Tako je 2018. u intervjuu Deutsche Welleu, srpska premijerka Ana Brnabić upitana za karakter srpskog vojnog i paravojnog djelovanja u Srebrenici 1995. promucala kako je riječ o “gnusnom zločinu”, “ratnom zločinu”, “strašnom masakru” i “užasnom, užasnom zločinu”. Sve je u Srebrenici bilo, samo genocid, čini se, nije. Ovakvim sramotnim negiranjem, ne samo da relativizira narav i opseg počinjenih zločina, već osporava i autoritet međunarodnog suda koji je donio odluku o genocidu. Na taj način šalje poruku građanima svoje zemlje kako ne treba poštovati pravne instance ukoliko njihove odluke nisu u korist Srbije. Time ne samo da onemogućuje zacijeljenje ratnih rana obiteljima žrtava i perspektivu mira u zemljama regije, već u istoj mjeri i vlastitom narodu oduzima šansu da prođe kroz težak, ali nužan proces individualnog i kolektivnog priznanja, pokajanja i izlječenja. I nije jedina. Genocid jednako poriče i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kao i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Osuđene ratne zločince veličaju kao heroje, njihovim imenima nazivaju studentske domove, škole i ulice, dopuštaju murale s njihovim likovima, čine ih uzorima ratnim zločincima u rastu i razvoju. I uvijek se iznova pokušavaju dovinuti smislenom iskazu bez da upotrijebe ključni pojam “genocid” jer znaju da ova riječ, poput kakve opasne magijske formule, ni pod cijenu života ne smije biti izgovorena. Kad bi priznali odgovornost za genocid, to bi značilo i priznanje kontrole nad jedinicama koje su ga počinile. Time bi se Srbija odrekla mita o ugroženosti vlastitog naroda kao tragičnog opravdanja svih zločina “građanskog sukoba”, bilo bi to priznanje agresije na susjednu državu, a to bi moglo imati mnoge neželjene posljedice, između ostaloga i plaćanje ratne odštete. Teško da je bogatstvu stvorenom ratnim profiterstvom prihvatljiva ideja vlastitog umanjenja, ono raste i hrani se plemenskim narativima kojima zabavlja i ostrašćuje puk.
Za razliku od srpskih dužnosnika, međunarodno pravo jasno kaže da je genocid namjerni i dokazani pokušaj djelomičnog ili potpunog istrebljenja, uništenja nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine. Pojam je definirala Opća skupština UN-a još 1948. Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Za njegovo je utvrđivanje nadležan Međunarodni kazneni sud (ICC) koji u šestom članku Statuta opisuje da se pojam odnosi na ubijanje, nanošenje teške tjelesne ozlijede, teško narušavanje tjelesnog ili duševnog zdravlja, namjerno podvrgavanje životnim uvjetima koji rezultiraju istrebljenjem, prisilno raseljavanje, sprječavanje rađanja i prisilno premještanje djece u drugu skupinu (odnarođivanje). Presudan kriterij za određivanje genocida nije broj žrtava, nego namjera istrebljenja. To znači da se ni masovno ubijanje s milijunskim žrtvama niti etničko čišćenje ne bi karakterizirali genocidom ukoliko nisu motivirani namjerom uništenja skupine. Bili bi okvalificirani zločinom protiv čovječnosti. I još nešto, da bi zločin bio genocid mora se odnositi isključivo na nacionalnu, etničku, vjersku ili rasnu skupinu. Pokušaj istrijebljenja neke druge skupine poput invalida, homoseksualaca ili članova neke političke stranke nije genocid. Pa iako definicija ne precizira broj žrtava koji bi bio relevantan da bismo ubijanje smatrali pokušajem istrebljenja, političari i njihovi plaćenici među “znanstvenicima” (najčešće povjesničarima), nastojat će umanjiti broj žrtava vlastitih zločina ili povećati broj žrtava iz vlastitih redova. Kad je, primjerice, riječ o broju tragično nastradalih u ustaškom logoru Jasenovac tijekom Drugog svjetskog rata, srpski će “stručnjaci” govoriti o 700 hiljada do milijun nastradalih, dok će isti takvi “stručnjaci” s hrvatske strane uporno minorizirati i broj žrtava i karakter logora navodeći ponekad tek hiljadu ljudi. Ali, kako smo već naveli, broj žrtava nije presudan za kvalifikaciju zločina genocidom. Zato bez imalo sumnje možemo reći da je u Jasenovcu i drugim sabirnim logorima na području NDH provođen genocid Srba, Židova i Roma. Što se tiče Srebrenice, u februaru 2007. ICJ (Međunarodni sud pravde) je donio presudu o tome da je vojska Republike Srpske sa specijalnom postrojbom Škorpioni 1995. izvršila genocid usmrćivanjem 8372 bošnjačka muškaraca i dječaka, ali samo u Srebrenici, a ne i na širem teritoriju te da Srbija za genocid nije odgovorna jer nije dokazano da je ostvarivala efikasnu kontrolu nad bosanskim Srbima. Odgovorna je samo za to što ga nije spriječila i kaznila odgovorne. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije također je i presudama R. Krstiću, V. Popoviću, Lj. Beari, D. Nikoliću, R. Karadžiću, R. Mladiću i drugima, utvrdio genocid, a Europski parlament je u januaru 2009. proglasio 11. juli Danom sjećanja na genocid u Srebrenici.
U julu je visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, uoči kraja svog mandata, donio odluku o dopuni Kaznenog zakona kojom se zabranjuje negiranje genocida i veličanje presuđenih ratnih zločinaca uz zapriječenu kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina. Ta bi dopuna zakona trebala biti podloga za kažnjavanje onih koji javno odobre, poreknu, grubo umanje ili pokušaju opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnog kaznenog suda ili suda u BiH. U kojoj će se mjeri ova odluka primjenjivati ovisi o nizu političko-pravnih okolnosti. Infantilnost čelnika RS očitovala se već istog dana u kojem je odluka donesena njenim odbacivanjem te javnim pozivom građanima RS da nastave negirati genocid obećavajući im zaštitu u slučaju kaznenog progona. Uz to, Dodik je dodao kako bi osobno radije otišao u zatvor nego priznao nešto što se nije dogodilo te kako je “ekser zakucan u mrtvački kovčeg BiH i BiH ne može da posle ovoga funkcioniše”. Time je prekršio zakon negirajući genocid i nije na tome stao. U manje od mjesec dana u Rogatici su osvanuli jumbo plakati koji porukom “Nije bilo… Mi znamo” neizravno, ali nedvosmisleno negiraju genocid, a u Srebrenici oni podrške ratnom zločincu Ratku Mladiću osuđenom za genocid. Budući da Inzkova dopuna KZ između ostaloga navodi da će se kaznom zatvora od najmanje tri godine kazniti dužnosnik ili bilo koja osoba u instituciji vlasti koja dodijeli priznanje, nagradu i sl. osobi pravomoćno osuđenoj za genocid, po njoj nazove javni objekt (ulicu, trg, instituciju i sl.) ili na bilo koji način veliča takvu osobu, preostaje vidjeti implementaciju zakona. Ali Dodikove protuzakonite aktivnosti niti tu nisu stale. U sljedećem je koraku pokrenuo dopunu Kaznenog zakona Republike Srpske zaprijetivši kaznom zatvora do tri godine svakome tko javno izloži poruzi, preziru ili grubom omalovažavanju RS, a ako to učini na način da RS označi kao agresorsku ili genocidnu tvorevinu, kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Od nas se ne zahtijeva da budemo pravni stručnjaci i prosudimo o naravi ratnih zločina, nego da prihvatimo odluke onih koji su stručni, neovisno o tome idu li nam na ruku ili ne. Ako na to ne pristanemo i proizvoljno sebe pokušavamo postaviti u ulogu arbitra onoga o čemu nemamo niti stručna znanja niti sposobnosti neophodne za donošenje meritornog suda, time onemogućujemo suočenje s povijesnom istinom i zdrave temelje budućnosti. Svaki narod u nekom povijesnom trenutku može počiniti grozne stvari, nisu neki narodi bolji od drugih. Ono što neke čini većima od drugih nije što nikad nisu pogriješili, već što su bili u stanju suočiti se s vlastitim greškama.
Tekst je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.
Izvor: Tacno.net
