzaludniji i najbesmisleniji dio njegovog života, starac će bez razmišljanja bleknuti – mladost. Pritom je u njegovom osebujnom tumačenju ta ista mladost vrlo rastegljiv pojam proteže se do 30, 40, 50, 60 godina. Uostalom, niko nij bolje sažeo fenomen starenja od Marlene Dietrich, koja je pred smrt, već u desetoj deceniji života, zavapila: “E, da su mi još jednom sedamdesete.”

Međutim, svi ovi generacijski antagonizmi polako blijede. Tekući 21. vijek donio je strašna poboljšanja u svim aspektima života, pa danas biti star više ne znači ono što je značilo prije nepunih 20 ili 30 godina. Danas ljudi u šezdesetoj funkcioniraju kao nekadašnji četrdesetogodišnjaci. Viagra, cialis, levitra i slični lijekovi produžili su seksualni život muškarcima, sve savršeniji preparati za osteoporozu popravili su kosti i zglobove ženama. Suplementi za pamćenje i koncentraciju iz godine u godinu sve su efikasniji, što će ljudima omogućiti da ostanu lucidni i u osmoj, ili devetoj deceniji. Pošto svi vježbaju, ukupno zdravstveno stanje je u poređenju s onim iz osamdesetih – neprepoznatljivo. Granica od koje počinje starost munjevito se penje prema gornjim podiocima.

S druge strane, demokratizacija znanja dovela je do toga da mladi danas u prvih 12 ili 15 godina života saznaju sve za šta su nam nekada trebale pune dvije ili čak tri decenije. Prestaje potreba za štrebanjem, jer sve znanje ovog svijeta imate danas u mobitelu. A ono što se nekad mukotrpno saznavalo i spoznavalo godinama, ili decenijama, sad se skapira za nekoliko minuta. Tako da ona stara maksima kad bi starost mogla, a mladost znala, više ne važi, jer danas starost sve duže može, a mladost sve ranije saznaje.

Jednom riječju, svijet je poludio i malo nam treba da svi odemo dođavola. Ako djeca već od devet ili jedanaest godina znaju sve o reproduktivnom procesu, a starci od 90 i dalje uživaju u vratolomnom seksu, možda je vrijeme da promijenimo planetu, pošto ova definitivno ne zna kuda ide. Jer ako je nešto (postalo) moguće, ne znači i da je (ostalo) prirodno. A ako nije prirodno…